Osvrt -"Lastavica" Giacoma Puccinia u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, uz završnu izvedbu i 100. obljetnicu smrti skladatelja

Kritičari i muzikolozi često ofrlje Puccinijevu “Lastavicu” svrstavaju u lošije napisane njegove opere, na kraju krajeva i on sam ju je prekrajao, revidirao nekoliko puta. Po mom slobodnom osobnom shvaćanju, “Lastavica” ima tematiku “La Bohema”, Verdijeve “Traviate”, Straussovog “Šišmiša” no, nitko ne umire osim što svi akteri ostaju pomalo slomljenog srca (zašto” pomalo”, nema tu neke drame, Svijet je velik pun muškaraca i žena željnih ljubavi besplatne i kupljene).

Pokušaj je to možda velikog Puccinia da se okuša u žanru operete, music-showa, vodvilja, pokušaj da modernizira već pomalo okamenjenu scenu pozornica Europe na kojima je uvijek prisutan neki ultrabogati grof koji incognito ni sam ne znajući zašto čisti štale, timari konje, prodaje svinje na imanju također incognite grofice-udovice, grofice-kćeri, nećakinje, neznane kneginje. a sve se odvija uz salonsku glazbu Beča i naravno Cigana njihovih, čergi i čardi kao da je tamo sve pucalo od silnih strasti zvukova violine a ne balega i blata siromaštva.

Vratimo se Pucciniju i "Lastavici".
Iako libreto izgleda kao kolač skupljen sa svih strana od ostataka iz frižidera, dopao mi se. Lastavica (Magda u sjajnoj svjetskoj izvedbi Darije Auguštan) metresa bogatog čovjeka želi okusiti pravi život i pravu ljubav. Prisjeća se vremena bezbrižnog lutanja pariškim ulicama gdje se susrela prvi put s treptajima srca koji život znače. Igrom sudbine, mladić kojeg je tada upoznala pojavljuje se u salonu njenog mecene i sin je njegovog prijatelja .Cijelo društvo, maskiravši se u “obične ljude”, umornog mladića Ruggera (Filip Filipović, prekrasan zvonki tenor zlatnog sjaja), odvodi u cafe. Lastavica odbija no ne odolijeva i preobučena u jeftinu odjeću, slijedi ih. Naravno ljubav se ponovo rodi, mecena galantno blagoslovi sreću budućeg para. Jedina smutnja je savjest Lastavice pa se ona vraća meceni bojeći se da njena prošlost ne uništi sadašnjost i budućnost mladog ljubavnika.

Siže je spojen arijama, ansamblima, zborovima i orkestralnim dijelovima poput loših zakrpa dok to u svoje ruke nije uzeo omiljeni zagrebački Talijan, maestro Antonello Allemandi. A maestro Allemandi primarnu pozornost obraća pjevačima i zboru. Pozorno tehnički i glazbeno dotjerani Darija Auguštan i Filip Filipović pretapaju svoje nedoumice, strasti i tugu u pjevačke linije koje su zahtjevne ali njihovi glasovi pri tome ne pokazuju nikakav napor osim blistavosti podređene trenutačnoj zadanosti dramaturgije.
Nitko nije sporedan lik, Grof Rambaldo u uvjerljivoj izvedbi Siniše Hapača vođen je poput ruskog basa iz Evgenija Onjegina koji duboko voli svoju damu. Lepršavi Prunier (Martin Sušnik) i njegova draga Lisette (Marija Kuhar Šoša) razgovijetno, bestežinski uživaju u koloraturama. Hugo de Ana režiser, kostimograf, scenograf, raspojasano se u stilu fin de siecla i propasti stare Europe koja nikako ne može rasplesti čvor raznih “izama” pletiva prepuštajući se dekadentnosti, obilju skupih i finih materijala, boja koje su sigurno vladale i Titanicom.

Koreograf Michel Cosentino osim plesačica Moulin Rougea donosi i valcer plesan kao tango (uzgred rečeno, isti trik koristi i koreografkinja Lucy Burge u operi “Evgenij Onjegin” Čajkovskog u najnovijoj produkciji Royal Opera House u Londonu gdje se čak i trepak pleše kao tango) što je vrlo efektna novotarija. Da ipak sve ne završi poput glazbene međimurske gibanice od pet naizgled nepovezivih slojeva, pobrinuo se maestro Antonello Allemandi i orkestar HNK Zagreb. Radeći s njim kao violinist u orkestru primijetila sam da maestro posjeduje ogromno glazbeno znanje širokog spektra. U stanju je baroknu fugu pretvoriti u sekundi u jam-session, ariju Norme u blues dostojan Ele Fitzgerald, a tragediju “Plašta” u mračni slam dokova New Yorka.
Odgajan pod okriljem Leonard Bernsteina, spojio je talijanski lirizam s trpkim, sarkastičnim i bolnim židovskim tužaljkama Najvećeg i nedostižnog Lennyja. Maestro vjerojatno sklada i sam jer takvu umješnost pastelnog pretakanja i spajanja nečeg što je totalno nespojivo mogu samo maestri majstori.
Seriozno, nepopustljivo provodi svoju volju omogućavajući svakom pojedincu u orkestru da od sebe da ono najbolje. “Lastavica” je poletjela uspješno na krilima Darije Auguštan uz nemalu pomoć nove intendantice Hrvatskog Narodnog Kazališta u Zagrebu, Ive Hraste i njene politike da HNK pruži mladim umjetnicima šansu prakse, učenja i uspjeha. Naravno uz iskusne kolege i sjajnog dirigenta kao što je to maestro Allemandi.