Uskoro će i dvadeset godina kako sam dobio prvu nagradu na recitalu duhovno - refleksivne tematike Josip Ozimec u Mariji Bistrici za pjesmu Jezuš na križanju. Ove godine se Recital održava po dvadesetidrugi puta. Ta već davna 2001. godina ostat će mi zauvijek u sjećanju po posljednjem susretu s najvećom hrvatskom pjesnikinjom Vesnom Parun na recitalu u Mariji Bistrici i njenom doživljaju te male i kratke kajkavske pjesme, a po njoj velike... Još sam samo jednom sudjelovao na Recitalu i dobio drugu nagradu. Zašto sam učestvovao samo dva puta? Odgovor je jednostavan. Duhovno-refleksivnu liriku teško je pisati. Najteže. Ona je nešto najintimnije u ljudskom biću jer treba pronaći prave riječi , prave slike da ona bude iskrena, riješena banalnosti,da ne bude samo nizanje stereotipa, da bude na neki način ponizna u svojoj jednostavnosti. Duhovna poezija treba nadahnjivati. Mora biti uzvišena ali u nekoj svojoj krotkosti. Možda treba biti i zagonetna. Često u kajkavskoj poeziji koristim motive Jezuša, Boga ali ta poezija nije duhovnog karaktera već spada u suvremeni korpus, jer Jezuša koristim kao simbol vječnosti, simbol nade u bolju budućnost, kao katarzu, kao suprotnost svemu zemaljskome. On dođe kao pročišćenje od zla, tjeskobe i stresova suvremenog čovjeka i nikada ga ne pokušavam svesti na licitarsko-sajmenu poeziju. On to ne zaslužuje.
JEZUŠ NA KRIŽANJU
Železni kojni zaorali
gliboko jezerom
črez meglo vidiju čoln
vtoplena duša išče mir
zgašene joj oči
karv na lobanji
mami ščuke
črez obloke od vode
glediju gornji svet
zelene oblake
i veter kak ščiple
zdignute im kikle
Metulje na kostajnju
Jezuša na križanju
2001.g. recital Josip Ozimec, 1. nagrada
