Pjesme: Milan Novak, "Dvije pjesme"

Milan Novak

Danas objavljujemo dvije pjesme Milana Novaka. Obje su pjesme na hrvatskom ali i na slovenskom jeziku. 

U djelima Milana Novaka nalazimo duboka razmišljanja o biti života i čovjeka, povezanosti s prirodom. Pjesme Milana Novaka prikazuju dvojnost ljudske prirode, prirode općenito, vječito prelijevanje crnobijelog u traženju ravnoteže.

***

 

Devedeset dvije godine kaže

kako visoka starost pomislim

sjedeći u sjeni hrasta

Mlad je još

iako je niknuo prije rođenja

Beethovena

a za njegovu glazbu kažemo da je stara

Koliko zima je prošlo preko te izbrazdanosti

koliko ptica je sjelo na nj

On bi mnogo toga mogao reći o

globalnom zagrijavanju

o zraku

o našim navikama o našim porocima

Zasigurno zna što je mir i kaliko znači

i ne poznaje žurbu s kojom mi grabimo kroz dane

To ga i ne zanima brine za sebe i svoju ugodu

Događaje koji nas uzrujavaju

on rijetko kada osjeti

Oluja je za njega češalj

iščešlja suho lišće i grane s krošnje

list gore dolje govori

ali grana je život

To su usta za starost

kad će svaka zraka biti značajna

Hoće li tada još itko svirati Bacha

Starica pokraj mene ima

devedeset i dvije

Kad je bila još dijete na grani je visila ljuljačka

još se sjeća boje daske

Kroz sto godina možda će tu biti neka druga starica

možda će slušati Chopina ili Brucknera

u sjeni

tog istog hrasta

 

***

 

Dvaindevetdeset let reče

kako visoka starost pomislim

sedeč v senci hrasta

Mlad je še

čeprav je pognal še pred rojstvom Beethovna

in za njegovo glasbo rečemo da je stara

Koliko zim je šlo čez to razbrazdanost

koliko ptic je sedlo nanj

On bi vedel veliko povedati o globalnem segrevanju

o zraku

o naših navadah o naših razvadah

Zagotovo ve kaj je mir in kako dobro dene

in ne pozna ihte s katero mi grabimo po dnevih

A to ga ne zanima skrbi zase in svoje počutje

Dogodke ki nas razburjajo

on komajda zazna

Nevihta je zanj glavnik

izčeše suho listje in vejevje s krošnje

list gor ali dol pravi

a veja je življenje

To so usta za starost

ko bo vsak žarek pomemben

Bo takrat kdo še igral Bacha

Starka ob meni jih šteje dvaindevetdeset

Ko je bila še otrok je na veji visela gugalnica

in spomni se še barve deske

Čez sto let bo tu morda neka druga starka

morda bo poslušala Chopina ali Brucknerja

v senci

še zmeraj istega hrasta

 

***

S tišinom je sve rečeno. Tišina je potpuna. Svaki zvuk je samo krhotina te potpunosti. TIŠINA MI JE NAJDRAŽA.

Tišina dolazi iz svemira i tamo odlazi. Putuje kroz Zemlju, a da i ne spozna tu patuljastu kuglu. Tišina se ne može stvoriti. Ona je već stvorena, već odavna. Svaka misao je najprije bila tišina. Izvor. Kad umrem, otiđem natrag u tišinu. Ne želim buku, nikakvu glazbu, nikakve razgovore. Tišina je najjači zvuk, najdublji značaj misli. Kad zazvoni tišina, sve drugo utihne. Riječ se razleti u zvonjavu, kao kap koja kane na urnu. Svaka riječ je samo jedna od kapi u moru mira. More najviše voli mir. Umiri se odmah čim  vjetar prestane stremiti u njega. I riječ utihne.

 

***

S tišino je vse povedano. Tišina je popolna. Vsak zvok je le odkrušek te popolnosti. TIŠINA MI JE NAJLJUBŠA.

Tišina prihaja iz vesolja in tja tudi odhaja. Potuje skozi Zemljo, brez da bi to pritlikavo kroglo sploh zaznala. Tišine se ne da ustvariti. Je že ustvarjena, že zdavnaj. Vsaka misel je bila najprej tišina. Izvor.

Ko umrem, odidem nazaj v tišino. Ne želim hrupa, nikakršne glasbe, nikakršnih govorov. Tišina je najmogočnejši zvok, najgloblji pomen misli. Ko zazveni tišina, vse ostalo potihne. Beseda se razleti v zvenenje, kot kaplja, ki kane na žaro.

Vsaka beseda je le ena od kapelj v morju miru. Morje ima najraje mir. Takoj ko veter preneha drezati vanj, se umiri. In beseda utihne.

 

 

 

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.