GRAFITI S PREDUMIŠLJAJEM
Kad bi se smjelo šarati po bolničkoj sobi, na bež zidu nad svakim uzglavljem, odmah ispod priključaka za kisik, rojila bi se imena privremenih vlasnika postelje. Među njima bi bila imena osoba koje su povremeno, s različitim povodom i izrazima lica, stajale uz ležaj. Takva bi bila posebno označena srcem. Pronašlo bi se i pokoje ime neudane medicinske sestre, više kao čežnja nekog usamljenika nego kao posveta. Riječi “volim te” stajale bi uglavnom uz ženska imena. I jedno očajnim rukopisom naškrabano “oprosti”.
Na zidu uz prozore pisala bi imena gradova i sela. I godine. Kao da do svakog mjesta u nekom vremenu može doseći pogled, makar u mislima. Na najvećem zidu, kraj kojeg nema ležaja, bile bi izreke i stihovi, jedni s prizvukom smrti, drugi s nadom u vječni život. Bog bi se spominjao na nekoliko mjesta, u molitvama i zahvalama. Tek pokoja prostota, spomen na političare, vic, dosjetka ili besmislena budalaština gramatičkog i krasopisnog dna. Pod svim svježim porukama na bežu, svjetlo bi otkrivalo intarzije prošlogodišnjih grafita, kad je zid još bio neke druge boje.
Kad bi se smjelo šarati po bolničkoj sobi, zidovi bi oslikavali ljubavi i radosti, vjeru i nadu, ili košmare i nemoć, ljutnju i prkos… po zidovima bi bili našarani ljudi, izgubljeni u sučeljavanju s vlastitom prolaznošću, pomireni sa nepredvidivošću smjera na sudbinskom raskrižju.
Kad bi se smjelo šarati po bolničkoj sobi, bili bi izgrebani kreveti, stolići i ormarići, jedino na ogledalu iznad umivaonika ne bi pisalo ništa. Ovdje bi se, na prvi duboki pogled, iz neočekivanog odraza, tek rodila ideja ili motiv za neki novi grafit s predumišljajem.
