Zbog pojave koronavirusa, predstavljanje Zbornika "Senje i meteori" održano je pod posebnim uvjetima, poštujući epidemiološke mjere zaštite. Do sada, Zbornici su predstavljani u Velikoj koncertnoj dvorani Glazbene škole u Varaždinu s bogatim glazbenim programom koji su pripremili profesori i učenici te škole uz prisustvo velikog broja gledatelja. Ove godine predstavljanje je prošlo skromnije i bez gledatelja. U subotu 19. prosinca 2020. u 12 sati u dvorištu Varaždinske televizije, Varaždinsko književno društvo predstavilo je Zbornik pjesama s 28. recitala suvremenog hrvatskog pjesništva pod nazivom "Senje i meteori." Na natječaj je prispjelo 259 pjesama od 99 autora, a od toga 98 pjesama od 54 autora na kajkavskom jeziku i 161 pjesma od 90 autora na hrvatskom standardnom jeziku. Tematika pjesama može se razvrstati u domoljubnu, socijalnu, pejzažnu, refleksivnu i ljubavnu. Ove godine prispjelo je mnogo kvalitetnih radova, pa je u Zborniku zastupljeno 75 autora. Povjerenstvo u sastavu Barica Pahić Grobenski, Tugomir Orak i Darko Foder odlučilo je nagraditi: Željka Bajzu iz Zagreba za pjesmu Pejzaž kod Matoša , na hrvatskom standardnom jeziku; Miru šincek iz Varaždina za pjesmu Gradu mom, nadahnutu povijesnim naslijeđem i/ili sadašnjošću grada Varaždina; i Snježanu Budanec iz Zagreba, za pjesmu Mamek, gde si je? na kajkavskom jeziku. Nagrađenim autorima uručene su plakete. O nagrađenim radovima govorila je Barica Pahić Grobenski, a o provedbi natječaja Tugomir Orak. Zahvaljujemo Varaždinskoj televiziji, Hrvatskoj radio-televiziji, Varaždinskim vijestima i Regionalnom tjedniku 7 plus, što su snimili priloge o predstavljanju Zbornika.
Autorima čije su pjesme uvrštene u zbornik, zbornici će biti poslani poštom na njihove adrese.
Nagrada za najbolju pjesmu na hrvatskom standardnom jeziku.
Željko Bajza (Zagreb)
PEJZAŽ KOD MATOŠA
Kod Matoša je, na primjer, krajolik istodobno ideja,
osobno putopisno iskustvo i poetička praksa.
Moralna vrijednost pejzaža jednako je sloboda.
Kulturni krajolik, genius loci,
ispunjen je sjećanjima, simbolima koji naviru
iz kulturnih tragova zabilježenih
u prostoru starih dvoraca, vladara,
književnih djela i znamenitih ljudi.
Tako Matoš u “Kod kuće” pjeva:
“polje, žubor, brežuljak i gaj
od tajne boli k'o da vječno pate
jer tu se rodi Kovačić i Gaj
taj krasni kraj je Gupčev zavičaj
i krvav uzdisaj”.
Pejzaž je za Matoša uspomena
na kraljevske i banske institucije,
slavne bitke i teške poraze, na nacionalne heroje.
I kaže: “Duša je naša,
kao ovo drveće i voće,
rezultat hrvatskog pejzaža,
mi smo kao ta jabuka
i taj grozd plodovi te zemlje,
bilje, brda, zvijezde i mjesečina
govore o Hrvatskoj istim jezikom kao Hrvati.”
Polegle su sive daljine,
čeka vječno strpljiva priroda,
dan teče brzo, brzo otkucavaju sati,
minute su duge i bolne,
povija se klasje na vjetru.
Jedino se pitam u što li mi prolaze godine?
_____________________________________
Nagrada za najbolju pjesmu na kajkavskom jeziku.
Snježana Budanec (Zagreb)
MAMEK, GDE SI JE?
„Mamek, a gde si je?“
„Na Oberšje.
Hustu mi porušil veter.
Moram si drva nakalati i
za zimu se spriemiti.“
„Mamek, a gde si je, pak?“
„Na Tačkovem.
Prehitili se koci.
Moram toj zdiči
i znečim podprieti
da mi gujceki vušli nekam ne bi
dok ih vu škrinju ne pospravim.“
„A mamek, gde si, znoveč te pitam?“
„Pak tu sam, na Talijanovem briegu.
Moram si totu crvenoga i bieloga luka, paradajza,
paprike, pršuna, mrkve i zelja pobrati.
Morti i zimnicu napraviti.“
„A mamek, gdje si je?“
„Tu v Vonjišnja.
Kuruzu moram pobrati.
Bu mi Zlatke tou dopeljal vu truge svoje.
I kroumpira moram skapati,
i vreču ga nametati,
f pelnicu pospraviti.“
„A mamek, gde si je?“
Se je tihe.
Se je zarasle.
Nema se koj brati
jer nema te totu više.
__________________________________________________________
Nagrada za najbolju pjesmu nadahnutu povijesnim naslijeđem
i/ili sadašnjošću grada Varaždina
Mira Šincek (Varaždin)
GRADU MOM
Gradu koji vješto maglama
umata paučine prošlosti
obećanjima krpajući rasparano
tkanje očekivanja.
Gradu sa sve manje stabala
i ptica pjevica,
a sve više vrana i podivljalih trava oko
nedovršenih višekatnica.
Gradu kojem vjetri miješaju
mirise cvijeća, sladoleda
i nagorenih kestena
s kiselim vonjem zastrašujućih bala.
Gradu koji još u meki asfalt usisava
korake tenisica,
a popločenim
ulicama odzvanja škripa bicikla.
Gradu čiji tornjevi rođenju pjevaju
i za nepovratnim odlascima plaču,
a s lica neizbrojenih anđela vrijeme
kiselim kišama osmijeh ispire.
Gradu nota i glasova,
inata i prkosa, snova i ljubavi.
Gradu starom i novom,
s glasnim tajnama i prešućenim istinama.
Tom gradu bivanjem pripadam,
ponečem otužnom usprkos
življenjem u njem i dalje ostajem.
Tom gradu jedinom, mom, pjevam.
