Jedan od većih problema suvremenoga svijeta svakako su alergije: kažu da od njih pati već oko trideset posto stanovništva. A što je najgore, tom porastu broja alergija ne zna se uzrok, pa se ne zna ni kako ih treba suzbijati. Upravo zato, moguće su različite pretpostavke o podrijetlu alergija, pa i sasvim amaterske i neznanstvene poput ove koju ja ovdje mislim ponuditi. Ipak bit ću oprezan, pa se neću upuštati u nagađanje o uzrocima alergija općenito, nego ću ostati samo kod alergije na kućnu prašinu, koja je jedna od najproširenijih. Meni se, naime, čini da su uzroci toj pojavi prije svega psihološki.
Temeljim tu tvrdnju na zapažanju da nekada te alergije gotovo da i nije bilo. E sad, zašto je nije bilo, što se promijenilo? Ili, točnije, što se dogodilo s nama? Evo moga odgovora: nekada smo prašinu vlastoručno uklanjali iz kuće, a kad bi proces bio gotov, mogli smo biti sigurni da prašine više nema. Pa, kako bi nam onda ona smetala? Sad, međutim, prašinu uklanjamo na drugačiji način, uz pomoć usisivača, i nikad je ne vidimo kako nestaje, te zato nikad nismo sigurni da je doista iščezla. Tako se našem nosu pričinjava da je prašina još tu, a našem mozgu da je ona silno opasna, pa onda kreće sve ono kihanje, svrbež u grlu, suze u očima i cijela parada koja uz alergiju ide.
Ili, ako hoćete da kažem izravnije: nekada smo prašinu uklanjali manje sofisticiranim sredstvima nego sad, a to je bilo zdravije. Među ta sredstva pripadale su krpe načinjene od stare odjeće, pa onda peruške od guščjega krila i od kićanki barske trske, a valjda još i ponešto što sam zaboravio. Ali, najvažnije među tim pomagalima bio je tepihklofer. Njega ste mogli naći u svakoj kući i po njemu ste mogli znati da je kuća čista i uredna. Zato je postojao u svim našim krajevima i nosio je razna imena: u Dalmaciji se, recimo, zvao batipan.
Mnogi danas više ne znaju ni taj termin, pa kako bi onda znali kako je izgledao sam predmet na koji se termin odnosi? Zato ću ga ukratko opisati. Tepihklofer bio je u načelu načinjen od šiblja, onakvog istog od kakvoga su se plele košare. Tek poslije došli su i drugi materijali, čak i plastika, ali i tada je oblik ostao isti. Imala je ta sprava – za koju, koliko mi se čini, nemamo nikakva hrvatskog naziva – dršku dugu otprilike šezdeset ili sedamdeset centimetara, a na njezinu kraju nalazio se gornji, glavni dio tepihklofera: bilo je to pljosnato proširenje koje je izdaleka podsjećalo na teniski reket, tek što je bilo načinjeno nekako cifrasto i urešeno, da bi sve izgledalo ljepše. I, gotova priča, to je cijela mudrost.
A to ukrašavanje – koje se sačuvalo dok je god tepihklofer postojao – služilo je, uvjeren sam, samo tome da prikrije koliko je to zapravo primitivna sprava: ono što je on radio, moglo se obaviti i običnim štapom. Jer, nije batipan služio ničemu drugome nego samo tome da se njime mlati po tkanini i da se na taj način iz nje istjeruje prašina.
A ali, postojala je procedura. U dvorištima gradskih kuća redovito je stajala konstrukcija načinjena od drva ili željeza, nalik na vratnice za rukomet, otprilike isto toliko široka i možda tek nešto niža. Ona je dolazila do izražaja kad je bilo lijepo vrijeme, osobito s proljeća. Pojavio bi se, dakle, na dvorišnim vratima bračni par, noseći tepih smotan u valjak, i držeći ga svako na po jednom kraju. Prišli bi onoj konstrukciji, a onda bi – uz nešto dogovaranja, svađe i natezanja – nekako prebacili sag preko konstrukcije tako da bi otprilike polovica visjela s jedne, a polovica s druge strane. Sve je bilo spremno da se pristupi poslu, u kojem su, zbog njegove težine, sudjelovali i muškarci.
A taj posao bio je i prilično odgovoran, jer je u sebi spajao dva posve proturječna zahtjeva. Jedan je zahtjev bio taj da se sag oslobodi svake nečistoće, a drugi je bio taj da naokolo leti što manje prašine. Ovaj drugi zahtjev bio je, dakako, povezan s ugledom obitelji: ako iz saga izlazi mnogo prašine, onda to znači da se ta prašina nakupila u vašem stanu, pa tko zna koliko onda tamo još ima te prljavštine, kad već očito niste baš osobito uredni. Jer, cijeli su proces sa svojih prozora i balkona promatrali susjedi, pa su odmah stvarali svoje zaključke. Klofati tepihe (tako je glasio stručni termin) bilo je samo po sebi pohvalno, ali bilo je tu raznih nijansi: znalo se i koliko često tko klofa, i koliko dugo, i koliko prašine tom prilikom izađe. Isprašivanje sagova bilo je, ukratko, društveni čin, a ne tek puki tehnički posao.
Možda su se zato uz njega povezali i stanoviti običaji. Recimo, kad bi napadao prvi snijeg, onda se smatralo osobito uputnim iznijeti tepih, pa ga prostrijeti po toj svježoj bjelini, a onda po njemu mlatiti kloferom. Vlažnost snijega upijala je prašinu, a nakon cijele procedure ostajao je četvrtasti trag na mjestu gdje je sag ležao. Na taj se način obilježavao početak zime, a i dolazak razdoblja kad će biti teže čistiti: za to smo se razdoblje pripremali nagrđujući onaj lijepi friški snijeg.
A nešto slično činili smo i ljeti, za najvećih vrućina. Tada bismo opet iznijeli sag na kakvu ravnu površinu, pa bismo ga trljali sapunom i ispirali vodom (postojale su osobite upute o tome kako to treba raditi), a jarko bi sunce brzo sušilo vlagu i obavljalo dezinfekciju, pa je naš sag izgledao kao nov.
I, eto: i zimi i ljeti mi smo imali dojam da se periodički oslobađamo prašine, pa nije bilo ni razloga da na nju burno reagiramo. A između tih kampanja u kojima se tepihklofer koristio, on je visio na zidu i služio je za plašenje djece. Tada su, naime, odrasli još tukli djecu i činili su to rukom, šibom, šlapom, remenom za hlače i još koječime. Ali, najgora je prijetnja bila da će dijete dobiti tepihkloferom, i toga smo se najviše bojali, premda se ne sjećam da je ikad itko dobio batine upravo tim oruđem. U tom je smislu tepihklofer možda imao alegorijsko značenje, pa je bio simbol batina uopće.
A ja sam uvjeren da te batine i nisu bile tako loše. U svakom slučaju, od njih smo očvrsnuli i postali zdraviji: zato i ne možete čuti da je tkogod od naše generacije dobio alergiju.
(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Ropotarnica“)
