Priprema susreta Trump–Putin puna je nagađanja i neizvjesnosti: najprije o tome hoće li doista biti taj susret, gdje će biti susret (ako će ga biti), o čemu će se raspravljati, zašto je Rusima nepoželjan na susretu ukrajinski predsjednik, može li se išta raspravljati, a još manje odlučivati o Ukrajini bez glavne osobe te velike države Europe. Može li se očekivati mir na bojišnici rata Rusija–Ukrajina dan prije susreta, na dan susreta ili dan poslije susreta? Ako je riječ o stanju u Europi, zašto su onda na susretu nepoželjne vodeće osobe Europske unije?
I konačno, naše pitanje glasi: utječe li i kako odnos Rusije i SAD-a na budućnost država Europe, a posebice Slovenije i Hrvatske?
Prvu neizvjesnost, o sankcijama SAD-a protiv Rusije, nismo naveli jer, dok ovo pišemo, Trump razmišlja o tome je li mudro doći na susret s voditeljem druge velesile koju je “kaznio” sankcijama, pa da susret protekne u mogućnostima i pokušajima ublažavanja ili ukidanja sankcija.
Zamišljeno je da susret bude u petak, 15. 8., na Aljasci (koju je carska Rusija 1867. prodala SAD-u), dakle u SAD-u, na najbližoj točki susjedstva SAD-a i Rusije. Kada se tamo, na dalekom sjeveru, otvori rasprava između te dvije velesile – vjerojatno i o njihovu utjecaju, te, ne daj Bože, o podjeli interesnih sfera oko Ukrajine i država u njezinu susjedstvu, koje ujedno tangiraju i Rusiju – postavlja se pitanje može li to biti bez Ukrajine. Neki mali izgledi postoje da će “na neki način” sudjelovati u raspravi i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski!?
Svakako, najvažnija tema susreta moralo bi biti stanje u Ukrajini nakon ruske agresije, koja je već dobrano ušla u četvrtu godinu teških borbi i gubitaka, rušenja, umiranja i mučenja vojnika i civila. Načeti tu temu moguće je, jer je to i teška svjetska tema, ali kako šire i dublje govoriti o njoj bez izravne nazočnosti (o tome još nema dogovora, a manje je vjerojatno) jednog od glavnih aktera rata – bez predstavnika Ukrajine, zemlje i države žrtve ruske agresije? Može se govoriti, ali očito besplodno, i čemu onda to?
U čemu je svrha, ako uopće ima svrhe u takvim besplodnim razgovorima? Nažalost, itekako ima svrhe, jer je to “mlaćenje prazne slame” u velikom interesu agresorske Rusije, koja tako može usporedno s takvim razgovorima udarati po žrtvi i “gristi” dalje njezin suvereni državni teritorij, te izazivati nove žrtve na svojoj strani i na strani države žrtve agresije.
Ako krenemo od “lakših” ili “praktičnih” pitanja, onda razgovori ne bi smjeli početi ako se prethodno ne uspostavi mir na bojišnici između Ukrajine i Rusije. Taj bi mir trebao trajati barem dok traju pregovori, što do sada nije bio slučaj ni kod triju pregovora u Istanbulu. Ti su pregovori bili isključivo o humanitarnim pitanjima ograničenima na prostu razmjenu zarobljenika i tijela poginulih.
Konačno, Ukrajina izuzetno snažno izražava spremnost, želju i interes za uključivanje u Europsku uniju kao jedna od najnaprednijih država sjevernog dijela Europe. Ali izgleda da uključivanje EU-a u toj raspravi ne odgovara ni Rusiji ni SAD-u.
Možemo se logično pitati, a to bi mogao i trebao Trump pitati Putina: zašto je Rusija izvršila agresiju na nezavisnu i suverenu državu Ukrajinu, ako je to suprotno Povelji Ujedinjenih naroda? Sljedeće pitanje trebalo bi biti – do kada će se ruska vojska povući iz svih okupiranih teritorija susjedne Ukrajine i do kada će preuzeti obvezu da nadoknadi štetu i ljudske gubitke Ukrajini, državi žrtvi agresije.
Naravno, ta pitanja s argumentima, dokazima i svim činjenicama može postaviti i predstaviti jedino Ukrajina. Sve ono što sada znamo i što je vrlo bitno – neće se raspravljati, a sve ono što se zamišlja razgovarati i dogovarati suprotno je očekivanjima žrtve agresije, države Ukrajine.
Europa je jako pogođena ovim ratom u Ukrajini, a realno očekuje opasnost, odnosno širenje opasnosti i sigurnosne ugroženosti na niz svojih država u susjedstvu Rusije, koja je u više navrata izražavala agresorske ambicije daljnjeg širenja, posebice prema baltičkim državama, Poljskoj i državama na Crnom moru, zbog okupljanja sličnog nekadašnjem Varšavskom paktu (Ugovoru o obrani).
U državama južnije u Europi, prema Balkanu i Jadranskom moru, rat u Ukrajini čini se dalekim, pa ipak se i u toj široj europskoj regiji susrećemo s pitanjem vojne podrške žrtvi agresije – državi Ukrajini, primanjem djece i ranjenika na oporavak u našim zemljama i stalnim prikupljanjem humanitarne pomoći. Međutim, sve češće uplitanje Rusije u probleme Balkana govori o narastanju ruske agresivne opasnosti i prema najzapadnijim državama Balkana – Sloveniji i Hrvatskoj – te, recimo, i osobno Putinu u stanju neizvjesne političke i druge budućnosti Bosne i Hercegovine.
Uoči ovog susreta Putin–Trump ne treba očekivati neki veliki pomak u rješavanju te ratne krize i opasnosti po mir u Europi. Na početku se čini velikom slabošću ili nedovoljnom promišljenošću o perspektivi naroda Europe to što glavnu riječ o sudbini Europe, diplomatski, politički i vojno, ne vode države i narodi Europe kojima pripadamo u Europskoj uniji.
Ako tako cijenimo potencijal, mogućnosti i potrebu svrsishodnog rješavanja ove krize, onda bi Europska unija morala izboriti prvo mjesto u podršci Ukrajini, da uz svesrdnu pomoć i podršku međunarodne zajednice, posebice OUN-a, zajedno s Ukrajinom postavlja uvjete Rusiji – da najprije prestane s agresijom na Ukrajinu i okrene se vraćanju cjelovitoga i višestrukoga duga žrtvama te agresije.
Ivan Botteri
