Vinska kuća Jakopić i restoran Terbotz slast za tijelo i dušu

Prvi dojmovi su najvažniji, pa nas je tako i naš nedavni posjet Vinariji Jakopić podsjetio na impresije zapisane u prvome susretu. Dio toga teksta, zaključujemo, naprosto treba prepričati uz malu doradu pa priča može krenuti obogaćena za detalje iz povijesti i sadašnjosti, ali uz novi momentum. Kada se putujući kroz Međimurje u pravcu Štrigove popnete na najvišu kotu Železne gore, na oko 330 metara nadmorske visine, kao na dlanu s lijeve vam se strane otvara pogled na zlaćanim suncem obojen kompleks restorana i kurije Terbotz. Uz današnji restoran na posjedu je i stara kurija s nekoliko gospodarskih objekata iza kojih se prostiru nepregledni nasadi trsja. Najljepši je pogled s terase restorana Terbotz u jesen kada se nebesko plavetnilo i trsje stope u savršenu sliku krajolika i kada bobice grožđa nabubre od sokova, a loza poprimi crvenkastožutu boju radosti. Plod je to ruku već četvrtog naraštaja u obitelji Jakopić, u kojoj ljubav prema vinogradarstvu i vinima datira s početka dvadesetog stoljeća.

Pečat osobnosti prvom vinu 1908. dao je pradjed Filip, a danas su glavni nastavljači obiteljske vinogradarske i vinarske tradicije Branimir Jakopić i njegova obitelj – supruga Nada i sinovi Filip, Martin i Vinko. Železna gora ima specifičan sastav tla pa se bogatstvo arome postiže i zahvaljujući posebnim položajima vinograda, koji mogu biti na pijesku, laporu, ilovači…

Ugodna klima, pitomi brežuljci, sastav tla koji varira i osunčane padine na 330 metara nadmorske visine od davnina su posebnosti ovoga vinogorja.

– Za razvoj vinarstva u Međimurju u kasnim devedesetima prošloga stoljeća najzaslužniji su moj otac Martin Jakopić i njegov prijatelj Franjo Lebar. Oni su već 1988. godine imali vina kontroliranoga geografskog podrijetla pa su tada nastale i prve privatne etikete u ondašnjoj državi, a u Ministarstvu poljoprivrede Vinarija Jakopić registrirana je pod brojem 2. Naši su tadašnji nasadi iz 1973. godine dali i tada prva zaštićena ili po tadašnjoj nomenklaturi tzv. “čuvena vina” na privatnim etiketama – kaže nam Branimir.

Imanje Terbotz izgradila je plemićka obitelj iz Mađarske. Od 1954. imanje je stajalo zapušteno, sve dok kuriju i štagalj, koji su propadali 50 godina, nije kupila obitelj Jakopić. Počeli su uređivati najprije podrumske dijelove, u kojima su danas vinoteka, kušaonica i arhiva, te na njih nadogradili restoran s prostranom terasom s koje se pogled pruža na valovite i blago položene terene Gornjeg Međimurja, a na sjeverozapadnoj strani i na dio Slovenije.

Polako je trebalo okrupnjavati i zemljište, a važna je bila i obiteljska sloga, pa se dio šire obitelji posvećuje vinarstvu, a dio restoransko-turističkoj djelatnosti. Vinogradi s oko 80.000 čokota, smješteni na 16,5 hektara zemljišta, Branimirova su strast. Od sorti dobro mu uspijevaju pušipel, graševina, silvanac zeleni, rizling rajnski, sauvignon, muškat žuti, a ove godine imali su i prvu berbu crnih vina – cabernet sauvignona i syraha zasad kao cuve, a ovih dana punit će i jedan rose. Već nekoliko godina proizvode pjenušac na bazi pušipela, dobitnici su mnogobrojnih nagrada i priznanja.

– Ovisno o godini posvećujemo se pojedinim sortama. Često se najviše bavimo najmlađim sortama, a poznati smo po svom sauvignonu, koji će ove godine također dati sjajne rezultate. Vino je božji dar i teško je svake godine postići istu kvalitetu, zato je vinarima najveće priznaje prazan podrum – kaže Branimir Jakopić. Njihova vinarija ponosi se nizom zlatnih i srebrnih odličja, ali i širokim tržištem diljem sjeverne Hrvatske i Dalmacije, a u novije vrijeme njihova vina piju se u Austriji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, pa čak i Kini.

Oni koji osim uživanja u vinima žele doživjeti i posebnu atmosferu, dobrodošli su u Terbotz i kao gosti kušaonice u podrumu uz vinoteku i arhivu, koji može primiti i do 70-tak gostiju. Poseban žitak nudi se u restoranu, koji nudi “Međimurje u čaši i na tanjuru”, a vina Jakopić sjajno se sljubljuju s delicijama pripremljenima od autohtonih namirnica iz vlastitog uzgoja te proizvoda s najbližih OPG-ova. Restoran Terbotz s ukupno 250 do 300 mjesta omiljeno je mjesto za druženja, proslave, posjete pojedinačnih gostiju, ali i grupa. Gostima su na raspolaganju restoran i kušaonica s kaminom, dvorana Zrinskih pogodna za manje grupe te prije svega domaća hrana počevši od povrća iz vlastitog uzgoja, šumskih plodova, mesnih delicija i domaće tjestenine do sladoleda iz vlastite proizvodnje. Na imanju je zaposleno 10-tak radnika te nekoliko sezonaca kad su poljoprivredni radovi.

Gornje Međimurje kao turistička destinacija zanimljivo je cijele godine pa su i planovi o uređenju kurije Terbotz pravi pogodak, jer u tijeku je prikupljanje dokumentacije za pretvaranje toga kulturnog dobra u reprezentativne smještajne kapacitete.