Nadbiskup zagrebački Dražen Kutleša priopćio je radosnu vijest iz Svete Stolice: „Nakon što smo zatražili od Dikasterija za kauze svetaca informacije o tome postoji li prepreka od strane Svete Stolice za proces beatifikacije i kanonizacije kardinala Franje Kuharića, spomenuti Dikasterij nam je ovih dana odgovorio da nakon poduzetih izvida s obzirom na Svetu Stolicu nema nikakvih prepreka za pokretanje kauze za beatifikaciju i kanonizaciju Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića“, kazao je Kutleša. Ova vijest iznimno nas je obradovala. Ali, koliko smo sretni zbog toga, i više smo nego žalosni što pojedini i dalje veliki ljudi, baš poput zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića (1919.-2002.) i Svetog Oca pape Ivana Pavla II (1920.-2005.) u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, i danas su gotovo bez značajnijeg spomena, iako su među najzaslužnijima za stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države. Dosad su s nekoliko strana upućene zamolbe i apeli da se po ovim velikanima u središtu glavnog grada nazove neki trg ili ulica, ali na sve to odgovor je – marginaliziranje i šutnja.
U Zagrebu se nije jedna ulica ili trg ne zove ni po bl. zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu!
Osim što se po njima ne zovu ulice i trgovi, u glavnom gradu, nema ni njihovih spomenika ni biste.
Istina, kardinalu Franji Kuhariću, uz 10. obljetnicu smrti, svojedobno je otkriven spomenik u predvorju župne crkve Sv. Ivana evanđelista u Utrinama, u Novom Zagrebu, ali ni toga ne bi bilo da nije financiran od nekoliko plemenitih privatnih donatora! Kuharić je zaslužio više priznanja i nagrada nego, primjerice, Ivan Goran Kovačić, August Cesarac, Vladimir Nazor i niz drugih njima sličnih komunista i partizana, po kojima se nazivaju i pojedine najznačajnije hrvatske nagrade, ali i kulturne ustanove. Čak i škole! Nu, ako je suditi po ovom nesvakidašnjem činu, onda se stječe dojam da Hrvatska još uvijek ne prepoznaje ili ne priznaje svoje velikane, ili pak da jednim dijelom još „živi“ u propaloj Jugoslaviji.
Bivša predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, početkom 2020. godine, posmrtno je dodijelila nadbiskupu zagrebačkom, Franji Kuhariću, odličje koje „ne postoje“, koje je sama izmislila, što je skandal nad skandalima. Naime, ovo odličje, koje je umjesto članova obitelji, tada preuzeo zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, nazvano je „Velered predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom i Danica“. Prigodom svečanog uručenja naglasila je kako će se ono dodjeljivati zaslužnima svake godine, ali dodijeljeno je jednom i -vnikada više! Iz Ureda predsjednika Republike svojedobno su nam odgovorili da se ovo odličje ne dodjeljuje, jer bivša predsjednica u službenim dokumentima o ovom činu nije ostavila nikakvog traga!?
Nakon II. svjetskog rata nije se moglo dogoditi da se zadrži neka ulica ili trg po imenu nekoga tko nije bio za „Tita i partiju“, a danas je normalno da oni koji su bili prvi kad je trebalo, koji su stvorili Hrvatsku koračaju po ulicama i trgovima koji se nazivaju po istaknutim komunistima i neprijateljima Hrvatske i hrvatstva.
Gdje toga ima? Kakva smo to država, kad ne možemo ni nakon njezine uspostave ulice i trgove nazvati po svojim najistaknutijim junacima? Istina, u Zagrebu i dalje postoji Trg dr. Franje Tuđmana. Nalazi se na periferiji grada, a po njemu uglavnom šeću psi i mačke, ili bolje rečeno to je jedno od većih rugla ovoga grada. Zbog čega, hrvatski branitelji nisu u odborima za imenovanje ulica, trgova, pa i škola i kulturnih ustanova, već smo, nažalost, i taj segment prepustili onima koji nas i time vraćaju u daleku prošlost, za koju smo mislili da je iza nas?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
