Nakon stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, tj. početkom devedesetih godina, o jednom ne malom broju ljudi, koji su bili na crnim komunističkim listama, odnosno točnije rečeno o časnim i istinskim hrvatskim domoljubima počelo se drugačije govoriti i pričati. Čak i neke ulice i trgovi danas nose njihova imena. Jedan od takvih je i Andrija Hebrang (1899.-1949.). Naime, (da podsjetimo), Deklaracijom Hrvatskog sabora iz 1992, proglašen je nevinom žrtvom komunističke represije i politički je rehabilitiran. Rehabilitirao ga je i beogradski sud, ali tek 2008., nakon samo jednog ročišta. Rehabilitacija se temeljila, prema pisanju medija, na dokumentima iz Arhiva Srbije, ali i drugim tekstovima o Andriji Hebrangu pa i knjizi što ju je 1952. objavio njegov isljednik. No, sin Branko koji je sve to i pokrenuo, smatrao je da je presuda Okružnog suda o nevinosti njihova oca pozitivan iskorak, ali – nedostatan.Mislim da je na ovaj način srbijansko pravosuđe samo opralo ruke. Ne držim do rehabilitacije srbijanskog suda nimalo, jer taj sud nikada nisam niti priznavao. Ja bih bio puno zadovoljniji da je srbijanski sud i srbijansko pravosuđe pokrenulo istragu gdje su posmrtni ostaci moga oca, jer bi ga onda mogli dostojno pokopati i dati mu zasluženu počast – izjavio je Branko Hebrang, te dodao da su trebali biti ispitani i svjedoci poput Jove Kapičića, Rankovićevog pomoćnika iz 1948., kao i ljudi iz Hrvatske koji su bili uključeni u istragu, poput Josipa Manolića.
Zanimljivo je da se u Hrvatskoj još uvijek relativno dosta priča o strašnom ubojstvu Andrije Hebranga, ali hrvatske vlasti nikako da pokrenu istinski postupak za povratak njegovih posmrtnih ostataka u Zagreb. A oni postoje, nije da ih nema.
Poznato je da je uhićen u svibnju 1948. i zatvoren u beogradski zatvor Glavnjača. Kada je umro i gdje je pokopan, nije poznato, a o tome nema riječi ni u presudi. Uhitili su ga pod optužbom da je surađivao s ustašama te da je bio ruski špijun. Brozovi istražitelji su objavili da je izvršio suicid 11. lipnja 1949., i to vješanjem o radijator. Ali, drugi pak izvori govore, kao primjerice onaj iz Hrvatskog državnog arhiva, da toga dana Hebrang uopće nije bio u ćeliji, kao i to da u zatvoru nije bilo – radijatora!
U vrijeme komunizma bilo je nepisano pravilo da, kad se optuži jedan član obitelji, onda se ta i takva presuda nije odnosila samo na optuženog, već i na njegovu suprugu, djecu, pa i širi krug prijatelja.
S druge pak strane, ako je netko bio aktivan Udbaš, vjeran Titu i partiji (primjerice: Mustač, Perković, Manolić i sl.), oni i njihove obitelji uživali su povlastice neslućenih razmjera, čak i u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi!
Sve po onoj: jednom zločinac, uvijek zločinac, jednom Udbaš, uvijek Udbaš!
One koji ne znaju ili se prave mutavi (još i danas), treba podsjetiti da je samo dan nakon uhićenja Andrije Hebranga istu sudbinu, ni kriva ni dužna, doživjela i njegova supruga Olga (Pakrac, 3. lipnja 1913.- Zagreb, 16. siječnja 1997.), te da je skrb o njihovo troje djece preuzela njezina sestra u Zagrebu.
A to da je i Olga Hebrang rehabilitirana na Višem sudu u Beogradu (25. lipnja 2014.), većina hrvatskih medija uopće nije objavila, već se i dalje, od određenih osoba, blati ime pojedinih časnih članova ove obitelji.
Zahtjev za rehabilitaciju svoje majke Olge Hebrang također je beogradskom sudu podnio sin Branko. I to 29. ožujka 2007. U zahtjevu pokojne majke je naveo da je bila osuđena presudom Okružnog suda za Grad Beograd 1951. na kaznu strogog zatvora u trajanju od 12 godina, u montiranom, ideološkom i političkom procesu, samo zbog toga što je bila supruga Andrije Hebranga. Presuda joj nikada nije uručena i nije imala pravo žalbe. U zatvoru, gdje je bio i njezin suprug (!) bila je psihički i fizički prisiljavana na priznanje da je surađivala sa ustašama, Ustaškom nadzornom službom, te da prizna ono što su joj Udbaši napisali, a odnosilo se na njezinoga muža.
Oni koji se još uvijek zalažu za Tita i partiju, trebaju znati (mislite da ne znaju?) da je Olga Hebrang tada bila osuđena, baš kao i na desetine tisuća drugih Hrvata, (čujte sad ovo!) i na: kaznu ograničenja građanskih prava i to gubitkom biračkog prava, prava na obavljanje i stjecanja izbornih funkcija u društvenim organizacijama i udruženjima, pravo javnog istupanja u trajanju od četiri godine, te konfiskaciju cjelokupne imovine.
Dakle, Srbi su priznali (dugo im je trebalo) da je pokojna Olga, rođena Strauss, Hebrang, bila nevino optužena i suđena, da je presuda ništavna i da se smatra neosuđivanom.
Stoga, kako god okrenuli, došlo je vrijeme da Hrvatska pita Srbiju (nasljednicu Jugoslavije) kada će platiti odštetu i za montirane političke procese u režiji Josipa Broza, a Hrvate koji još uvijek slave i uzdižu jednog od najvećih krvnika XX. stoljeća, koliko im se još dokaza treba predočiti, pa da shvate barem ono što je svojedobno shvatio sud u Beogradu, koji je rehabilitirao Olgu Hebrang, ali nažalost ne i brojne druge hrvatske komunističke mučenike, od kojih je i ne mali broj završio u inozemstvu.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)