Učili su učili, ali ništa nisu naučili! Tako bi se moglo reći za one koji su ovih dana po Zagrebu polijepili plakate s licima Lenjina i Marxa koji pozivaju na političko organiziranje pod komunističkom ideologijom. Također se putem ovog plakata poziva narod i na „Jugoslavensku školu komunizma“!
Zasad nitko ne zna tko je autor (ili autori) ovih plakata, iako sve upućuje na Pupovčevu udrugu – Srpsko narodno vijeće(!?). Ali, ovi plakati mogu biti i (jesu) provokacija, da se vidi imali li među Hrvatima i drugima zainteresiranih za „Jugoslavensku školu“. Možebitno su plakati i djelo nekih od bivših polaznika Kumrovečke političke škole, koju su u vrijeme komunizma polazili samo oni „najbolji“ i najvjerniji, a među njima je navodno bila i Jadranka Kosor. Sigurnosni hrvatski organi već su nas trebali izvijestiti o autorima ovih pamfleta, kao što nas manje-više redovno izvještavaju o pripadnicima HOS-a koji na javnim mjestima pozdravljaju s pozdravom s kojim su ginuli u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu.
Dakle, pojedine skupine nas ponovno žele vratiti na staro. Neki od njih najradije bi osudili sve koji su se, pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe i utemeljitelja RH dr. Franje Tuđmana, borili za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Poglavito im nije bilo pravo kad je bivši predsjednik Vrhovnog suda i sudac Ustavnog suda RH dr. Milan Vuković (1933.-2018.) jednom izjavio da „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratne zločine“. To je istina. Naime, ni partizani u II. svjetskom ratu, a ni nakon njegova završetka, „nisu“ počinili ratne zločine, jer da jesu onda bi zloglasni komunistički suci imali pune ruke posla i s“pobjednicima“. Ovako, čak ni dosad ni jedan bivši partizan kao ni jedan bivši komunista nije osuđen! A ako nitko od njih nije osuđen, to znači da ni jedan od njih nije kriv, od Bleiburga do današnjih dana!
A kako su nakon završetka II. svjetskog rata sudili suci „narodnim neprijateljima“, najbolje nam ilustrira primjer presude Filipu Domazetu, koju je Vojni sud II. Jugoslavenske armije donio na svom zasjedanju u Zagrebu, 6. srpnja 1945., pod predsjedavanjem suca Nikole Lončara. U presudi „U ime naroda Jugoslavije“ uz ostalo piše da je taj sud preispitao presudu Vojnog suda Oblasti za Dalmaciju, vijeća kod komande područja Južne Dalmacije, kojom je Domazet osuđen na kaznu doživotne robije. Međutim, samo mjesec dana (!) nakon toga viši sud donosi presudu da se ta kazna ne odobrava, nego da se dotičnog mora kazniti na smrt strijeljanjem! Obrazloženje je također bilo napisano kratko i jasno: - „Za Domazet Filipa bolje odgovara kazna smrti“!
Dolje su još dodali „Smrt fašizmu-sloboda narodu“! Žalbe na tu i takvu presudu nije bilo!
Ovo ističemo zbog toga što su takve i slične presude nakon II. svjetskog rata padale kao kruške, a da su pojedini suci, poput nekog Gajskog, nastavili suditi sve do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kad je počelo oslobođenje Hrvatske od srpske i ine agresije većina tih sudaca, bez ikakvih sankcija, otišla je u mirovinu, ili su se pak „prebacili“ u „ugledne“ odvjetnike, a bilo je i takvih koji su okrenuli kapute i (bez ikakvih provjera) našli zaposlenje u nekim od najviših državnih hrvatskih institucija.
I umjesto da smo mi sudili njima, neki od njih još i danas na ovaj ili onaj način „sude“ – nama! Ako ne oni, onda njihova djeca i unuci! Eto, i na ovu jednu od tisuće priča ekstremni ljevičari i bivši partizani jednostavno će reći:- Što ćete, bilo je takvo vrijeme! A, ako je suditi po „crvenom“ plakatu, onda je opet, čini se, došlo vrijeme da nas bez ikakvih sankcija, javno, pozivaju u njihovu dobro poznatu – „Jugoslavensku školu komunizma“!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
