Većina sudionika kaže da je susret visoke zapadne politike, održan u odajama Bijele kuće ovoga ponedjeljka u Washingtonu, bio uspješan – svakako, kažu, uspješniji od susreta Putin–Trump na Aljasci prošle subote. Iako sa ovoga susreta s europskim voditeljima nema ni zaključaka ni zajedničkih odluka, razgovaralo se o ratu u Ukrajini, a nije bilo verbalne prepirke kao u onom mučnom ozračju između Trumpa i Zelenskog u veljači ove godine. Obećava se dobar i uspješan nastavak traženja mirne solucije za veliki spor između Ukrajine i Rusije, koji se pretvorio u opasan i težak rat na rubu novog svjetskog sukoba.
Ipak, nešto konkretno i obećavajuće treba reći, iako je započeto kao na sporednom kolosijeku pruge koja svijet vodi u neku prividnu dugoročnu oazu mira. Spomenuli smo već da je Trump na susretu na Aljasci ruskom kolegi Putinu predao pismo svoje supruge Melanije, u kojem ona upozorava na patnje 19.500 djece ugrabljene tijekom osvajanja Ukrajine – od početka ruske agresije u veljači 2022. do danas. Prije početka razgovora u Bijeloj kući ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski uručio je pismo svoje supruge Oleane za Melaniju, u kojem se ona, zajedno sa svojim suprugom, zahvaljuje na toj gesti koja je oduševila Ukrajinu, a posebno brojne ukrajinske majke.
Upravo o tome, između ostalog, tekao je razgovor između predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i Donalda Trumpa. Možemo reći da je to bio jedan od rijetko dobrih poteza američkog predsjednika, kada je u razgovoru, potaknut nastojanjima svoje supruge, izjavio: „Raspravljali smo o velikom svjetskom problemu nestale djece, što je značajna tema i za moju ženu Melaniju. To je tema na vrhu svih popisa, i svijet će surađivati u spašavanju nestale djece, kako bismo ih, nadamo se, vratili kući svojim obiteljima.“
Na pohvalu Melaniji, koju je izrekla predsjednica Europske komisije, Trump je istaknuo da je „predsjednica Ursula von der Leyen ugledna i cijenjena osoba“. Ona je tijekom utorka na društvenoj mreži zahvalila „Trumpu za njegovu jasnu obvezu da će se pobrinuti da sva ugrabljena djeca budu vraćena svojim obiteljima“.
Vrijedi spomenuti i kako američki državni tajnik Marco Rubio zamišlja „prijeko potreban mirovni sporazum između Ukrajine i Rusije“. Već u prvoj rečenici agresora i žrtvu agresije, Rusiju i Ukrajinu, stavlja u isti koš kada kaže: „Ukrajina i Rusija moraju popustiti i dati nekoliko koncesija“!? Tu vidimo problem izjednačavanja zločina agresije i ustavne obrane napadnute države – očito gaženje Povelje UN-a.
U istom dahu Rubio najavljuje susret Putin–Zelenski, a zatim i zajednički sastanak ove dvojice s Donaldom Trumpom. Možemo se pitati zašto SAD gura konačno rješavanje pitanja poluotoka Krima tako da on ostane teritorij Rusije, i zašto predlaže da Rusija zadrži sve osvojene teritorije, dok Ukrajini nudi tek neuvjerljiva sigurnosna jamstva i obećanja da više neće biti napadnuta – ali i da neće tražiti ulazak u NATO!?
Mogli bismo reći da su u pozadini takvih američkih prijedloga ili kratkovidni pogledi predsjednika Trumpa na stratešku budućnost država Europe ili pak uski gospodarski interesi jednog doživotnog biznismena u privremenoj političkoj ulozi. Njemu očito nije dovoljno objašnjenje da takva mogućnost ne postoji u ukrajinskom Ustavu, a da ne govorimo o tome da agresor ne smije biti nagrađen.
Trump je već mnogo toga promijenio u svojim „odlučnim tvrdnjama“. Tražio je prekid vatre – Zelenski se odmah složio, Putin nije. Tražio je da se ne gađaju civilni ciljevi – Zelenski prihvati, a Putin zahtijeva da se prije toga završi „potpuno rješenje“, tj. kapitulacija Ukrajine. Kako to ne prolazi kod Ukrajine, sada su na redu nekakva sigurnosna jamstva. Čini se da mnoge zapadne zemlje ne vide ono što vidi Zelenski – da je sve što dolazi od Putina zapravo razvlačenje i kupovanje vremena kako bi ruski agresor nastavio invaziju na Ukrajinu i zaplašio okolne zemlje.
Kada bi sve bilo uređeno s agresorom, kada bi sve priznao i povukao se te platio pričinjenu štetu, jamstva ne bi bila problem. No zahtjev Rusije – kojemu se SAD ne protivi – da se jednoj velikoj nezavisnoj državi poput Ukrajine spriječi ulazak u NATO zapravo znači nepriznavanje njezine samostalnosti. Umjesto toga Ukrajini se nudi mogućnost kupnje američkog oružja, kao da Ukrajina nije saveznik SAD-a. Ukrajini je, naravno, stalo do prijateljskog odnosa s Amerikom, jer joj je potrebna nabava oružja i vojne opreme, od obavještajnih podataka do dalekometnih raketa, što je sve ključno za otpor agresoru.
Što o svemu tome misle predstavnici zapadnih država na sastanku kod Trumpa?
Njemački kancelar Friedrich Merz pomalo je iznenadio izjavom da „nije uvjeren ima li Putin dovoljno hrabrosti za susret sa Zelenskim“. O glavnom pitanju – hitnom prekidu vatre – svi zapadni lideri bili su jedinstveni: to je neophodno. Tako u svemu tome usamljeni ostaju samo SAD i Rusija.
Nije jedinstven ni pogled na trostrani susret (Putin–Trump–Zelenski), jer se, primjerice, francuski predsjednik Emmanuel Macron zalaže da se toj trojici pridruži i predstavnik Europske unije. Predlaže da mjesto susreta bude neutralna Švicarska, konkretno Ženeva. Rusiji bi pak odgovaralo da to bude u Mađarskoj – ili nikako – kako bi nastavila ofenzivu na Ukrajinu.
Ovoga utorka britanski premijer Keir Starmer i francuski predsjednik Emmanuel Macron bili su domaćini i medijatori virtualnog susreta saveznica Ukrajine u okviru „koalicije voljnih“. Razgovaralo se o sastanku prethodnog dana u Washingtonu te o daljnjim zajedničkim koracima za završetak rata u Ukrajini. Sudjelovalo je oko 30 saveznica (među njima i Hrvatska).Naravno, bilo je riječi i o sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu. Macron je uvodno upozorio da mirovni dogovor bez sigurnosnih jamstava ne znači ništa, a da za njihovo provođenje ukrajinska vojska mora biti jaka i dobro opremljena. Saveznice ne bi aktivno slale postrojbe u Ukrajinu, ali bi pružale „pomoć u zraku, na moru i na kopnu“ u zajedničkom europskom cilju – trajnom miru u Ukrajini.
Prema riječima Zelenskog, „zapadne saveznice Kijeva će u roku od deset dana formalizirati jamstva sigurnosti za Ukrajinu“.
