Nije bez osobita razloga načelnik Glavnoga stožera ruske vojske Valerij Gerasimov u subotu navečer gromoglasno najavio nastavak agresije na Ukrajinu s velikom jesenskom ofenzivom. Njihove analize ljetne ofenzive pokazuju ipak vrlo skromne rezultate, iako, što je razumljivo, tu činjenicu ruska vojska i diplomacija prešućuju. Činjenica je da je ruska vojska osvojila većinu područja u regijama Doneck, Lugansk, Herson i Zaporižje. Prema stanju na bojišnici ruska vojska ima raspoređene ratne postrojbe na cijeloj dužini granice od 2063 km i doista je na svim točkama granice brojnija u ljudstvu i tehnici od ukrajinske vojske.
General Gerasimov spominje i „uspješno“ stvaranje sigurnosnih područja u regijama Sumi i Harkiv (iako su se iz tih područja morali povući zbog velikih gubitaka i ukrajinske protunapadne akcije), te osvajanje sedam sela ili naselja u regiji Dnjipropetrovsk, ali bez osvajanja ijednoga grada. Treba znati i donekle uvažavati da u ratu svaka strana znatno umanjuje svoje gubitke, a uvećava svoje pobjede. Pravo se stanje ipak teško može sakriti ako su najave puno veće od ostvarenja. Tako namjera Putina da Ukrajinu osvoji ili pokori u tri dana nije ostvarena ni u tri godine. S takvim kritičkim okom trebamo promatrati i drugu, ukrajinsku stranu – njihove izvještaje i analize.
Glavni stožer ukrajinske vojske ove je nedjelje objavio da se ruska ljetna ofenziva završila „praktično bez rezultata“. To se djelomično može potvrditi jer ruska strana nije spomenula nijedan veći ili značajniji objekt ili grad koji bi bio osvojen ovoga ljeta. Evo ukrajinskih podataka o gubicima ruske vojske u ovoj godini: 210.000 ubijenih i ranjenih vojnika, 2174 oklopna borbena vozila, 1201 tenk, 7303 topnička sustava, 157 raketnih sustava. Ukrajinska analiza napadnutih objekata pokazuje da su najčešće napadane stambene kuće i da su najviše stradali civilni stanovnici i ustanove, a ne, kako tvrdi ruska strana, samo „vojni objekti“, „zapovjedni stožeri združenih snaga SAD-a“ ili „baze stranih plaćenika“. Ukrajinska strana sve to ocjenjuje kao „tipičan primjer agresivnih kremaljskih laži i arogancije“, tvrdeći da „nijedna kremaljska propaganda ne može prikriti neuspjeh ruske ljetne ofenzive 2025.“. Dodaju i da je „u subotu 30. kolovoza ruska vojska u borbi s ukrajinskim snagama izgubila više od 800 vojnika“.
Kako bilo, borbe su žestoke, a mrtvih je mnogo i na jednoj i na drugoj strani. Zašto? Agresija se vodi protiv samostalne države koja se grčevito brani. Na jednoj je strani agresor – četiri puta brojniji u ljudstvu i s trinaest puta većim teritorijem. Kako je rekao predsjednik Zelenski: „Oko strateški važnoga grada Pokrovska na istoku zemlje skuplja se oko 100 tisuća vojnika i spremaju se za napad na grad u kojemu danas živi tek 1500 ljudi.“
Ukrajina je europska država, samostalna tek od 1992., a sada se na nju sručila velika Rusija jer u Ukrajini vidi veliku prepreku svojemu osvajačkom pohodu na Europu. Može se analizirati kako i zašto Ukrajina u toj mjeri smeta Rusiji, no ako pogledamo ratnu doktrinu Rusije koju je oblikovao maršal Rodion Malinovski Jakovljevič, ona glasi da je Rusija „obrambena sila, ali ako u svojoj obrani nekoga napadne, tada teži da tu državu osvoji, okupira i pokori“. Naravno, to nije sve, nego samo početak invazije na baltičke države, od Poljske do Finske, te na srednju Europu i Balkan. Rusija, slično kao po uzoru na ambicije Trumpa, želi biti „velika“ – bez obzira na cijenu.
Što u to vrijeme radi Europa? Puna je priča, obećanja i preračunavanja, a nema dostatne pomoći koja bi spriječila agresora da ide dalje. SAD je, iz svojih posebnih interesa, digao ruke od Ukrajine i umjesto pomoći europskoj državi u velikoj nevolji, sada zarađuje na prodaji oružja koje naručuju neke europske zemlje radi pomoći Ukrajini (prednjače skandinavske zemlje), ali ne sve jer je previše onih koji preračunavaju, cjenkaju se i čekaju.
Nadaju se u Europi da će se urazumiti Trump ili smiriti i povući Putin, ali ne razumiju da ih na to treba prisiliti ili uvjeriti svjetska javnost, ako nije podijeljena.
U čemu je glavni problem? Glavna je potreba boriti se protiv agresije, boriti se za Europu. To je moguće samo ako je Europa jedinstvena – a ona to danas nije, i to je najveći problem. Jedinstva nema ni oko tragedije u Palestini.
Što može učiniti Vijeće sigurnosti ili UN? Moralno mnogo, i djelomično to i čini, ali međunarodnopravno, praktično i pragmatično – vrlo malo, jer je zagušeno pravom veta.
Može li Hrvatska nešto učiniti? Mala je država, zna što znači grčevito se boriti za samostalnost – to znači da zna da se to treba i mora. Treba biti glasnija, primjerom pokazati put. Treba jači glas svih „malih“ država, jer jedino one mogu probuditi savjest čovječanstva da se okrene miru.
Putin neće, Trump neće, Orbán i još poneki također neće. Možda će ova nadolazeća Opća skupština UN-a biti ključna. U rujnu će se u UN-u govoriti o tragediji Palestine i ratu u Ukrajini. Ako UN ne pokaže punu moguću moralnu snagu, riječ i savjest – crno se piše sadašnjoj i budućim civilizacijama.
Možda će nas otrijezniti nehumanitarno i nedemokratsko djelovanje dvaju glavnih aktera svjetske krize: Putina i Trumpa, Rusije i SAD-a. Iskrenost je u priznavanju hitne potrebe zaustavljanja rata. Mir ne smije imati alternativu u čekanju. Mir je jedina, bezuvjetna alternativa.
Ivan Botteri
