Konkurentnost hrvatskoga gospodarstva, mjerena Globalnim indeksom konkurentnosti koji izrađuje i objavljuje Svjetski gospodarski forum, ocijenjena je 68. pozicijom od 140 zemalja, odnosno nalazila se otprilike na polovini ljestvice. Sve su članice EU bile bolje pozicionirane od Hrvatske, najbolje Njemačka (3.), a najlošije Grčka (57.). Iako se metodologija promijenila u odnosu na prethodne godine (čime su usporedbe s prijašnjim razdobljima onemogućene), ostaje ista činjenica da je pozicija Hrvatske u odnosu na članice EU iz srednje i istočne Europe (EU10) najlošija. Hrvatska je, naime, na začelju ovih zemalja bila i prethodne četiri godine.
Pritom je sada zaostajanje Hrvatske za prosjekom ovih zemalja i zaostajanje za najlošije rangiranom zemljom iz ove skupine, veće nego prošle godine prema staroj metodologiji. Hrvatska sada, naime, zaostaje 16 mjesta za najlošijom zemljom EU10 (prošle godine 6) te 27 mjesta za prosjekom EU10 (prošle godine 26 mjesta). Uočljivo je još i to da se, unatoč promijenjenoj metodologiji, poredak zemalja EU10 nije značajnije promijenio: Češka i Estonija ostaju najbolje dvije zemlje EU10, Rumunjska najlošija od EU10, a Hrvatska lošija od svih zemalja EU10. Hrvatska je bila najbolje rangirana u području Infrastruktura (36.), a najgore u području Makroekonomska stabilnost (106.) i Tržište rada (96.). Tržište rada bilo je i prema staroj metodologiji jedno od najlošijih područja u kojem je Hrvatska bila u posljednjem desetljeću u četvrtini najlošijih zemalja svijeta. Lošiji relativni rang u odnosu na ostale članice EU iz srednje i istočne Europe prema novoj metodologiji pruža dodatnu zabrinutost. Naime, promjena metodologije napravljena je u smjeru uključivanja novih koncepata i opsežnijih prikupljanja podataka. Stoga novi indeks (nazvan GCI 4.0) pruža nove i dinamičnije uvide o čimbenicima čiji će značaj rasti u doba četvrte industrijske revolucije (ljudski kapital, inovativnost, otpornost i agilnost). Kao i prethodnih godina, ovakva usporedba gospodarske konkurentnosti Hrvatske i ostalih zemalja svijeta, a posebno onih nama gospodarski bliskih, treba poslužiti nositeljima ekonomske politike kao uvid u najslabije točke te biti poticaj za sustavno provođenje strukturnih reformi.
