KOMENTAR: Dokle im dozvolimo – dotle će nas gaziti
Piše: dr. Tomislav Đurasović, München
Čitam na nekim portalima uradak od moga dobrog znanca Mladena Pavkovića: „Plenkoviću, dokle će nas gaziti?“ i Mladenov ponovni (!) apel na predsjednika Vlade da, uskrati dotacije za ovakvu vrstu „novinarstva“ (misleći na paskvila „Srpske Novosti“), te da zaustavi „četničko“ divljanje usred Zagreba. Taj članak me vraća u vremena od prije tri desetljeća.
U «Dubrovačkom vjesniku», br. 2073, od 14. srpnja 1990. pročitah vrlo intrigantan i zajedljiv članak «Igre» od glavnog i odgovornog urednika Marinka Vlašića, a na koji sam odmah reagirao i poslao dopis/uradak uredništvu.
Taj moj kritički osvrt uznemirio je ne samo tadašnje uredništvo «Dubrovačkog vjesnika», nego i jugo-unitariste digao na noge, koji su brižno misionarili po Gradu.Nakon nekoliko burnih sjednica, smijenjeno je ipak cijelo uredništvo „Dubrovačkog vjesnika“, a moj kritički uradak je objavljen u broju 2077 od 11. kolovoza 1990.
Evo i jednog ulomka, zapravo srčike iz moga tadašnjeg dopisa, a koji je dokazano prouzročio ne samo smjenu cjelokupnog uredništva, nego li doveo i do potpune promjene „novinarstva“ u tome, tada jedinom, dubrovačkom tjedniku:
«… osobno sam uvjeren, da se ovakvim napisima (a njih je u posljednje vrijeme sve više i to upravo iz pera gosp. M. Vlašića) najviše štete nanosi «Dubrovačkom vjesniku», koji nažalost gubi odgovarajuću recepciju, dignitet i ozbiljnost te s opasnošću da dobije hipoteku učmalog dogmatizma i nesposobnosti da konačno učini korak naprijed u ovom vremenu hrvatskog političkog pluralizma i višestranačja.
Simptomatično je i uočljivo da je oštrica pera i zajedljiva lijeva retorika Vašeg novinara kontinuirano i uporno uperena protu nove hrvatske vlade i njenih čelnika, pa i kad ističe «više pričamo nego radimo» on između redaka ne asocira na ‘nas’ nego na vladu, na vladu koja je, nije suvišno još jednom podsjetiti, dobila većinsko povjerenje naroda u Hrvatskoj.
Gosp. Vlašić se rastužio, skoro rasplakao, nad činjenicom da se «jugoslavenski karakter Igara potiskuje» i da «na otvaranju nije bilo prisutnih predstavnika Federacije» - pa, dragi moj gospodine, ima jedan akt puno jači od svih pisanija i žalopojki - a koji bi i Vama morao biti poznat, posebice u odnosu na Dubrovačke ljetne igre, koje su, da i to pripomenem, ova sva četiri desetljeća svoga bivstvovanja, bile pod političko-ideološkim pritiskom i na kušnji da izgube dubrovačko, a samim tim i hrvatsko obilježje. Pa nije vraga da bi se te Igre morale sada nacionalizirati, iliti kroatizirati, ta one su bile, jesu i ostati će dubrovačke i hrvatske.
A što se predstavnika Federacije tiče, ma ruku na srce, ili na čelo, pa mi recite: bi li se Vi ugodno osjećali da su na otvaranje došli Jović, Milošević ili Bulatović i umjesto Igara zavapili za «događanjem naroda u Dubrovniku». Vi nekako despotski i nastrano (i to ne samo u napisu «Igre») pokušavate promicati neko novo jugoslavenstvo a tout prix i zamjerate g. Poljaniću i Tuđmanu da «nisu nijednom spomenuli riječ Jugoslavija već kad je za to i bilo potrebe… upotrebljen je izraz ‘južnoslavenski narodi’. Niti jednom nije spomenuto ni ime J. B. Tita…».
Vi izgleda mi, nikako da se pomirite s činjenicom da SKJ više ne postoji i da je njegova misija cementa Jugoslavije završena … i zašto bi gospoda Poljanić i Tuđman trebali ili morali gubiti svoje dragocjeno vrijeme na oživljavanju tog političkog mrtvorođenčeta (mislim naravno na Jugoslaviju).
Što se tiče «ljubičice bele» vjerujem da nema smisla trošiti vrijeme, a još manje prostor u novinama na tu temu.
I još me nešto u oči bode i smeta u Vašem članku «Igre», a to je kad kažete: «Naravno da je tu u pitanju razina kulture u Dubrovniku, kojoj je ovaj grad, bar što se glazbe na otvorenom tiče, davno rekao laku noć…».
Izbivam osobno skoro će dva desetljeća iz najljepšeg grada na svijetu i u ovom vremenu proputovah više od polovice kugle zemaljske, bio sam nazočan na mnogim festivalima, koji čak i u očima najljućih kritičara kotiraju visoko, ali ja nikada nisam došao u kušnju da im udijelim prioritet iznad Dubrovačkih ljetnih igara, ni po organizaciji i programu, niti po ambijentu izvođenja, a još manje po publici – otkuda onda Vama, pitam se, argumenti da Dubrovčanima vješate etiketu kulturne baruštine (moj izričaj!) – ne mogu si ni predmnijevati, nego ako nije po srijedi «grijeh»: Ne što su Dubrovčani glasali za koga su glasali, već poradi toga što nisu glasali za koga ste vi priželjkivali…
I bez nakane da paušaliziram po onoj abo uno disce omnes (= po jednome sudi ih sve) želim vama svima u i oko «Dubrovačkog vjesnika» više smisla za analitičnost i politiku uopće, pa i samosviješću i trezvenog nacionalnog ponosa …».
I, da završim riječima našega dragoga i neumrlog Starčevića: „Dok budemo imali domaćih izdajicah, dotle ćemo imati tudjinacah gospodarah. Izdajicah ćemo imati dok se narod ne osviesti".
