Još jedna obljetnica junačkog pothvata Antona Kikaša. Hrvatski emigrantski politički aktivist, građevinski poduzetnik iz Kanade, Anton Kikaš, kojeg mnogi pamte i po njegovim brojnim humanitarnim akcijama, a poglavito po istinskom domoljublju, inače podrijetlom iz Hercegovine, 1991. upustio se u pothvat koji ga je mogao stajati i života. Naime, na početku velikosrpske agresije, kad je Hrvatskoj i te kako trebalo oružja, on ga je pokušao dopremiti zrakoplovom Ugande, ali prema još nerazjašnjenim okolnostima oružje, nažalost, nije dospjelo u ruke hrvatskih branitelja, već ga je zaplijenila zločinačka JNA, a njega uhitila. To je tada bila jedna od najznačajnijih vijesti i brojnih svjetskih medija. Za ovaj pothvat Predsjednik Republike Zoran Milanović odlikovao ga je 2021. Redom kneza Domagoja s ogrlicom za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu. Ovih dana, ponovno smo i o tome razgovarali s Antonom Kikašem, pa smo ga odmah uz ostalo upitali, kako se danas sjeća 31. kolovoza 1991., kada je njegov Boeing 707 pun oružja, koje je bilo poklon hrvatske zajednice Toronta, MUP-u i Zboru narodne garde (ZNG), prisilno sletio u zračnu luku zagrebačkog Plesa, gdje su ga zarobili pripadnici zločinačke JNA i specijalci iz Niša?
- Prije svega, više sam nego sretan, jer imam divnu obitelj, suprugu Mariju i sinove Roberta i Marka, a poglavito me veseli da sam sa slomljenim rebrima tada ostao živ, iako su me odmah po slijetanju pretukli i zvjerski mučili. Iznimno mi je žao što nakon uspješne misije, sve do prije samog slijetanja, pilot je pogriješio, kada ga je kontrola leta iz Beograda pitala: Kuda leti, a on je prema uputama engleskog trgovca oružja trebao reći za Trst, a on je odgovorio za Ljubljanu, a pred Trstom trebao je imati „emergency“ (hitno) slijetanje u Ljubljanu, gdje je sve bilo spremno za naš dolazak, dok su šleperi MUP-a čekali za prijevoz oružja. Drago mi je da je Jakov Sedlar, moj dugogodišnji prijatelj i redatelj mojeg filma, „Nisam se bojao umrijeti“, nakon 24 godine uspio locirati pilota Boeinga u Ugandi, koji je u filmu priznao da je pogriješio, što je činjenica. Da nije bilo tako, let bi uspješno završio, a oružje stiglo u ruke specijalne policije i hrvatskih branitelja.
- Vaš hrabri i domoljubni pothvat iz daleke Kanade kojim ste i svoj život stavili u opasnost, tada je imao izniman odjek i bio motivacija braniteljima, a pored toga o tome se pisalo i u stranim medijima. Možete li nam reći nešto i o tome?
- Iako sam ugodno živio, i imao uspješnu poslovnu karijeru za projektiranje novih naselja, a bio udaljen od Domovine sedam tisuća kilometara, kada je započela velikosrpska agresija, pod vodstvom zločinačke JNA i paravojnih jedinica, kad su ubijali nevine ljude, uništavali sakralne objekte i pokušali oteti dio hrvatskog teritorija, koje joj je pripadalo od stoljeća sedmog, osjetio sam trenutak, da i ja moram i trebam dati svoj doprinos u obrani hrvatske Domovine i hrvatskog naroda.
No, po izlasku iz zatočeništva, gdje sam proveo tri mjeseca u ćeliji beogradskog Vojnog zatvora, po povratku u Toronto, odmah sam se aktivno angažirao i postao predsjednik Fonda Herceg-Bosne, i diljem Kanade i Amerike sakupljao novac za pomoć Hrvatskoj i Hrvatima u Herceg-Bosni.. Od samog izlaska na slobodu, pa sve do danas, kad sretnem ljude, mnogi mi kažu da su molili za mene! Stoga koristim i ovu prigodu, da im se zahvalim, jer duboko vjerujem da su mi pomogle i njihove molitve.
- S obzirom da ste jednom izjavili „Nisam se bojao umrijeti“, a to je i naslov dokumentarno-igranog filma o Vama, je li bi to ipak ponovno učinili? No, također bi Vas željeli pitati: kako su Kanađani doživjeli ovaj Vaš patriotski pothvat?
- Iznimno mi je drago da je film ugledao svjetlo dana, jer uistinu oslikava činjenično stanje, a sama misija je bila vrlo kompleksna i izazovna. Započela je mojim susretom s trgovcem oružja u Budimpešti, pa potom u Beču i Frankfurtu, da bi na kraju završila u Južnoafričkoj Republici u Johannesburgu, gdje sam sletio s profesionalnim engleskim trgovcem oružja, koji ga je i nabavio i organizirao Boeingov let za Ljubljanu. U filmu se pojavljuje šest sudionika, koji su na neki način bili dio moje misije.
Od same premijere filma, u jesen 2016., pa sve do danas, (a ja sam bio na turneji s filmom od Amerike do Australije), Hrvati su pokazali veliko zanimanje. Prije nekoliko godina netko je stavio ovaj film na youtube tako da je svima dostupan, a dosad ga je pogledalo preko 80 tisuća ljudi. Nema nikakve dvojbe, to bih ponovno učinio, još većim žarom i ljubavlju, kao što već više od četrdeset godina promoviram istinu o Hrvatskoj. U posljednjih 11 godina sam vlasnik i svaki tjedan uređujem hrvatski program na mojoj Croatica TV, gdje promoviram turizam, sve sportske uspjehe, kulturna zbivanja i obljetnice vezane za hrvatski obrambeni Domovinski rat, a program se može vidjeti u velikom dijelu Kanade. Kanađani su po mojem povratku bili oduševljeni mojom izjavom na jednoj tiskovnoj konferenciji kada sam na pitanje: Je li bih to ponovno učinio, odgovorio: Kada bi vanjski agresor napao moju drugu domovinu Kanadu, ponovno bih to učinio za Kanadu, kao što sam to uradio za moju lijepu i dragu hrvatsku Domovinu.
- Nego, godinama se povlači priča da je za Vaše puštanje na slobodu kanadska zajednica skupila tri milijuna dolara i predala ga načelniku KOS-a Aleksandru Vasiljeviću…
- To je najveća notorna laž, jer nije skupljen, niti plaćen ni dolar. Zahvaljujući hrvatskim specijalcima u Lučkom, koji su uhitili ratnog zločinca, generala JNA Milana Aksentijevića, ja sam razmijenjen na dan Sv. Katarine 25. studenoga 1991. To je istina.
- I na kraju: Što mislite, je li Hrvatska danas baš to za što se „niste bojali umrijeti“?
- Teško mi je i žao reći da Hrvatska danas, nakon 34 godine, nije onakva kakvu sam ja, ali i brojni drugi Hrvati koji žive vani, zamišljali, a imala je i ima veliki potencijal. Najteže mi pada spoznaja velikog broja iseljavanja, osobito cijelih obitelji, što uzrokuje nedostatak radne snage i potrebu za velikim uvozom radnika.. A kada pročitam o demografskom stanju nacije i prognoze stručnjaka za slijedećih 30 godina, strah me obuzme i mrak mi pada na oči. Isto tako teško je prihvatiti činjenicu da relativno veliki broj Hrvata živi bez nade u bolje sutra, a poznato je da ljudsko biće ne može živjeti bez nade, jer ona je njemu što su biljci voda i sunce!- zaključio je Anton Kikaš.
