Ante Gavranović
Našoj političkoj i gospodarskoj eliti bilo bi korisno povremeno izaći među obične ljude, „šljakere“, kako bi se zaista upoznali s pravim problemima i osjetili bilo naroda. Ubrzo bi vidjeli razliku između virtualnog i stvarnog života, između tlapnji o prosperitetu i sve većem osiromašenju stanovništva, između velikih obećanja i skromnih ostvarenja. Vidjeli bi, a to je možda i najvažnije, da ljude sve manje zanima ideološko i drugo stranačko prepucavanje – koje nažalost dominira u našoj stvarnosti – a da su životno zainteresirani za pitanja svoje buduće egzistencije: hoće li se ona svoditi dugoročno isključivo na golo preživljavanje najvećeg broja stanovnika ili ima li i tračka nade u bolju budućnost. Sudeći prema onome što se događa nade su nam vrlo skromne, jer jednostavno vladajuće garniture odnosno politička elita nemaju ili ne znaju odgovore na prava pitanja.
Sama činjenica da Hrvatska čvrsto nosi „fenjer“ unutar Europske unije ne služi nam na čast. Podsjetimo se da smo još pred dvije-tri godine isticali našu superiornost u odnosu na Bugarsku i Rumunjsku koje su nas premašile u mnogim elementima.. . Bez uvijanja treba, međutim, reći da takav nezavidan položaj Hrvatske proizlazi iz nesposobnosti ljudi koji kreiraju društveno-ekonomske odnose u ovoj državi.
Tri ključna problema
Složit ćemo se s ocjenom da je Hrvatska je već godinama sučeljena s tri glavna problema: visoka nezaposlenost radno sposobnog stanovništva, stagnacija industrije uz trajno tehnološko zaostajanje i nedovoljan izvoz, što dovodi do velike neravnoteže u vanjskotrgovinskoj razmjeni i uvjetuje daljnje zaduživanje i poremećaje u socijalnoj funkciji države. Sve dosadašnje Vlade, bez obzira na stranačku pripadnost, nisu uspjele pronaći 'ključ' za rješavanje tih gorućih pitanja. Oni su pretežito posljedica pomanjkanja jasne strategije ukupne gospodarske (i drugih) politika.
Činjenica je da Hrvatska ima otprilike 3,7 milijuna radno sposobnog stanovništva, a po aktivnoj uključenosti zauzimamo dno europske ljestvice. To sputava ostvarivanje socijalnih prava i ugrožava mirovinski sustav. Pokazalo se svih ovih godina da gubimo broj zaposlenih, a ne znamo stvarati nova radna mjesta!
Razdoblje od 1994. do sredine 2019. karakterizira osjetno brži rast uvoza od izvoza: razlika između uvoza i izvoza za to razdoblje obilato prelazi 165 milijardi USD. To je više od ukupne vrijednosti dva naša društvena bruto proizvoda!!! Posljedica takvog odnosa je stalna prisutnost znatne supstitucije domaće proizvodnje inozemnom (i nepotrebnog uvoza), nastavak procesa deindustrijalizacije, koja traje više od dva desetljeća, kao i sve manja količina i vrsta robe za izvoz. Hrvatska jednostavno nema dovoljno kvalitetnih proizvoda za izvoz, a tehničko-tehnološka struktura izvoza u stalnom je opadanju.
Zaokret prema snažnoj investicijskoj politici jedina je realna poluga koja bi mogla promijeniti stanje u hrvatskom gospodarstvu. To na neki način postaje ona presudna razdjelnica koja će pročistiti naš pogled na realne mogućnosti i budućnost hrvatskog gospodarstva. Konačno prevladava svijest da moramo mijenjati postojeći ekonomski model i da samo uz ozbiljne reforme i rezove u društvenoj potrošnji možemo tražiti manevarski prostor za oporavak i naznake napretka. Međutim, razina ulaganja opada iz godine u godinu. Novih proizvodnih ulaganja okrenutih izvozu gotovo da i nema. Obećani investicijski ciklus stalno se pomiče. Ako znamo da je gotovo 80 posto svih ulaganja vezano uz fondove EU, a da drugih ulaganja gotovo i nema, problem se zaoštrava.
Borba protiv korupcije i jačanje institucija pravne države ostaju trajan prioritet. Korupcijska hobotnica zahvatila je sve pore našeg života, ne samo u politici i gospodarstvu. Trebat će dugoročno otklanjati nepovoljne posljedice takve politike, koja će svoju vjerodostojnost dobiti tek jasnim, transparentnim sudskim procesima i presudama. To ujedno pretpostavlja pročišćavanje političkog, gospodarskog i društvenog korpusa u kojem ne bi smjelo biti manevarskog prostora za sve one koji su se ogriješili o etička načela društvenog ponašanja.
To traži i novu političku i gospodarsku elitu koju nažalost još ne naziremo. Hrvatskom društvu, više nego ikad ranije, nedostaju odgovornost političke elite za sudbinu i budućnost ove zemlje i vjerodostojnost u pravac kojim se Hrvatska kreće.
Treba otvoreno reći da samo rast zaposlenosti i nova radna mjesta u proizvodnji i uslugama jamči održivost Proračuna odnosno održivost svih funkcija koje Proračun nosi sa sobom – školstva, zdravstva, socijalne skrbi, ali i sigurnosnog odnosno i mirovinskog sustava. Sadašnji Proračun nikako ne može biti generator razvoja, a vrlo teško ventil sigurnosti socijalnih kategorija.
Ozbiljni ekonomski analitičari uporno tvrde kako je Hrvatskoj potreban rast BDP od 2 posto da bi samo servisirala svoje dugove, 4 posto da bi mogla vraćati dugove, a najmanje 6-8 posto kako bi krenula u ozbiljniji ciklus razvoja i rasta. Sudeći prema projekcijama za naredno razdoblje čini se da su to, barem za sada, nedostižni ciljevi.
