Ante Gavranović
Veliku opasnost za održivi razvoj u hrvatskom društvu krije u sebi demografski kolaps, koji prijeti urušavanju gospodarskog, a vezano na to zdravstvenog i mirovinskog sustava. Naglašeni proces starenja stanovništva, nerazmjer smrtnosti i rađanja, sve manji broj radno sposobnog stanovništva, a time i sve veća nezaposlenost, ugrožavaju temelje na kojima počiva održivost ukupnog društveno-ekonomskog sustava.
Loši demografski trendovi pokazuju da se u Hrvatskoj nije vodila dobra demografska politika. Broj se stanovnika smanjuje i postaju sve stariji, a nezaposlenost mladih raste. Za preokretanje tih trendova treba promijeniti demografsku politiku kako bi se izbjegli negativni efekti demografske tranzicije u politiku koja će znatnije stimulirati natalitet. Bez stimuliranja nataliteta neće se moći dugoročno osigurati važan proizvodni faktor rad. Da bi se osigurao porast rada za 20-ak godina potrebno je već sada početi s demografskim rastom. A s obzirom na društvenu i ekonomsku klimu to neće doći spontano, već se treba osigurati ekonomskom politikom.
Zašto su broj i struktura stanovništva u Hrvatskoj sve izraženiji ograničavajući faktori privrednog razvoja? Činjenica da imamo neprekinuto relativno visoku stopu nezaposlenosti, ne samo u posljednjih 20 godina, javna je pljuska kreatorima ekonomske politike, koji nisu znali stvoriti preduvjete da se taj strukturni problem razriješi. Ako se iz temelja ne izmijeni odnos prema poremećenim demografskim (ne)prilikama nećemo imati potomaka, ali ni budućnosti.
Neravnoteža između broja rođenih i umrlih
Hrvatska je u mnogočemu vrlo zanimljiva i posebna zemlja. Recimo, broj stanovnika u svijetu stalno, čak rapidno raste; u Hrvatskoj se smanjuje. Nedavno je proglašen 7-milijarditi stanovnik planeta Zemlja, s naznakom da će do 2050. taj broj porasti na 9 milijardi. U Hrvatskoj je nedavni popis ponovno ukazao na veliku boljku i opasnost hrvatskog naroda – broj stanovnika stalno se smanjuje. Prema stručnim prognozama, 2050. bit će nas samo 3,5 milijuna.
Taj svojevrsni paradoks govori o teškom povijesnom nasljeđu, u kojem je Hrvatska gubila, trajno ili u najboljim godinama života, svoje najpotentnije kadrove, zahvaljujući prije svega ratu i ratnim posljedicama, ali – još bolnije – trajnom iseljavanju. Ranije su to bili uglavnom neobrazovani i nekvalificirani kadrovi; danas se iseljavaju upravo obrazovani ljudi, počesto sa cijelom obitelji.Treći, svakako najbolniji i dugoročno s nesagledivim posljedicama, problem demografskog kolapsa odnosi se na trajnu neravnotežu između novorođenih stanovnika i smrtnosti.Upravo starenje stanovništva ima nepovoljne posljedice i šire implikacije na porast i smanjivanje broja stanovnika u radnoj dobi te na stupanj aktivnog stanovništva. Prema međunarodnoj klasifikaciji starim se stanovništvom smatra ono kod kojeg je udio osoba starijih od 65 godina veći od 7 posto. Prema posljednjem popisu, u Hrvatskoj je taj udio na razini od 17,1 posto.
Nas najviše zanima odraz tih nepovoljnih trendova na ekonomska kretanja, a napose na budućnost u Hrvatskoj. Broj novorođene djece u posljednjih dvadeset godina stalno je manji od broja umrlih osoba. Od početka 1991. do kraja 2018. u Hrvatskoj je umrlo gotovo 250.000 ljudi više nego što ih se rodilo, što znači da je Hrvatska „izgubila“ četiri grada veličine Karlovca ili Zadra. Samo lani umrlo je 15.000 ljudi više nego što ih se rodilo. Analize pokazuju kako je demografski deficit vjerojatno naš najvažniji, najteži i najdalekosežniji strukturni problem
Nužna jasna populacijska politika
Vodeći hrvatski demografi već godinama upozoravaju na važnost definiranja nacionalne populacijske politike smatrajući je prvorazrednim političkim i gospodarskim pitanjem. Ukupan broj stanovnika u Hrvatskoj opasno se smanjuje i nastavi li se ovakav trend sredinom 21. stoljeća imat ćemo samo 3,5 milijuna stanovnika, a krajem ovog stoljeća, prema procjenama stručnjaka, tek oko 1,3 milijuna stanovnika. Ukratko, demografski trendovi vrlo su nepovoljni i, što je bitno, oni se stalno pogoršavaju pa Hrvatskoj prijeti ozbiljan demografski kolaps.
Dobar dio Hrvatske već se nalazi u fazi demografskog izumiranja. To uostalom pokazuje struktura veličine naselja gdje 6759 njih ima manje od 500 stanovnika. Čak 2489 naselja ima ispod 100 stanovnika. Svako treće naselje manje je od 300 stanovnika, a u njima je starosna struktura toliko nepovoljna da je onemogućena svaka prirodna reprodukcija. Drugim riječima, ta će naselja prirodnim procesom – nestajati. Od 555 gradova i općina samo je u njih 58 zabilježen povoljan prirast stanovništva. U šest županija izumire baš svaka općina.Činjenica je da su demografski potencijali sve veći ograničavajući čimbenik daljnjeg razvoja. Činjenica je, također, da za takav razvoj Hrvatska sada nema demografskih potencijala.
Konačno, činjenica je da je Hrvatska danas država s najnižom stopom radno aktivnog stanovništva u Europi. Radi samo 1,48 milijuna stanovnika od otprilike 3,77 milijuna potencijalno radno sposobnog stanovništva. Drugim riječima, čak 2 milijuna ili 54,6 posto potencijalno radno sposobnog stanovništva je izvan tržišta rada. Činjenica je da sve dosadašnje reforme mirovinskog sustava nisu pomogle stabilizirati stanje u mirovinskom sustavu i ukloniti opasnost od ozbiljnoga kolapsa. Naime, novac koji se prikupi od doprinosa za mirovinsko osiguranje nije dostatan za isplatu ukupnog iznosa mirovina umirovljenicima. U posljednjih desetak godina očito je značajno povećanje razlike koja se namiruje iz državnog proračuna.
Sve manje stanovnika, sve starije stanovništvo
Ono što posebno zabrinjava jest okolnost da bi prema projekcijama stanovništva Hrvatska opada populacija u dobi od 25 do 30 godina čak za 30 posto. Istodobno, znatno raste broj starijih od 59 godina koji se smatraju nisko aktivno ili potpuno radno neaktivnim dijelom stanovništva. Pritom se zaboravlja da je pronatalitetna politika poticaj za „proizvodnju“ buduće radne snage. To, uostalom, potvrđuju i najnovije analize mirovinskog sustava gdje je prosjek umirovljenika ispod 60 godina uz drastično nepovoljan odnos aktivnog stanovništva i umirovljenika i jedan je od najnepovoljnijih u svijetu. Nažalost, taj se trend i dalje pogoršava.
Nemamo odgovore na prave probleme
Našoj političkoj i gospodarskoj eliti bilo bi korisno povremeno izaći među obične ljude, „šljakere“, kako bi se zaista upoznali s pravim problemima i osjetili bilo naroda. Ubrzo bi vidjeli razliku između virtualnog i stvarnog života, između tlapnji o prosperitetu i sve većem osiromašenju stanovništva, između velikih obećanja i skromnih ostvarenja. Vidjeli bi, a to je možda i najvažnije, da ljude sve manje zanima ideološko i drugo stranačko prepucavanje – koje nažalost dominira u našoj stvarnosti , a da su životno zainteresirani za pitanja svoje buduće egzistencije: hoće li se ona svoditi dugoročno isključivo na golo preživljavanje najvećeg broja stanovnika ili ima li i tračka nade u bolju budućnost. Sudeći prema onome što se događa nade su nam vrlo skromne, jer jednostavno vladajuće garniture odnosno politička elita nemaju ili ne znaju odgovore na prava pitanja. Sama činjenica da Hrvatska čvrsto nosi „fenjer“ unutar Europske unije ne služi nam na čast. Bez uvijanja treba, međutim, reći da takav nezavidan položaj Hrvatske proizlazi iz nesposobnosti ljudi koji kreiraju društveno-ekonomske odnose u ovoj državi.
Složit ćemo se s ocjenom da je Hrvatska je već godinama sučeljena s četiri glavna gospodarska problema: nedovoljno angažirano aktivno stanovništvo, nepovoljna struktura nezaposlenih, stagnacija industrije uz trajno tehnološko zaostajanje i nedovoljan izvoz, što dovodi do velike neravnoteže u vanjskotrgovinskoj razmjeni i uvjetuje daljnje zaduživanje i poremećaje u socijalnoj funkciji države. Sve dosadašnje Vlade, bez obzira na stranačku pripadnost, nisu uspjele pronaći 'ključ' za rješavanje tih gorućih pitanja.
Razdoblje od 1994. do sredine 2019. karakterizira osjetno brži rast uvoza od izvoza: razlika između uvoza i izvoza za to razdoblje obilato prelazi 165 milijardi USD. To je gotovo jednako vrijednosti tri naša društvena bruto proizvoda!!! Posljedica takvog odnosa je stalna prisutnost znatne supstitucije domaće proizvodnje inozemnom (i nepotrebnog uvoza), nastavak procesa deindustrijalizacije, koja traje više od dva desetljeća, kao i sve manja količina i vrsta robe za izvoz. Hrvatska jednostavno nema dovoljno kvalitetnih proizvoda za izvoz, a tehničko-tehnološka struktura izvoza u stalnom je opadanju.
Zaokret prema snažnoj investicijskoj politici jedina je realna poluga koja bi mogla promijeniti stanje u hrvatskom gospodarstvu. To na neki način postaje ona presudna razdjelnica koja će pročistiti naš pogled na realne mogućnosti i budućnost hrvatskog gospodarstva. Konačno prevladava svijest da moramo mijenjati postojeći ekonomski model i da samo uz ozbiljne reforme i rezove u društvenoj potrošnji možemo tražiti manevarski prostor za oporavak i naznake napretka Međutim, razina ulaganja opada iz godine u godinu. Novih proizvodnih ulaganja okrenutih izvozu gotovo da i nema ili su vrlo skromna. Obećanu investicijski ciklus stalno se pomiče. Već sama činjenica da je gotovo 80 posto svih ulaganja vezano uz fondove EU pokazuje da ukupno na tom području nisu uspostavljeni zdravi odnosi.
Borba protiv korupcije i jačanje institucija pravne države ostaju trajan prioritet. Korupcijska hobotnica zahvatila je sve pore našeg života, ne samo u politici i gospodarstvu. Trebat će dugoročno otklanjati nepovoljne posljedice takve politike, koja će svoju vjerodostojnost dobiti tek jasnim, transparentnim sudskim procesima i presudama. To ujedno pretpostavlja pročišćavanje političkog, gospodarskog i društvenog korpusa u kojem ne bi smjelo biti manevarskog prostora za sve one koji su se ogriješili o etička načela društvenog ponašanja.
To traži i novu političku i gospodarsku elitu koju nažalost još ne naziremo. Hrvatskom društvu, više nego ikad ranije, nedostaju odgovornost političke elite za sudbinu i budućnost ove zemlje i vjerodostojnost u pravac kojim se Hrvatska kreće. Treba otvoreno reći da samo rast zaposlenosti jamči održivost Proračuna odnosno održivost svih funkcija koje Proračun nosi sa sobom – školstva, zdravstva, socijalne skrbi, ali i sigurnosnog ali i mirovinskog sustava. Sadašnji Proračun nikako ne može biti generator razvoja, a vrlo teško ventil sigurnosti socijalnih kategorija.Ozbiljni ekonomski analitičari uporno tvrde kako je Hrvatskoj potreban rast BDP od 2 posto da bi samo servisirala svoje dugove, 4 posto da bi mogla vraćati dugove, a najmanje 6-8 posto kako bi krenula u ozbiljniji ciklus razvoja i rasta. Sudeći prema činjenici da smo već šest godina u ozbiljnoj krizi i da nam takav nepovoljan scenarij predviđaju i za naredno razdoblje čini se da su to nedostižni ciljevi.
Hrvatskoj nedostaje cjelovit i konzistentan sustav
U vremenu nakon ozbiljne financijske i gospodarske krize mnoge zemlje unutar Europske unije pokušavaju novim definiranjem industrijske politike osigurati i potaknuti ukupni privredni oporavak. Postavljeni ciljevi su gotovo jednoznačni: osiguranje novih radnih mjesta i povećanje produktivnosti. Pokušavaju to činiti prije svega inovativnim rješenjima, nastojeći tako povećavati ukupnu konkurentnost zemlje i pojedinih dijelova industrije.
Strategija „Europa 2000“ je eksplicitno usmjerena na industriju. Naime, iz jednog priopćenja Europske komisije (2012.) proizlazi da „ jačanje europske industrije donosi rast i gospodarski oporavak“, pa je upravo to bio temeljni otponac za povratak promišljanjima o ulozi industrije u ukupni gospodarski miks. „Ponovno jačanje europske industrije od središnje je važnosti za oporavak i konkurentnost“ tvrde analitičari EU.Izazovi unutar EU jednostavno su natjerali i našu Vladu da pristupi industrijskom razvoju na novi način. Razrađena je Strategija industrijskoga razvoja do 2020. godine, koja je dijelom prihvatila postavke iz programa „Europa 2000“, ali je u mnogim elementima ostala nepotpuna i nedorečena. Hrvatska, usprkos nastojanjima, još uvijek nije izgradila cjelovit društveni i ekonomski SUSTAV, već pokušava parcijalnim mjerama i strategijama otvoriti manevarski prostor za potrebni oporavak.
Hrvatskoj je potrebno čak 2,5 milijuna radnika da bi se učinkovito isplaćivala postojeća masa mirovina. To proizlazi iz neodrživog omjera broja radnika i umirovljenika. Najčešće u javnosti baratamo podatkom da je taj odnos 1:1,20, s malim varijacijama. Stvarni omjer broja radnika u realnom sektoru i umirovljenika nažalost iznosi svega 0,88:1, što znači da Hrvatska ima više umirovljenika nego radnika. Zaboravljamo da samo realni sektor stvara osnovu za preraspodjelu unutar ostvarenih prihoda koji se raspodjeljuju kroz Proračun, a u njemu je manje radnika no što je broj umirovljenika.
Početak krize i neprilagođenost politike novonastaloj situaciji govori kako je pogoršanje omjera, osim pada broja zaposlenih (osiguranika) dodatno potpomognuto i neprekinutim rastom broja umirovljenika iz godine u godinu. Starenje populacije postaje očiti problem sustava. Neodrživost mirovinskog sustava postaje tema dana i svojevrsna socijalna bomba.Umirovljenici tako žive na stalnoj žeravici. Sadašnjost im je loša, a budućnost neizvjesna. To se podjednako odnosi na sadašnje i buduće generacije umirovljenika.
