Ante Gavranović
Analiza konkurentnosti Hrvatske iz pozicije pojedinačnoga poduzeća daje istinsku sliku stvarnog stanja gospodarstva. Pritom je jasno da se opća konkurentnost svake zemlje, pa time i Hrvatske, može poboljšati samo kroz povećanje konkurentnosti pojedinih poduzeća.
Najnovije ocjene Europske komisije ne idu nam na ruku. Jasno nam je poručeno da bez nastavka u provođenju reformi nema ni očekivanoga napretka. Ključan problem koji se može iščitati iz posljednjega izvješća odnosi se na nisku stopu rasta potencijalnoga BDP-a. Najvažnija poruka je problem niske produktivnosti koju Hrvatska ima generalno, jer je produktivnost praktično jedini realan ključ koji može pomoći u dugoročnom rastu gospodarstva.
Takva ocjena ponukala me na jednu usporedbu. Najpoznatiji europski gospodarski konzultant Roland Berger održao je prije nekoliko godina u Zagrebu zapaženo i vrlo inspirativno predavanje pod nazivom: Croatia’s competetiviness – challenge EU accession. Tom je prigodom postavio i deset teza za unapređenje i porast konkurentnosti hrvatskih poduzeća. One se u velikoj mjeri poklapaju s razmišljanjima i analizama Nacionalnog vijeća za konkurentnost, ali ih je ipak dobro objaviti, jer ima razlika u detaljima. A vrag, kako je poznato, uglavnom i leži u detalju.
Roland Berger je svojih deset teza ovako postavio:
- uvođenje strukturnih promjena od postojeće industrije prema industriji koja povećava dodanu vrijednost;
- reduciranje visokoga udjela države u gospodarstvu kroz privatizaciju;
- uklanjanje prepreka za kolanje kapitala i povećanje njegove produktivnosti;
- podizanje infrastrukture na razinu europskih standarda;
- iskorištavanje turizma kao glavnog uslužnog sektora;
- usmjeravanje istraživanja i razvoja na tehnologije budućnosti;
- profesionalizacija sustava obrazovanja i povećanje ulaganja u edukaciju;
- smanjivanje birokracije i ubrzavanje procesa reforme javne uprave;
- smanjivanje nezaposlenosti kroz mjere strukturne politike;
- u fokus interesa stavlja se poduzeće, pri čemu je posebno važno naglasiti sedam strateških odrednica za rast kompanije na osnovi dodane vrijednosti.
Budući da i Berger u fokus zanimanja stavlja poduzeće, posebno ističe sedam strateških razina za rast kompanija na osnovi dodane vrijednosti. To su; inovacije i branding; korištenje vlastitih komparativnih i konkurentskih prednosti (cost/benefit); internacionalizacija; fokusiranje na proizvod; fokusiranje na osnovnu djelatnost (core business); povećanje tržišnoga udjela i konsolidiranje tržišta pomoću konkretnih mjera i aktivnosti; uspostavljanje mreže, kooperacija, virtualizacija poslovanja. To se može, tvrdi Berger, postići uz stratešku i operacionaliziranu izvrsnost kao temeljnu pretpostavku budućega ponašanja.
Prijedlozi Rolanda Bergera, uz već naznačene probleme, svode se na poticanje liberalizacije infrastrukturnog sektora kako bi se uspostavili realni tržišni mehanizmi. On smatra da država nikada nije dobar poduzetnik, a novi vlasnici mogu ubrzati i poticati razvoj velikih infrastrukturnih kompanija. Prijedlozi predviđaju i restrukturiranje kompanija koje su djelomično ili potpuno u vlasništvu države u pravcu profitabilne proizvodnje, ali i obavezu stvaranja održivih novih radnih mjesta, posebno u industrijama i tehnologijama budućnosti. To, prije svega, pretpostavlja jačanje i stalno poticanje razvoja malog i srednjeg poduzetništva na kojemu zapravo i počiva snaga svakog razvijenoga i konkurentnoga gospodarstva.
Berger je posebno naglašavao da je jedan od najvažnijih ciljeva hrvatskoga gospodarstva razmišljanje o tome kako na najbolji način osigurati primjerenu učinkovitost i konkurentnost, na razini postojećih europskih standarda. Osobno smatra da je to jedinstvena šansa za stvaranje uvjeta i povećanja hrvatske konkurentnosti.
Pomniji analitičari zapazit će da sam se u ovom napisu služio podacima i inicijativama od prije otprilike deset, pa i više godina. Činim to samo zato da upozorim kako se u našoj gospodarskoj sferi stvari – ne mijenjaju, a samim time se zapravo pogoršavaju. Mi trčkaramo, drugi trče brže od nas. Stoga i sve više zaostajemo. U tome zapravo vidim i najveću opasnost u borbi za budući oporavak ukupnog stanja u hrvatskom gospodarstvu. Hoće li sustavna primjena Programa oporavka i otpornosti u tom pogledu označiti toliko nam potreban iskorak?
