Ante Gavranović
Piše: Ante Gavranović
Siromaštvo nije samo hrvatski problem, nego globalna pojava. Prema posljednjim raspoloživim podacima Hrvatska je, nažalost, neslavni rekorder među članicama Europske unije: ima najvišu stopu rizika od siromaštva. Konkretno to znači da se u razdoblju od 2008. do današnjih dana stopa rizika od siromaštva u RH povećala na čak oko 20 posto! Činjenica je da smo prema spomenutim pokazateljima - europski rekorderi siromaštva.
Vlada I Sabor usvojili su Strategiju borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje od 2014. do 2020. godine. Na papiru se sve doima studiozno, ambiciozno, ali i vrlo pretenciozno. Strategija sadrži prikaz postojećeg stanja siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj, uzroke koji su doveli do tog stanja, te društvenu i gospodarsku projekciju kao osnovu za djelovanje. U dokumentu se također navodi, uz načelo orijentiranosti na pojedinca i njegove potrebe, koje su to najranjivije skupine društva izložene siromaštvu i socijalnoj isključenosti.
Osim toga, iz Strategije se može iščitati da su “među četiri velike skupine u najvećem riziku od siromaštva i socijalne isključenosti: djeca i mladi, starije osobe i umirovljenici, nezaposlene osobe te osobe s invaliditetom.
KRIZA PRODUBLJAVA RASLOJAVANJE DRUŠTVA
U tim uvjetima je najvažnije pitanje kako smanjiti stopu siromaštva. Mnogi hrvatski ekonomski analitičari i sociolozi upozoravaju već godinama na nužnu sveobuhvatnu provedbu promjena kako bi se gospodarstvo postavilo na zdrave temelje, privukli strani ulagači i smanjio broj nezaposlenih. Da bi se stopa siromaštva značajnije smanjila, potrebno je učiniti bitne promjene na makro planu društva kao što su: ubrzati smanjivanje regionalnih razlika u stupnju razvijenosti između pojedinih regija u Hrvatskoj, poreznim i drugim mjerama smanjiti prevelike razlike u plaćama između pojedinih sektora gospodarstva, ostvariti godišnje stope rasta BDP-a između 5 i 7 posto uz povećanje stope zaposlenosti, uvesti sustav progresivnog oporezivanja koji bi se primjenjivao prema tvrtkama koje ostvaruju kroz duže razdoblje ekstraprofite.
Godinama se upozorava na neravnotežu u demografskom pogledu i nepovoljnom utjecaju na ekonomska kretanja, ali se ni u tragovima ne naziru elementi drukčije pronatalitetne politike. Pritom se zaboravlja da je pronatalitetna politika poticaj za „proizvodnju buduće radne snage“.
U 1991. Hrvatska je imala 4.784.265 stanovnika. Danas, prema posljednjem popisu stanovništva, ta je brojka manja za milijun stanovnika. Što je sve dovelo do toga stanja? Stručnjaci predviđaju da će nas 2050. biti manje od 3,5 milijuna? Može li se uopće taj nepovoljni trend zaustaviti i kako?.
Presudno pitanje opstanka
Za Hrvatsku, društvo i gospodarstvo, to je očigledno presudno pitanje. Društvo mora pronaći neke dugoročnije odgovore. No, prije toga moramo s iskreno odgovoriti na mnogobrojna pitanja koja su Hrvatsku uopće dovela u takvu poziciju: KAKO ĆE HRVATSKA EKONOMIJA PREŽIVJETI DEMOGRAFSKI UDAR?
Struktura nezaposlenih odražava sve slabosti našeg obrazovnog sustava, koji je godinama zapostavljao proizvodna zanimanja. Hrvatska danas zapravo nema potrebni potencijal takvih radnika za bilo kakav širi investicijski ciklus. Godinama se u Hrvatskoj uništavalo kult rada, razvijajući do besmisla tezu kako se u nas ne isplati ništa proizvoditi, a da je naša „svjetla budućnost“ samo u razvoju usluga. Danak toj glupoj tezi obilato plaćamo.
Ukratko, nedostaju specijalizirani radnici, majstori određenih struka, koji su pravi nositelji industrijske proizvodnje i bez kojih je nemoguć kvalitetan proizvod, ali i ukupan razvoj. Razlog ozbiljnom raskoraku između ponude i potražnje radne snage leži u činjenici da su dugoročniji razvoj privrede i smjerovi njenih kretanja u nas totalne nepoznanice. Logično je da se prema utvrđenim ciljevima i smjerovima priprema i potrebna kvalifikacijska struktura budućih zaposlenika, što kod nas nije slučaj. Potpuno je drukčija struktura budućih kadrova potrebna ako se razvijamo u pravcu tradicionalnih ili u pravcu visokih tehnologija. No, u jednom i drugom slučaju potrebna je – ravnoteža.
Jedno je ipak jasno: nema ozbiljnog novog zapošljavanja bez nove proizvodnje. Jedino ona može apsorbirati dio sada raspoložive i buduće nove radne snage. Konačno, u prerađivačkoj industriji Hrvatske bilo je 1990. godine 562.000 zaposlenih; danas ih je (samo) oko 212.000
Opravdani zahtjevi
U posljednje vrijeme učestali su zahtjevi određenih društvenih skupina da se, u borbi protiv siromaštva, povećaju plaće I mirovine. Sindikati traže da se kroz nekoliko godina poveća prosječna plaća na 1500 eura; zajednički zahtjev Matice I Sindikata umirovljenika oko povećanja mirovina mimo redovnog usklađivanja konkretna za 10 posto je mogućnost da se dio socijalnog dijaloga prenese I u umirovljeničke krugove. Zahtjev u tom pogledu već je odavno na pregovaračkom stolu, (Nacionalno vijeće za umirovljenike I starije osobe), ali se osim redovnog usklađivanja mirovina ništa ne mijenja.
Jasno, treba voditi računa o stvarnim materijalnim mogućnostima Vlade. Korona, potresi I zadržavanje radnih mjesta odnijeli su mnogo sredstava kojima se problem siromaštva mogao popraviti. Riječ je o velikim iznosima za koje nemamo pokrića u dodanoj vrijednosti.
Samo produktivnost I nova radna mjesta mogu promijeniti stanje
Ako je demografski kolaps naša sudbina, globalni rast ide prema usporavanju. Povijest, međutim, sugerira da bi produktivnost mogla priskočiti u pomoć. Kroz povijest su gospodarski rast poticala dva čimbenika: sve veći broj radnika i njihova rastuća produktivnost. Iz perspektive rastućeg blagostanja, međutim, produktivnost je ta koja čini razliku. Razlike u BDP-u po glavi stanovnika među zemljama – ili između prošlosti i sadašnjosti u istoj zemlji – prvenstveno odražavaju razlike u produktivnosti rada. To je pak rezultat proizvodnih i operativnih čimbenika, tehnološkog napretka i menadžerskih vještina. Kako menadžeri poboljšavaju učinkovitost, ulažu i inoviraju kako bi bili konkurentni, njihove zajedničke akcije šire globalnu ekonomiju.
Posljednjih 50 godina zabilježen je neuobičajeno brz rast BDP-a i BDP-a po glavi stanovnika. Koliko je vjerojatno da će se ovaj rast nastaviti? S obzirom na demografski otpor koji već dolazi u igru, izgledi za budući rast – i povezane implikacije na razinu duga i buduće mirovinske obveze – uvelike će ovisiti o održivom rastu produktivnosti.
O potrebi drukčijeg odnosa prema suzbijanju i smanjivanju siromaštva u svjetskim okvirima počesto govori I veliki moralni autoritet našeg vremena, papa Franjo. To ukazuje na globalnost problematike, ali ne iskupljuje ni jednu Vladu da pitanju plaća I mirovina ne pristupa drukčije. Bez ozbiljnih pomaka u tom pravcu ostat ćemo ćemo bez produktivne radne snage. Bez novih radnih mjesta, pristojno plaćenih, nećemo zadržati mlade ni iseljavanje. U tome se krije najveća opasnost.
