Zakašnjeli osvrt na dva koncerta 48. Varaždinskih baroknih večeri ali pisan s ljubavlju: Nedjelja 30. rujna, "Koncert uz baroknu kavu", palača Sermage, Camerata Garestin, "Vivaldi", te navečer Zagrebački solisti, Sreten Krstić, solo violina i umjetnički voditelj, crkva Sv. Nikole.
Prelijepa sunčana nedjelja od ranih prijepodnevnih sati obećavala je mnogo iako je bila riječ o maratonskom koncertnom danu (čak četiri koncerta održana u Varaždinu i okolici) lagano ispunjenim sumnjom u izdržljivost umjetnika, publike i žirija. Camerata Garestin, koja je koncertom obilježila 10-godišnjicu djelovanja, varaždinski je komorni ansambl kojeg čine Ivana Lazar, sopran, Dani Bošnjak, flauta, Silvio Richter, violina, Krešimir Lazar, violončelo i Krešimir Has, čembalo, poznat svojim izvedbama varaždinskoj i europskoj publici.
Zaljubljenici u glazbu, marljivi službenici umjetnosti, skromni samozatajni kontemplativni čitači partitura na ugodnom prijepodnevnom, neobaveznom druženju uz kavu pokazali su svoju otvorenost, blistavost na podijumu. Violina, flauta i violončelo smjerno i s poštovanjem prinijeli su svoju žrtvu na oltar glazbe, izvodeći "Glazbenu žrtvu" trio sonatu Johanna Sebastiana Bacha BWV 1079 iskoristivši umijeće polifonije velikog skladatelja za vlastito, filozofsko promišljanje glazbene materije. Njihova stroga, delikatna izvedba skladbi je dodala i introspekciju rijetko čujnu na podiju. "Pariški kvartet" Georga Philippa Telemanna uljuljkao nas je na početku koncerta kao uvod u galantnost doživljaja.
Tim više, kao kontrast, blještavilo glasa Ivane Lazar u kantatama Georga Philippa Telemanna: "Hemmet den Eifer, verbannet die Rache", "Du bist verflucht, o Schreckenstimme" te kantati "Quella pace gradita" Domenica Scarlattija, stavili su publiku pred svu dramatičnost, zavrzlamu, osjećaje strasti, bijesa, ljubavi i patnje koja se nalazi samo u operama.
Ivana Lazar, osim što joj glas ima jednaku boju u svim registrima, posjeduje inteligenciju i znanje kako pjevati misu Bacha (dan ranije, subota 29. Rujna), a kako lik iz barokne opere obuzet sasvim ljudskim, snažnim, posve jednostavnim zemaljskim osjećajima. Neznatni vibrato u koloraturama, glas sužen u alikvote (tonovi, koji se ako je osnovni ton pravilno izveden, javljaju uz njega kao boja, zvonkost), savršen izgovor njemačkog i talijanskog jezika odaje pjevačicu jasnog stava i vrele muzikalnosti. Dostojna umjetnička družica svog supruga Krešimira Lazara umjetnika što barokne pasaže i linije u djeliću sekunde adekvatnim sitnim ukrasom pretvara u ljubavni monolog, galantan, kavalirski.
Zagrebački solisti i Vivaldi u župnoj crkvi
Navečer, prepuna crkva Sv. Nikole, ansambl Zagrebački solisti, solo violina i umjetničko vodstvo, Sreten Krstić, poznati gosti varaždinskog festivala, nije ih ni potrebno predstavljati. Večer Vivaldija, čovjeka koji je bio zaređen i ,kako bi se to reklo, časno su mu dozvolili da ode iz službe jer je imao astmu, napadaje gušenja zbog tamjana. Svoje koncerte, sonate, oratorije, arije, mahom je pisao za sirotište koje to u stvari nije ni bilo, "ospitale della Pieta" brinući se za glazbenu naobrazbu pitomica koje su bile izvanbračne kćeri bogate venecijanske gospode predodređene za samostane plemkinja i dobre udaje.Djevojke su vjerojatno bile vrsne glazbenice sudeći po djelima koja su svirana tu nedjeljnu večer (koncert za gudače, četiri violine, dvije violine) u solidnoj izvedbi ansambla, Davor Philips i Krunoslav Marić, solo violine uz Sretena Krstića te opet Danija Bošnjaka u koncertu za flautu (netom prije, Krešimir Has i Krešimir Lazar, u Varaždinskim su toplicama odradili lavovski koncert Trio sonata J. S. Bacha za violu da gambu i čembalo).
A onda, nakon pauze dogodio se barok, Vivaldi, glazba i svemir uz besprijekornog, muzikalnog Pavla Mašića na čembalu.Sreten Krstić je u prvom redu glazbenik kojem muzika teče venama, njome je prožet. Žar njegove interpretacije publiku ne može ostaviti ravnodušnom.Hrabro eksperimentirajući, ali samouvjeren (s pravom) u vlastito znanje i umjetnost barokne improvizacije, spojio je pasažama u modulacijama sva četiri koncerta ciklusa "Godišnja doba" u jedan jedini ciklični, glazbeni vrtlog prepun pobožne bogobojaznosti, senzualnosti, tuge, radosti, prirode, životinja, ljudi, slikajući bojama tonova poput najboljih kistova venecijanskih slikara. U njegovoj izvedbi nije bilo mjesta za predah, odmor, sa svih strana zasula nas je bujica življenja, što sam barok i jest u svojoj iskonskoj filozofiji.
Krstić vodi Soliste uvjerljivom rukom zaljubljenog diktatora, nježnom ali čvrstom i oni ga slijede u svim iznenadnim obratima tempa kojima u sterilnim izvedbama nema mjesta, u najmanje dvadeset gradacija dinamika, od najtišeg do glasnog na granicama mogućeg Krstićeve skupocjene violine majstora Gaglianija stvarajući najmaštovitiju izvedbu koju je Varaždin možda ikada čuo. Prvi put nakon velikog Josipa Klime, zazvonio je sladak ton violine koji nije sladunjav, nego zavodljiv, obao u svojoj čistoći i nevinosti. Nije ni čudo da je reakcija publike bila poput one nakon koncerata rock zvijezda. Zagrebački solisti su pokazali kako se svira glazba.Maestro Krstić je rasni violinist bogatog repertoara, hrabar, riskirajuć inovator, spreman odmah odgovoriti na izazov i podnijeti kritike.Sada moramo samo vidjeti posjeduje li žiri Festivala jednake osobine.
