Središnja medijska kuća u Ukrajini, RBC-Ukrajina, nastoji istražiti kako je moguće premostiti očite zastoje u mirovnim pregovorima za okončanje rata u Ukrajini. U razgovoru s dugogodišnjim predsjednikom Münchenske konferencije o sigurnosti, Wolfgangom Ischingerom, pokušavaju saznati što bi još mogao učiniti Donald Trump nakon niza neuspjelih poteza: razgovora koji nisu odmakli dalje od razmjene ratnih zarobljenika, neispunjenih obećanja o novim sankcijama, paktiranja Rusije s Kinom, neuspjelog odvraćanja Kine od vojne pomoći, zračnih napada na Poljsku, Rumunjsku i Estoniju.
Procjene ovog njemačkog diplomata, koji je bio veleposlanik u SAD-u i Velikoj Britaniji, a aktivno je sudjelovao u rješavanju sukoba u bivšoj Jugoslaviji, imaju praktičnu težinu. Na pitanje jesu li pregovori u zastoju, jednostavno odgovara: „Pa pregovori još nisu ni počeli.“ On očito razlikuje pregovore od razgovora – i po sadržaju i po ciljevima.
Tvrdi da su za bilo kakav stvarni pomak u rješavanju ove ratne krize potrebne tri stvari: jači pritisak SAD-a, potpuna zapljena ruskih sredstava u Europi te odlučnije i sveobuhvatnije jačanje Ukrajine i njezine vojske. Nitko valjda ne misli da će se sve to riješiti preko noći – pa ni u najavama Trumpova „vremenskog okvira“ od jednog dana, tri dana, mjesec ili godinu dana.
Spomenuti njemački diplomat visokog ranga vidi problem u popuštanju, jer onaj tko popusti gubi i u domaćim političkim pozicijama i ugledu. To je veći problem za Putina, kao vođu jedne od najvećih sila, koja se uplela u agresivni rat. Pritisak na takvu silu imao bi učinka samo ako bude neprekidan i svestran.
S druge strane, njegov „izlet“ na američku Aljasku za Putina je bio uspješan, jer su sankcije odgođene – vjerojatno zbog pretjerane uvjerljivosti Trumpa – pa su izgubile na tempu, oštrini i snazi. Enigma ostaje zašto Trump odugovlači s uvođenjem novih ili strožih kriterija za postojeće sankcije. Pretpostavlja se da Putin vjeruje signalima (možda i stvarnima) da će, ako zaustavi rat, odmah biti omogućena obnova trgovačkih tokova nafte i plina iz Rusije.
Vjerojatnije je, ipak, da će povećanje isporuke oružja Ukrajini i uvođenje novih sankcija pridonijeti približavanju Putina pregovorima o miru. U istom smjeru djelovalo bi i eventualno popuštanje Zapada u vezi s deblokadom 300 milijardi eura ruskih financijskih sredstava. K tome valja pribrojiti i kontinuiranu financijsku i vojnu podršku Ukrajini.
Ischinger razumije da bolje naoružanje i stalna opskrba streljivom čine ukrajinsku obranu vrlo otpornom, zahvaljujući velikom iskustvu i znanju ukrajinske vojske, koja odlično poznaje rusku taktiku, operatiku i strategiju ratovanja. On primjećuje sve zrelije razmišljanje u Zapadnoj Europi da se obranom Ukrajine zapravo brani i sama Europa.
Kao realist zaključuje da je „konačno došlo vrijeme da Europa učini nešto više za svoju sigurnost“. Zanimljivo je da njemački diplomat priznaje kako je to bio dobar potez i za Europu.
S druge strane, SAD bi se trebale jasnije ponašati kao saveznik koji u Europi ima većinu – ako ne i sve – svoje saveznike. Primjerice, najveća američka vojna baza u Europi nalazi se u njemačkom Ramsteinu, a u Njemačkoj je i najveća američka vojna bolnica – u Landstuhlu. Smiješno danas zvuči, ali na početku Trumpova mandata najavljivalo se kako SAD-u te baze više nisu potrebne. Novo, promijenjeno stanje potvrđeno je i na posljednjem susretu s Trumpom u Washingtonu.
Mnogo je dilema oko Kine, koja vodi lukavu i zatvorenu igru, skrivajući svoje adute. Iako formalno ne odobrava rusku agresiju na Ukrajinu, niti priznaje aneksiju Krima, ostaje nejasna i u pogledu „rusko-pravnog“ priključenja okupiranih regija Rusiji.
Iskusni diplomat očekuje da će se ruske provokacije – poput upada u zračni prostor Ukrajine i drugih država, posebno na Baltiku – nastaviti. Prvi takvi slučajevi ocijenjeni su kao testiranje reakcije NATO-a. Prve reakcije Saveza bile su primjerene i djelovale su preventivno.
