Nacionalni muzej moderne umjetnosti od 2. srpnja do 1. rujna u Galeriji Josip Račić predstavlja izložbu Damira Širole pod nazivom Preobraženja. Prema koncepciji muzejskog savjetnika NMMU i kustosa izložbe Željka Marciuša za predstavljanje u postavu odabrano je dvadesetak fotografskih kolaža iz istoimenog recentnog umjetnikovog projekta. O spomenutom, u predgovoru dvojezičnog popratnog kataloga Marciuš između ostalog piše: (…) Novi Širolin fotografski projekt Preobraženja ostvaren je od kolaža-montaža, odnosno presloženih fotografija koje stoga stvaraju novu polaritetnu fotografiju koja zalazi onkraj realizma u nadstvarno i nadrealno provocirajući promatrača prizorima iskošenog snoviđenja koje je plod kombinacije više izrezanih i iskrojenih fotografskih ispisa, paradoksalno dokumentarnog (nad)realizma. Pokretačka ideja istraživanje je granica prihvaćanja novih foto-slika, do sada nepoznatih, a u realnosti nemogućih fotografija koje promatraču, kao i autoru obilježenim određenim fotografskim anagramima te mijenama u živčanom sustavu, konzerviraju iskustvene činjenice u vremenu, prostoru i (više)smislenoj dvojnosti utemeljenoj na fundamentu projekcija. (…)
Izložbu prati dvojezični katalog na hrvatskom i engleskom jeziku koji je grafički oblikovala Ana Zubić.
Damir Širola rođen je u Zagrebu 1960. godine, fotografijom se bavi od ranih dana. Izlagao je na dvadesetak skupnih i klupskih izložbi, i pripremio jedanaest samostalnih u Zagrebu i Varaždinu. Uz autorske fotografije snimio je mnoge kataloge
drugih umjetnika, naslovnica i ilustracija desetak knjiga i tehničke dokumentacije za potrebe industrije.
Od 2013. godine živi u Varaždinu. Član je HDLU- a Varaždin i Likovnog udruženja Čakovec.
Preobraženja
Fotografija, mehanička ili digitalna, stvorena je istim onim imaginarnim i fizičkim sredstvima od kojih je sazdan prirodni i od čovjeka stvoren svijet koji prikazuje i nutarnjim htijenjem fotografa bilježi, oblikuje i interpretira. Pigmalionska, naizgled mimetička funkcija oponašanja i formiranja svijeta koji izgleda kao stvaran bît je fotografskog medija temeljenog na suprotnostima: sekundarnoj opipljivosti, opsjeni prirodne čarolije i iluziji. Različita je dvodimenzionalna fizikalnost od fotografskog predmeta, kao i iluzija prikaza koji ne posjeduje realnu trodimenzionalnost, ni dodirnu tvarnost predmetnoga, ni tjelesnost koja bitno razlikuje iskustveni čovjekov svijet od iluzionističkog privida. O razlici između oka promatrača i fotografskog pogleda kamerom Arnheim iznosi bitnu diferenciju: „Kad promatrač gleda svijet oko sebe, oblike prima isključivo preko fizičkih predmeta koje vidi. Na fotografiji snimatelj odabire i djelomično transformira i tretira te oblike svojom optičkom kemijskom opremom. Prema tome, da bi fotografije imale smisla, moraju se vidjeti kao susreti fizičke stvarnosti i kreativnog ljudskog uma – ne, dakle, jednostavno kao odraz te stvarnosti na um, nego kao posredni teren na kojem se susreću kao jednakopravni takmaci i partneri dviju formativnih sila, čovjeka i svijeta, od kojih svaka pridonosi svoje posebno bogatstvo (...) čiji iracionalni, nepotpuni određeni aspekti izazivaju težnju stvaratelja slika za vizualno jasnom formom“. Daljnje analogije i usporedbe s plesom, njegovom manifestacijom koja proizlazi iz osnovnih čovjekovih radnji i ritmičnih kretnji po sebi, i fotografijom koja prikazuje i stvara usporedni svijet i prirodu krajolika, grada ili čovjeka, logične su i u ograničavajućim vidovima obaju medija. Između dvaju ključnih polariteta: pozitivističko-dokumentarno-demistifikacijskoga koji u konačnici analizira i razotkriva stvarnost, i onoga iluzionističkog, koji teži sve većoj usporednosti svjetova i (nad)stvarnosti, moguće je odabrati jednu ili drugu postavku, ili oblikovati kompoziciju utemeljenu na jedinstvu različitosti. Damir Širola odabire potonje načelo iluzije fotografske slike.
Novi Širolin fotografski projekt Preobraženja ostvaren je od fotografskih kolaža-montaža, odnosno presloženih fotografija koje stoga stvaraju novu polaritetnu fotografiju koja zalazi onkraj realizma u nadstvarno i nadrealno provocirajući promatrača prizorima iskošenog snoviđenja koje je plod kombinacije više izrezanih i iskrojenih fotografskih ispisa, paradoksalno dokumentarnog (nad)realizma. Pokretačka ideja istraživanje je granica prihvaćanja novih foto-slika, do sada nepoznatih, a u realnosti nemogućih fotografija koje promatraču, kao i autoru obilježenim određenim fotografskim anagramima te mijenama u živčanom sustavu, konzerviraju iskustvene činjenice u vremenu, prostoru i (više)smislenoj dvojnosti utemeljenoj na fundamentu projekcija. To je učinak iskrojenih fotografija koje nestaju u prvotnome obliku istovremeno tvoreći novu sliku, novu slikovnu dinamičnu premetaljku u konstantnom protjecanju oka pri promatranju. Nastajanje fotografija za ovaj ciklus ostvareno je brzim i taktilnim postupkom odabira dijelova, skale povećanja, polja iskorištenja i spajanja u novi prizor. Autor u procesu stvaranja maksimalno izbjegava upotrebu Photoshopa i drugih postprodukcijskih alata kako bi ideja i proces nastajanja fotografija ostali vidljivi. Tako izbjegnuta je patvorena manipulacija osjetilima promatrača. Sve hibridne fotografije nastale su iz dijelova autorovih prethodno snimljenih fotografija. Navedenim izložba postaje foto-eksperiment preobraženih prvotnih slika u posve nove fotografske slike koje odražavaju upravo proces stvaranja. U potrebi za približavanjem ideji fotografija, valja naglasiti: „Riječ 'ideja' uistinu je izvedenica grčkoga glagola koji znači 'vidjeti' i ta nas leksička etimologija podsjeća na činjenicu da je način na koji razmišljamo o svojem načinu razmišljanja u zapadnoj civilizaciji određen vizualnom paradigmom. Gledanje, viđenje i znanje postali su opasno isprepleteni.“ To ovdje preobražavamo u gledanje, viđenje i znanje koji su pri snimanju i sastavljanju te potom promatranju fotografije bitno isprepleteni. I dok je promatranje svijeta prošlost viđena u budućnosti jer je sadašnjost tanana, fotografija, zaustavljajući trenutak sadašnjosti za budućnost promatranja, obustavlja prolaznost koja bi čistom percepcijom bila izgubljena zaleđujući prostor-vrijeme kojemu se zaustavljenom zbog njezine relativne trajnosti uvijek možemo vratiti. Ne treba smetnuti ni Širolin interpretativni ludens života kojim pronalazi, istražuje i interpretira neobično u uobičajenom svjetlu. Autor u izglednoj istovjetnosti svijeta dvodijelnim i trodijelnim pomacima kroji posve nakrenutu paradigmu – pogled iskosa – utemeljen na aluzivnim i znakovnim uprizorenjima koja se odražavaju i signaliziraju osobnu totalnu uživljenost u stvaranje skladnoga nereda i neskladnog reda u percipiranim i ruko vodljivim opredmećenjima. Pojedina fotografija možebitno odražava svojevrsnu dokumentarnost, ali usložene u dualnosti, čak i trodijelnosti dobivaju zatravljeni i nadrealni učinak. Dobro ugođena crno-bijelost i kreativno opažanje – kadrovi isječaka vremena odražavaju se i potom umnožavaju u drugosti, naizgled svakodnevne istosti izgleda. Ta je drugost nadrealna. To je poput Lautrémontove metafore koja se odnosi na izmaštani, nadrealni susret te je postala oznaka nadrealizma koja artikulira načelo ljepote i morbidne začudnosti koja se može naći i u nehotičnom susretu na ulici, što je: „Jednako lijepo kao slučajan susret kišobrana i šivaće mašine na stolu za seciranje“. U tome vidu pojedine fotografije poput Crne rupe (2024.) s muškom glavom u žarištu potpuno su hipnotičke. Izgleda, u ovom primjeru, Širola bijelom mrežom strukturirajući prizor i ostavljajući bijele i zablurane površine oko središta kao da zna da iako je gravitacijom usisala i svjetlost, u nekim teorijama crna rupa možda ipak nije toliko crna. Ono što je apsorbirano u nju, na rubovima – horizontu događaja – moglo bi biti sačuvano kao informacija u drukčijem obličju i dimenziji. Montaže, pak, s trijadom opatica promjenjiva su sadržaja, ali uvijek s perspektivnim pogledom relativiziraju Širolino poimanje vjere i crkve različitim odnosom prema formi koju kritizira i religije kao odnosa čovjeka prema nečem što smatra božanskim i što razumije. Takvih asocijacija je mnoštvo; prepuna ih je svaka montirana fotografska slika, što svatko ponaosob valja otkrivati. Iako je fotografija dijete moderniteta, ovim ciklusom Širola uspostavlja suštinski postmodernistički iskaz. Služeći se auto-citatima, citirajući vlastite fotografije uklapa se u proklamiranu teoriju citatnosti. Odvojivši se od realnog u nadrealno utemeljenog na teoriji polariteta, Širola prikazuje snoviđenja. Otključavši vrata nesvjesnog, išće totalni fiziognomijsko-bliski pristup vlastitim fotografijama kojima ušavši u snove, sanje i privide uz umnu, racionalnu interpretaciju traži osjećanu i intuicijsku potku. Fotografije kao snovi. U njima smo fotografski i filmični.
Željko Marciuš
