Velika planina - neokrnjeni komadić raja

Velika planina, smještena blizu Kamnika, jedinstvena je po najvećem pastirskom naselju u Europi na 1666 mnv, tradicionalnim drvenim kućama, a posebno je lijepa i ljubičasta kada u proljeće procvjetaju šafrani.

I kako se onda ne odazvati pozivu društva Turistički novinari Slovenije (@turističninovinrjislovenije), čiji sam ponosni član, i domaćina. Uz donju stanicu njihalke, žičare bez nosivih stupova, dočekao nas je direktor Tomaž Štefe. Obećao je krasan doživljaj, pčaroban pogled na Kamniško-savinjske alpe, a s druge strane na ljubljansku kotlinu i upozorio da se bez obzira na nisku temperaturu od 15 stupnjeva (u dolini je bilo nekih 25) trebamo zaštiti od sunca. Ma, daj! Na 15 stupnjeva? Da, bilo je izgorenih, a onih 15 stupnjeva pod suncem pretvorilo se u potoke znoja. „Blizina“ sunca učinila je svoje.

Veliku planinu je moguće posjetiti u bilo koje doba godine, a uobičajen sezona posjeta je nekako od 1. lipnja do kraja rujna iako se posljednjih godina produžuje pa je od 1. travnja pa do kraja listopada. Do vrha se može doći i pješke za nekih tri i pol sata hodanja po jednom od najstarijih planinskih putova u Sloveniji, ali preporuka glasi: Samo iskusni planinari, molim!

 „Inače, kada njihaljkom stignete na Veliku planinu dočekat će vas zalogajnica Skodla. To nije velika restauracija već mala gorska zalogajnica i uz nju smo se potrudili izgraditi posebnu ponudu. Za to smo dogovorili suradnju s Juretom Pavljicom koji upravo dolazi.“ - rekao nam je direktor tvrtke Velika planina d.o.o.  

Na takve izlete se ne ide gladan, Kako je zalogajnica Skodla na stanici za presjedanje bila zauzeta odmah smo počašćeni obiljem hrane koju je pripremio masterchef Jure Pavljica pozvavši da kušamo i jedemo nareske, domaću pačju paštetu, domaće mesne nareske, domaću zaseku (kosanu mast), sireve iz Velike planine, zatim sendvič s rukolom i pršutom, sir trnič jer je ovdje vrlo poznat. Pripremljeni su i kroasan s pistacijom, mortadela i burata koje nude strancima koji ne poznaju slovensku kuhinju.

 A onda čuvena njihalka koja je najduža europska žičara bez potpornih stupova. Prošle godine je proslavila 60. obljetnicu rada i također je dobro sačuvana i održavana. Godišnje može prevesti do stotinu tisuća putnika na Veliku planinu. Pogled iz nje je jedinstven, posebno kada se počinje okomito „uspinjati“ uz strmu stijenu. To treba doživjeti!

Presjedanje na sedežnicu za šest osoba i opet petminutna vožnja. Tišina ponekad isprekidana zvukovima planine, pogled na krave na slobodnoj ispaši, poneki planinar i pastirske kuće koje je moguće iznajmiti. Kao ljubitelju megapolisa i gužve u njima, ovo mi je bio neočekivani jedinstveni doživljaj.

 Prebirem u mislima što me čeka. Pastirske kuće, dvije međusobno povezane spilje Velika i Mala veternica upisane u popis Prirodne baštine Slovenije, a u kojima se snijeg sačuva cijele godine i koristi ga se za vodu i za napajanje stoke, te kao hladnjak za čuvanje mesa, Preskarov muzej povezan sa životom ovdašnjih pastira, pastirski parlament, a krave na ispašu dovoze traktorima početkom lipnja. Sada ih je 450 s mnoštvom teladi.

 Nije trebalo puno hodati do samog vrha, omanjeg strmog humka i uske staze, prepune šiljastog uskog kamenja visokog do pola metra, što vodi do vrha Gradišče na 1666 mnv. Slovencima i mnogobrojnim stranim turistima opremljenim pripadajućim gojzericama bilo je lako, za razliku od šminkerskog novinara u Bossovim kožnim tenisicama s kožnim džonom. Sada konačno znam razliku između prave planine i gradskih ulica, he, he…! Možda bih i izbjegao taj kratki uspon, ali kako me pozvala kolegica Maja Zagoričnik s GTV - Gorenjske televizije nisam mogao ne biti frajer. Eto.

Nakon ove male muke sve je teklo glatko budući da se oko vrha prostire velika prekrasna zelena ravan na kojoj je smješteno pastirsko naselje sa 63 pastirske kuće, deset pastira i 450 krava. Kod pastira se može nabaviti dobre domaće proizvode, sir, od kojeg je posebno poznat sir trnič koji je samo tu na Velikoj planini, kiselo mlijeko, žganci i druga jela na žlicu.

 „Jedna od velikih povijesnih posebnosti na Velikoj planini je arhitekt Vlasto Kopač. On je bio učenik, suvremenik i suradnik arhitekta Jože Plečnika, i zaljubljenik u Veliku planinu. Napravio je nacrte za poratnu obnovu budući da su za vrijeme II. svjetskog rata Nijemci spalili pastirsko naselje zato što su pastiri surađivali s partizanima pa je nakon rata trebalo to pastirsko naselje obnoviti. Dakle, Vlasto Kopač je napravio nacrt za te tradicionalne pastirke kuće građene u obliku ovala. Elipsastog su oblika, a ne četvrtaste To vrlo lijepo vidimo na primjeru ovdašnjeg Preskarjevog muzeja koja je jedna od najstarijih obnovljenih kuća na Velikoj planini. Osim toga, Vlasto Kopač je izradio nacrte za turistički dio Velike planine i smjestio ga na drugu stranu, i nastalo je turističko naselje. Osim toga izradio je nacrte za žičaru tzv. njihalku koja i danas vozi na Velikoj planini. I sedežnicu.“ - objašnjava direktor Štefe.

 Turisti polako i sigurno zauzimaju Veliku planinu. A kako i ne bi kad se slobodno kreću u iskonskoj prirodi među krdima krava između kojih je i cika - slovenska izvorna pasmina goveda za ispašu. Prepoznat ćete ih jer su upola manje i imaju bijelu crtu posred hrbta. Odlike cike (cikastog govedoa) prilagodljivost na ispašu na skromnim i brdskim područjima, otpornost  na bolesti, dobra plodnosti, dobra mlječnost u odnosu na tjelesnu masu, dugo živi i ima izrazito jak majčinski nagon. Dodajem da je primjereno za ekološki uzgoj,

 I dok nam turistička vodičica priča o naselju prisjetio sam se da krave imaju pažljivo izabrana zvonca koja pastiri razaznaju po boji zvuka, iako su nam ona zvučala kao dodatak dobrom raspoloženju. Nekada su zvona odganjala zle duhove dok danas pomažu pastiru naći krave u magli, čuti je li krava nemirna ili pase, odnosno odmara preživajući. I, da, zvona imaju samo krave predvodnice kako bi privukla zalutale krave.

 Sonja Koprivšek s farme Pr' Gabršk (Kod Gabrškovih) prikazala nam je ispred Preskarjeveg muzeja izradu jedinstvenog sira trnič što su ga mladi pastiri proizvodili prilikom teškog težačkog boravka na planini. Kada je trdič bio izrađen, stavljali su ga sušiti na police iznad otvorenog ognjišta bez dimnjaka.

„Tu, gore, bili su sami tri mjeseca i mislili na svoje djevojke koje su ostale u dolini pa je zato sir u obliku ženskih prsiju.

Po povratku u s Velike planine poklanjali su ga svojim odabranicama koje su ih čekale u dolini.„ - ispričala je ljupka Sonja.

Zanimljivo je kako je sir sličan parmezanu, ali drugačiji po okusu. Svaki je sir označen posebnim oznakama koje su ukazivale od koga je trnič. Ukrašvali su ga na ispaši ,kada su imali više vremena, simbolima ruže, biljaka, nekih kršćanski simbola, srca

Nakon drugog svjetskog rata proizvodnju sira su većinom preuzele pastirice.

 Danas se većina članova poljoprivrednih zajednica uzgojem goveda bavi radi mesa. Mljekarstvo je samo dopuna i pojačanje prehrane pastira. Većina današnjih pastira su starije, ali vrlo žilave osobe.

 Krave su nas zabavljale na putu do male drvene crkvice Marije Snježne. Postavili su je pastiri navikli na tradicionalni seoski način života u kojem se nedjeljom odmara, druži i odlazi na nedjelju misu.

 A kako je izgledao pastirov dan?

U 5 sati ujutro ustaje, pomuze krave, mlijeko stavi kiseliti i odlazi na pašnjak;

u 7 sati počisti štalu i pojede zajutrak;

u 8 sati odlazi obaviti tlaku (obavezni rad) kako bi odstranio otrovne biljke i grmove, popravio ograde, pobratoi uklonio kamenje s pašnjaka;

u 12 aati sati ruča i ode provjeriti gdje se životinje nalaze;

u 14 sati prerađuje kiselo mlijeko u skutu i sir, a iz vrhnja priprema maslac, izrađuje trniče;

u 17 sati skuplja bilje i plodove;

u 18 sati navečer muze krave i privezuje ih u štali;

u 21 sat druži se s ostalim pastirima i odlazi na počinak.

 Pastiri imaju i svoju skupštinu! Pastirska skupnost je zajednica pastira koji između sebe još u dolini izaberu glavnoga pastira. On određuje što treba činiti na Velikoj planini tako da brine za uređenost planine. U kući parlamenta pastiri se ujutro u osam okupe, piju kavu i dogovaraju što treba uraditi. Također obavljaju obavezan rad na planini. Za svaku kravu u vlasništvu trebaju odraditi šest sati obaveznog rada (tlaku) u što spadaju i popravljanje putova, popravljanje ograda, krčenje urušenja... Taj rad obavljaju prije podne između osam sati i podneva. Iza 12 sati je već vruće i vraćaju se svojim domovima, a neki se bave mliječnim proizvodima.

 Nakon ove, nadam se, lijepe priče o Velikoj planini dodat ću kako u okrepčevalnicama (zalogajnicama je približni prijevod) Skodla i Zeleni rob nude vrhunsku slovensku domaću kuhinju što ne znači da ne trebate sobom ponijeti neki omanji obrok, obavezno vodu, potrebe lijekove ukoliko ih koristite i dobru volju. A ako je zaboravite ponijet posjetit će vas na tom neokrnjenom komadiću raja i ispuniti vam dušu i srce zadovoljstvom još dugo nakon posjete.

I odličan savjet:

Ako se izgubite u planini, lijepo molim, ako je magla posvud oko vas, nađite krdo krava i slijedite ih budući da navečer same idu doma jer ih se treba pomusti.

A ja ću dodati: ne zaboravite kremu za sunčanje( i zimi)!