Prije godinu dana otišao je akademik Tonko Maroević - ugledajmo se na njegovu skromnost

Vijest je te večeri, prije godinu dana 11. kolovoza 2020.) zazvučala nevjerojatno: napustio nas je, u 79. godini, tako iznenada, u punoj radnoj snazi i elanu, u rodnome Starome Gadu na Hvaru, a osjetili smo beskrajnu tugu, veliki erudita, pravi renesansni čovjek, najvjerojatnije i zadnji takav u ovoj našoj Hrvatskoj - akademik Tonko Maroević.
Kako sam počela oproštaj, tada na Blogbusteru, nazvanom SOS – Sasvim Osobno Stajalište? Iz srca i uz veliko HVALA. Mnogi su tih dana pisali o njemu, pisali  o 50-ak godina plodnog rada: likovnim i književnim kritikama, o prijevodima, o pjesništvu njegovom, o monografijama, o brojnim nagradama, publicistici, o esejima, kritičkim osvrtima i govorima na raznim otvorenjima izložbi, o tome kako je bio i komparatist i povjesničar umjetnosti (a ne zaboravimo i klasičar!), o toliko toga, a posebno o „davanju“ drugima, ali ja ću ovdje to učiniti sasvim osobno – ne iz sebičnosti nego iz poštovanja, iz potrebe da se kroz tzv. male/velike stvari progovori o velikome čovjeku. A Tonko Maroević je to svakako bio!

Kako me/nas je zadužio

Bio je šjor Tonko (a zovem ga tako, jer je i on uvijek govorio šjor Ranko) veliki prijatelj viške Memorijalne zbirke Ranko Marinković, neprofitne udruge koja je eto još jednog akademika nakon smrti vratila kući. Potporu je davao i sad već jako značajnoj dodatnoj manifestaciji Marinković nas spaja – kako prigodan naslov za Tonka Maroevića koji je spajao a ne razdvajao, koji je povezivao a ne raspršivao, bio je čovjek koji je toliko toga znao i umio tako lijepo napisati i izreći da ste ostajali zadivljeni, oduševljeni, zahvalni. S razlogom. Jer, volio je on šjor Ranka na jedan posebno topao, prisan i tako mio način. Uvijek je govorio, kad bih ga pitala dolazi li na našu manifestaciju: „ Pa moram dat' novi prilog za Marinkovićologiju“ – bio je to njegov način da se poigra riječima ali i dade na važnosti književniku kojega je – obožavao! Uvijek su ti dogovori o dolasku u i na Vis zbog šjor Ranka bili jednostavni – „ Pa kako ne bi, moram“ ili „Imam puno posla, ali dolazim“.
Kad je došao na 100-tu obljetnicu rođenja Ranka Marinkovića, a bilo je to sada ve daleke 2013. godine, predstavljao je u Hrvatskome domu i HAZU (posebno Razred za književnost), a mogao je slobodno i MH, tako važne i vrijedne institucije kojima je bio dragocjen, nezaobilazan član. A uvijek skroman i radišan, nikad pun samohvale, uvijek spreman na rad i samo rad, na tumačenje vrijednosti umjetnosti i njezinih korifeja.

Mladi su ga obožavali

Bilo je to te iste godine kad se obilježavala važna, 100. obljetnica rođenja Ranka Marinkovića: osim Književne večeri nazvane „Riječ R. Marinkovića i riječ o R. Marinkoviću“ imao je Maroević i posebno predavanje u auli hotela Issa, u blizini franjevačkog samostana kojega je također Ranko opisao, a tema je bila prva drama Marinkovićeva – Albatros. S nevjerojatnom erudicijom i znanjem i promišljanjem ali i prilagodbom učenicima srednjih škola govorio je on o Carićevoj režiji – jer je i ona prikazana kao snimka – o likovima koji pate, sukobljavaju se (karaju), sjećaju se, lamentiraju, prostiru pred gledateljima svoje misli, osjećaje, sumnje ... Pričao je o smrti, o insularnosti, o samome Prirovu, o radnji koja se ne slučajno, događa na brodu ... U jednom trenutku bilo je kasno, maturanti su morali na ručak, pa i sam Maroević, pa je sve zapravo prekinuto i Tonko je dao prigodni kraj da bi zaokružio predavanje. No, kazeta je morala biti pronađena (sticajem okolnosti preuzela ju je osoba koja je tada napustila hotel) i prikazana do kraja – jer su maturanti do kraja htjeli vidjeti i čuti, kako rekoše, „do kraja ono što akademik Maroević tako sugestivno i prekrasno opisuje“. Ima li većeg komplimenta za jednog akademika, i ne bojim se ponavljanja, eruditu i renesansnog čovjeka, od tog komplimenta učenika/maturanata  za koje kažu „kako nisu zainteresirani za tešku i veliku literaturu“. Ne, na žalost sada pokojni Tonko na takav im je način tu literaturu (u ovom slučaju dramsku) približio da su morali do kraja odgledati Albatros. Ima li većeg komplimenta za jednog predavača, za jednog profesora koji ne dijeli ljude po tome koliko znaju i jesu li studenti, nego im govori o onome što zna i kako zna te ih zapravo „mami“ da zavole književnost. Tako nešto može postići samo najveći predavač, a ujedno najskromniji!
Isto se događalo i svakim njegovim dolaskom na kasnije osmišljenu manifestaciju „Marinković nas spaja“ (a uvijek su to su to maturanti viške i mnogih drugih srednjih škola širom Hrvatske sa svojim profesorima – od Splita do Zagreba i Varaždina), a bio je podosta puta: dobio bi pljesak na otvorenoj sceni, svaku njegovu riječ mladi su „upijali“, postavljali mu pitanja, razgovarali s njim. I on s njima. Jer, tko je bolje znao za ove otočke priče od otočana, tko je bolje znao za to što je značajna literatura od onoga koji ju je obogaćivao tumačenjem, pa i sam pisao?

Na žalost Tonko Maroević je, čijoj obitelji i sada želim izraziti sućut – jer mogu biti i te kako ponosni na svoga člana koji na žalost nije među njima, jer je otišao među zvijezde i meteore (taman u večeri kad prema pučkoj predaji „padaju suze sv. Lovre“!), ali njegova toplina i dragost, njegov osmijeh, dobrota, koliko god mamili suze toliko ih i potiru, jer nam ostaju trajnom uspomenom. Neka znaju da suosjećamo s njima i da se imaju kime dičiti!

Donator, tumač i pošiljatelj razglednica

Osim što je dragi naš Tonko, a tako smo ga zvali, prisno, jer je to jedino moguće s tako toplom i milom i uvijek nasmijanom i za pomoć spremnom osobom, dolazio na spomenute viške manifestacije, posjećivao je uvijek i našu Memorijalnu zbirku Ranko Marinković. Kad je vidio s kakim smo marom, a imamo se čime dičiti (da ne budemo lažno skromni), posebno prostorom (kojega nam je na korištenje da grad Vis), koji je mali, ali je baš u potkrovlju nekako prisan i upečatljiv, sastavili svoju Zbirku (zovemo je skraćeno MZRM) – od fotografija iz časopisa The Bridge dobivenog u DHK, preko knjiga (gotovo sva hrvatska ali i mnoga strana izdanja imamo), pa su tu ulomci iz novina, nekrolozi, osobna stabla po majci i ocu, karikature, likovna i kiparska djela, zatim plakati ali i vizualni materijal za prikazivanje ...(dokumentarci, snimke predstava, film Kiklop itd), Dakle, kad je to sve vidio, a s posebnim je zadovoljstvom prelistavao stare programske knjižice različitih kazališnih izvedbi i tome slično,a donirao nam je svoju polemiku s Tenžerom (vezana je z Gloriju), te jednu knjigu iz svoje osobne knjižnice.
Ujedno je dragi zvali smo ga „naš Tonko“ svaki put razglednicom slao svoje oduševljenje što je boravio na Visu, zahvaljivao nam na pozivu i prijemu te obećavao – opet ću doći. A bio je on u tom smislu „starinski“ – nije pisao mailove nego je slao razglednice, nije pisao na računalu nego je pisao na mašini, pa su drugi njegove riječi unosili u „moderna sredstva komunikacije“. Bio je to njegov način da bude kakav jest, starinski ali temeljit, jer bi ga, govorio je, svako takvo učenje novih stvari odvuklo od osnovnoga – njegove misli, njegove poruke, njegova djela ...

Postoji u Zbirci, a dobili smo i to kao donaciju, ovaj put od Mladena Vukovića s Radio Splita, i pjesma koju je Tonko posvetio dragome Ranku Marinkoviću. Pročitana je ona i u Splitu – jer smo i tamo održali jednu večer kad nas je ugostila ondašnja ravnateljica Gradske knjižnice Marka Marulića Ingrid Poljanić, govorio ju je uvaženi Trpimir Jurkić.

I tada je Tonko govorio o Albatrosu (pa sada zamišljam da tu kao albatros leti negdje iznad nas – ja sam u Zagrebu ali nebo je malo za takve veličine kakav je Tonko i on negdje sad s visoka gleda na nas, svjestan da nam je podario blago – svoje znanje i dobrotu!) E da – te večeri u Splitu isto je Tonko dobio veliki pljesak. A kad smo ga zadržavali poslije književne večeri neka ostane malo s nama na druženju odjurio je u splitsku noć – morao se javiti svojima dragima kojih i u tom gradu ima puno – pa natrag u Zagreb - svojoj supruzi.

Takav je bio Tonko – ne za slavlja i isprazno trošenje vremena, nego za rad, red i disciplinu, za govorenje i pisanje, ali uvijek i čitanje, o bitnim stvarima za čovjeka i ono što mu daje smisao života. A to su lijepa riječ, lijepa slika ili kip, umjetnici koji iskreno stvaraju ... Takve je on volio, takvima se „davao“. Mogao je, uvijek o tome od ranije mislim, više dati sebe i svoj talent za pisanje, više svojih pjesama napisati ili eseja onako pravo autorskih, ali nije želio da oni koji su to već nešto stvorili ostanu bez svog tumača. Tu je on svima bio dragocjen, nezamjenjiv. I na tome mu hvala.

Jazik koji je volio: „ Starogrojski i viški su skoro isti – razumimo se“

Kad bi došao u Vis Tonko bi, čim bi sišao s broda, a često je bio u društvu još dva akademika (Pavličića i Senkera) ili filmologa Kragića, ili glumca Joška Ševe i glumice Anje Šovagović Despot itd... odmah progovorio po starogrojsku. Jer su viški i starogrojski slični, skoro isti, naglašavao je. Pa kad bi bili za večerom npr. s domaćinima, Višanima govorio je tako i svi smo se razumili.
Ta ljepota „jazika“ koji je odraz ideja i mediteranskoga podrijetla, a bio je ipak Maroević i stanovnik metropole, pa je govorio književni jezik sjajno, ali taj povratak Dalmaciji i njezinim otocima značio mu je puno. Zato se na neki način, time što je njegov ovozemaljski život završen u Starome Gradu, dogodio neki znak: krug se zatvorio, vratio se u zavičaj.

Pri tome uvijek ostaju Albatros i nebo kao vizija i nada u trajnost. Jer verba volant, a carta canta. Tako kažu Talijani, tako mislim i ja. Maroević je ostavio brojne knjige, monografije, zapise, predavanja su mu i snimana, davao je izjave za televiziju (koju nije imao u svom domu) kad god je znao da će to nekome pomoći – i umjetniku o kome govori i slušatelju koji to razumije, pa mu još jednom kažimo – hvala na svemu Tonko. Zadužio si nas a mi ti to ne možemo vratiti. Jedino sjećanjem i poštovanjem, ako se smijem ponoviti. Neće mi čitatelji zamjeriti, poznavati takvu jednu osobu, slušati je, čitati, upijati njegovo znanje – bila je čast i privilegija. Neka mu je laka hrvatska zemlja. Mladi neka iskoriste što su od njega dobili – neka zavole pravu književnost i posvete joj se – pisanjem, glumom, na svaki mogući način. Pa i kao tzv. „obični“ čitatelji, uz svoje znanje, uvijek se vraćajući knjizi kao izvoru spoznaje i vrijednosti, iskonske mudrosti i baštine koja ostaje zalog za budućnost,

Prilozi za Marinkovićologiju

Trebao je Tonko Maroević prošlogodišnjega travnja biti u Visu na novoj manifestaciji „Marinković nas spaja“. Imali smo dogovoren naslov njegovog predavanja, ali na žalost korona nas je u tome spriječila. Ne sumnjam da bi on uvijek kad je moguće bio s nama, ali ovako – sjećat ćemo se po onome što nam je dao, a bilo je to - puno. Eto npr. kad smo jedne godine na plakat stavili Charlieja Chaplina iz jednog filma s malim dječakom on je odmah znao kako se taj momak zove pravim imenom i prezimenom i kao lik u filmu. Da, renesansno znanje rijetko će se još u nekoga naći u tolikom obimu da se od njega može upijati svaka riječ. I još jedan detalj: kad bi došao u Vis, ako bi mogao ostati dva ili tri dana, sa sobom je nosio svoju malu pisaću mašinu – nije mogao, a da opet u nekoj stanci, ili otimanju od vlastitoga sna, ne napiše nešto. U svakom razgovoru sudjelovao je punim angažmanom, nikad nije bio nezainteresiran, uvijek ga je sve zanimalo, o svemu je htio sve znati, a s drugima podijeliti svoja saznanja. Takav je bio naš Tonko. Njegovi prilozi za Marinkovićologiju – to je bila njegova sjajna „kovanica“ - su prepuni predivnih misli i tumačenja (nešto od toga zabilježili smo koliko smo mogli – u Vijencu npr.). Imali smo mi još planova, ali oni neka ostanu tajnom - neka tako ostanu zauvijek.

Završimo ovaj esej-sjećanje ulomkom iz dvotjednika Vijenac Matice hrvatske kad je Maroević govorio o – budućnosti: - Izlaganje akademika Tonka Maroevića imalo je naslov: Pisac koji izaziva trajno nove inspiracije. Govorio je veliki prijatelj Memorijalne zbirke Ranko Marinković o tome kako „Marinkovića čita pedeset godina“, naglasivši da će „govoriti o fortuni, a to znači govoriti o piscu koji je živ.“ Jer, istaknuo je: „Rečenica je kod Marinkovića uvijek okrenuta prema čitatelju. Pritom uz autoironiju on izbjegava patetiku. Kao pisac on je bliži godinama moje majke, ali blizak sam bio i ostao iskustvima pisca koji nije doslovni realist. Malomišćanska zbilja zaslužuje da se izruguje i ironizira.“ Mnogo je još toga stručno i uvjerljivo i s poštovanjem govorio akademik Maroević, naglasivši kako je bilo dosta interpretacija Marinkovića, primjerice od strane Frangeša ili Violića, ali sad je, ističe, „red na mladim komparatistima i psihoanalitičarima da ponude – nova čitanja“. To je posljednji dokaz koliko je Tonko bio rijetko i iznad svega pametan i DOBAR čovjek. Rado je pogled dakle okretao rema mladima, s nadom a ne ljubomorom, a to rijetko tko može. Tonko je mogao i hvala mu na tome. S hvalom, kad je on u pitanju, nikada ne možemo pretjerati – zaslužio ju je. Kako je u jednom razgovoru istaknula njegova supruga Iva, također uspješna profesorica i prevoditeljica, „svatko tumači Tonka na svoj način, a on nije ničiji.“. I time se slažem u potpunosti. On je bio samo svoj. A mi ga se možemo i moramo sjećati, moramo ga čitati i poštovati. Jer nas je zadužio. Pa budimo, pokušajmo barem, kao i on, biti skromni.

Objave Tonkovih tekstova i poštovanje njegovoga djela traju i dalje

Jedno od recentnih zdanja Matice hrvatske (gdje je bio više nego aktivan) Kolo br 2 ove godine donosi tekst Tonka Maroevića o Vladi Gotovcu naslovljen Pobratinstvo pjesnika u stihovima i podnaslovljen Osobna antologija Vlade Gotovca (1930.-2000.) Čitak je to ali vrlo stručan ali i osjećajan tekst u kojem uz ostalo autor ističe programatsku formulaciju Vlade Gotovca : „Stihovi su najpogodniji za pisanje eseja.“ Ne možemo ovdje ići u detalje, ali svakako tekst preporučujemo za čitanje i uživanje u njemu. Jer razlaže autor Gotovčev odnos spram djela takvih velikana kakvi su npr. Whitman i Poun, pa sve do Rilkea ili pak grčkih filozofa da dalje ne nabrajam. Prava je to raskoš sklada dvojice autora, jer citira Tonko i pjesmu vezanu uz Ovidija, ili podjsećanje na Dantea itd itsl. Prava raskoš doista ... Citirajmo dio teksta Tonka Maroevića: „Neosporno je čitanje filozofije ostavilo znatnog traga u Gotovčevu pisanju, svakako manje strogo disciplinarnog i školskog odjeka, a s preferencijom prema radikalnim i graničnim autorima, poput, primjerice, Nietzschea i Kierkegaarda. Obuzet pitanjima egzistencije nastavio je razvijati njihove tekovine u dijalogu sa Sartreom, Camusom, Malrauxom i spominjanom Simone Weil, a tu bismo mogli pridodati – ništa manje egzistencijalističkoga – i prozaika Dostojevskoga. U traženju ishodišta pozivao se na Pitagoru i Empedokla, u slutnji onostranoga oslanjao se na Augustina i Franju Asiškoga, Tertuliana i Pascala...“

Ako se Maroević bavi citatima mogu i ja, jer je izazovno: „Na tom mjestu Gotovac ironizira učenost i posebno aludira na Poundov prevodilačko-komentatorski opus, sasvim izravno na zbirku varijacija iz starije kineske lirike, u kojoj je možda i najpoznatija upravo pjesma »Žena riječnog trgovca«. Između skepse i pomirenosti, između razumijevanja prošlosti i nemogućnosti dostizanja konačne pravde, pjesma vodi prema finalu:

Ah ja ponavljam s vama svaka je povijest neiscrpna
Kad počne teći kroz pjesme riječi
Kad se obrađuje kao zlato u stihovima
Još nije umro Pound sa svojim grijesima
Niti mi to čekamo kao što je nekada
Za svog Dantea čekala Firenca (...)“

Gotovčev postupak navođenja ili aludiranja, spominjanja ili parafraziranja sličan je montaži uzoraka ili kolažu pasusa. Ali to je postalo mogućim možda upravo stoga što je gotovo svaka Gotovčeva pjesma sastavljena od stihova koji kao da imaju vlastitu autonomiju. Iako su sintaktički međusobno prepleteni, stihovi Vlade Gotovca često imaju i samostalnu vrijednost, djeluju kao maksime i aforizmi, sažete refleksije i britke formulacije, pa ih se može tako reći kombinirati i mimo zadanoga redoslijeda...“ Isto to vrijedi i za liriku samoga Maroevića: sažete refleksije i britke formulacije!

I za kraj – jer su nas i jedan i drugi napustili, prigodno.

Svijet prolazi kroz svijet; jednako se dijele
Njihove riječi i njihova šutnja:
Vječnost kojom smo jednako obuzeti.

Saldo što bismo ga iz prethodećih stihova ekstrahirali sastoji se u samosvijesti Vlade Gotovca da se on bavi »jednim drugim pjesništvom«, da on nije kao oni, kao ostali pjesnici. Doista, sva spominjanja drugih autora u njegovu opusu kao da su odmjeravanje distance koja ga od njih dijeli ili su pak znak čežnje da se ipak bude s njima, da ih usvoji i tako im se približi.“ Tako je pisao Tonko o Gotovu, tako se i Tonko približavamo svima koje je tumačio: prozaicima, pjesnicima, likovnjacima, esejistima ...

Što reći: Čitajmo Tonka, Gotovca, Kolo, čitajmo... u njegovu i njihovu čast. Saznat ćemo puno toga novoga, puno toga što nismo znali. Ili smo samo slutili ... Tonko nam otvara uvijek nove vidike!