Danas objavljujemo dvije pjesme varaždinske autorice Ksenije Herceg-Ribić sa Susreta riječi, književne manifestacije u Bedekovčini. Pjesme su joj objavljene u časopisima Vijenac i Nova istra, časopisu za književnost istarskog ogranka DHK. Pjesme su joj prevedene i na njemački jezik te izvođene na njemačkom radiju Deutschlandradio.
GALATEA
Vidio sam da vrijeme ima mekane satove,
dugo je i nježno kuckalo
dok te nije izrezalo
oštrim kazaljkama.
Bacili smo komad kruha u pustinju
nahranivši sunce i pijesak.
Rekla si:»Sagradi mi kuću od živih i neživih stvari»
I ja sam skupljao konjske potkove, grive,
oklope rakova, pukotine, sol,
hvatao sam vjetar u mreže,
trgao morske trave
sušio ruže u hladovini čempresa
brao zvijezde sa oraha.
Sakrio sam u ormar
pušku za uspavljivanje tigrova
jer pustinja je opasna
kao i otoci samoće
u kojima se samo nas dvoje
uistinu poznajemo.
Gledao sam te svake večeri
kako se svlačiš iza zavjese.
Ogledala su bila prazna
crne rupe bez svjetlosti.
Skidala si svoju kožu
kao svilene čarape
a onda si se obukla u djevojku
i ja sam ti ponovno vjerovao.
Tvoje je tijelo imalo tisuću tajnih pretinaca
vidio sam kako u njima sakrivaš laži
koje su ti kao mrvice ispadale iz usta.
Ljutnja će ih otopiti
oprost omekšati
no ti i ja ih nikada nećemo zaboraviti.
Onu otrovnu zakopčala si na grudi
umjesto medaljona
i ja sam se stvarno bojao
da ćeš od nje upravo ti umrijeti.
Morala je biti baš ondje:
«da ne zaboravimo naš početak….», rekla si.
Pod jezikom si čuvala ključ ladice koju nikada nisi otvarala.
Okus metala u poljupcu
govorio mi je
da nekada nisi bila moja.
Prazne su ruke mog prijatelja.
Od sedam smrtnih grijeha
šest ih je prošlo
kroz moju dušu
A onda je kažnjena moja oholost.
Umro sam sam .
GALATEA II
Na tri kamena klesao sam tvoje lice
ispod sunca koje je pržilo zrak
sjedeći na stepenicama bijele kuće obojene vapnom
i plavim vratima boje mora.
Tvoje su ime pjevali bosi dječaci
oponašajući hod guštera na vrućoj zemlji
a ja sam mislio o tome kako sam te uzeo
iz ruku prijatelja
ostavljajući mu nejasne slike i prazninu.
Njemu su lavovi rikali iz razrezanog grla
srce sam mu zgnječio izdajom
ali što je sve to značilo onda
kada sam morao imati model za svoje kamenje
lice za svoje slike
i prekrasna leđa djevojke
koju ni starost nije mogla osuti pjegama i borama.
Bio sam star stotinu godina
kada tebe već nije bilo
Bio sam usamljen hiljadu godina
kada tebe već nije bilo
Otišao sam kao što sam se i rodio
sam i gol
kao i svaki drugi
andaluzijski seljak.
