Miljenko Jergović, na svom fb profilu danas objavljuje: Sve to skupa i nije tako važno, ali danas ću u Berlinu primiti Nagradu Georg Dehio. Svijet će se, pretpostavljam, nakon toga i dalje okretati. Kao što će, pretpostavljam, one dvije male zajednice i zemljice između kojih se u mislima krećem uspješno prešutjeti stvar. Prešute se i mnogo važnije stvari. Ali meni je, eto, pomalo važno. Tim povodom evo teksta o "Rodu", koji smo već jednom objavili, iz Die Zeita, što ga je napisao Saša Stanišić, višegradski pisac iz Njemačke, po svemu inače moj čovjek:
Protiv ogrubljenja
Tekst Saše Stanišića, objavljen u Die Zeitu 26.07.2017, prevela Anne-Kathrin Godec
“Rod” Miljenka Jergovića za mene je najmonumentalnija knjiga, knjiga od sto hiljada stranica. Njegovi su se motivi u meni nastavili nadopisivati, njegova mnogostruka razgraničenja radnje rascvala su se i dalje se razgranavala. Ionako tjeraju mnogo cvjetova u pijavici europske prošlosti, dok u srcu oluje miruju Stubleri, nekoliko generacija njih, posljednji potomak: Miljenko Jergović.
Najlaganija je to knjiga, knjiga od tri hiljade stranica, od kojih ni jedna ne teži mnogo. Jergović zna što želi ispričati i na koji način, i to priča bez okolišanja. A kada na trenutak postaje nesiguran, onda i tu nesigurnost upisuje bez zataškavanja. Stvarima daje imena, a ne simbole, škrt je na slikama, nema tu jezičnih tričarija, nema formulacija tipa „mnogostruko razgraničenje radnje koje se rascvjetava i dalje razgranava.“
Knjiga je to o rodu Stublerovih, sve počinje s Karlom Stublerom, Nijemcem iz rumunjskog dijela Banata, koji ne vjeruje u Boga i koji nikad nije bio u kinu, i knjiga je to o njegovom sinu, tom dvaput nesretno zaljubljenom Rudiju – jednom u vlastitu sestričnu, drugi put u djevojku iz muslimanske obitelji.
“Zašto nas tako mrze?”, pita Karlo Stubler nakon što je rodbina djevojci objasnila da bi je radije vidjeli mrtvu nego dali muškarcu druge vjere. Tako je i mnogo tog tragičnog izrečeno o tome kako religijski hokus-pokus, tuđi utjecaj i ograničavanje staju na put sreći i kako sudbina etničkog i konfesionalnog mozaika obilježava Balkan.
Rudi najviše voli boraviti u kavanama, nježna je kukavica koja dospijeva na front, a njemačko podrijetlo odlučuje o strani na kojoj će se boriti. Jedva izmakne smrti, pod rukom nosi samo kutiju od cipela u kojoj nije ništa, ili je možda u njoj sve.
Knjiga je to o tome što je “možda”, priča Stublerovih je spekulacija, metodično pretpostavljanje, pa i pretpostavljanje toga što je izgubljeno, što je oduzeto od smrti. Čini se da su Jergoviću važnije mogućnosti nego činjenice. Kaže „to ne znam“ i ono što ne zna premosti izmišljenom biografijom, glasom iz groba, prisvajanjem, a ponekad na kraju ipak kaže: “To ne znam.” I tako i misli. Možda.
Jer, to je knjiga i o nemogućnosti autobiografskog pripovijedanja, o mogućnosti i nužnosti biografske fikcije i kako su pri kraju Drugog svjetskog rata, kada je i u Sarajevu već sve bilo odlučeno, dva vojnika Wehrmachta jednoga cijelog dana promatrali grad s dalekozorima iz stana tete Doležal i kako su zapisivali nebitne stvari. Jergović ne zna što su vidjeli. Teta Doležal će ih počastiti kavom, za koju misli da je pored preprženog ječma sadržavala i pokoje zrno kave, ali propušta ih zapitati kako se zovu.
Jergović je lukav autor u preplitanju mašte i dokumenta, svoju poziciju posljednjeg potomka znalački iskorištava – nema više nikog tko bi ga mogao demantirati, to može samo on, samog sebe ispravlja, okrivljuje za laži i prešućivanja, da bi onda nastupio s navodnom istinom i silnom galamom, jer mu se ta izmišljena istina učini uljepšanom.
Možda bi obitelj Stubler bila bolje sreće da pripovjedačeva nona, rezolutna Olga Rejc, svoga sina Mladena nije poslala u Waffen SS. Krivo je procijenila da će među Nijemcima imati veću šansu da nego među partizanima. Grižnja savjesti koja će proizaći iz njegove smrti širi se poput epidemije, širi će se na braću i potomke. Nitko ne može zamijeniti poginulog sina, sve zamjene podsjećaju na to da onaj jedan nije uspio preživjeti, da je osuđen na smrt od vremenu, od identiteta i od vlastite familije.
“Rod” je knjiga o krivnji, o pripisivanju krivnje, o nedužnima, o migreni. Knjiga je to o vjeri, ne kao opijuma za narod, nego kao utješne folklorne zabave za jednostavne ljude koji je onda ipak zloupotrebljavaju, kao argumentacijski povod za mržnju i resantimane, u trenutku kada se nevini trebaju optužiti zbog svoje različitosti. Knjiga je o tome kako je bivši željezničar Karlo Stubler u stanju predviđati željezničke nesreće.
Jergović je s “Rodom” još malo nepopularniji u Hrvatskoj – u zemlji u kojoj živi i u kojoj se nacionalizam i još gore stvari nerijetko smatraju vrlinom i u kojoj je on mnogima “izdajnik”, jer je ukazivao na nedovoljno bavljenje ulogom Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. To je dobro, jer za mene postoji malo toga što je gore od nacionalizma i onih još gorih stvari, a ovo je knjiga o tome, o fašizmu, o pogrešnim junacima i o pobjednicima.
No Jergović ne pokazuje samo na druge, nego i na sebe, na vlastitu obitelj. Bavi se oportunistima, mrziteljima, naivnima, proračunatima. Najradije govori o onima koji su jamčili za druge, koji su bili na usluzi ljudskosti, o hrabrima, o pradjedu Karlu, Nijemcu svjesnome svoje nacionalnosti, koji je spasio život susjedima Srbima skrivajući ih od ustaša.
Na svakoj je svojoj stranici ovo knjiga o neprestanom stresu identiteta koji nas pokreće danas, jučer i zauvijek, koji nas čini malim i velikim, koji nas ubija i spašava. Knjiga je to o pčelarstvu, o pčelama, o nedužno poginulima u ratu, koji više ne mogu mahati rukom da tjeraju pčele koje se roje oko njih. Knjiga je to, u svojim najintimnijim scenama, o kobnoj bolesti jedne majke. Gledamo njezine posljednje dane očima sina, pripovjedača. Jergović tvrdi da nije volio majku i da ni ona nije voljela njega.
“Rod” je dugi oproštaj pripovjedača od majke, oproštaj koji nije mogao biti srdačniji i iskreniji. Majka je figura čistog okrivljivanja, čak i sina – ona ni za što ne preuzima odgovornost, ni za vlastiti nesretni život ni za svoje umiranje. A on, doduše, od nje želi samo jedno: priče o minulim životima, da bi pisao svoju knjigu, onu koju čitamo. Knjiga je puna predbacivanja, ona svoja izriče izravno, on svoja prenosi na tekst, tjeskobno je čitanje tog ne-odnosa među njima. To kako majka od sina očekuje čuda, dok joj on ni utjehu ne može ili ne želi dati.
Majka i sin samo si kroz priče imaju zaista što reći, mir među njima možda se nađe samo u pripovijedanju. Književnost kao sedativ, kao sredstvo protiv bolova i grižnje savjesti.
Knjiga je to o margini povijesnog puta, o sporednim likovima velikih događaja, knjiga je to o bivšem oficiru carske vojske, Vasiliju Nikolajeviču, koji bježeći iz Rusije gubi sve, o njegovoj vojničkoj časti, njegovoj obitelji i njegovom pripadanju, njegovoj domovini i o njemu kako kao gost sjedi za stolom kod Stublerovih, gdje ništa ne govori i gdje njegove visoke čizme djeci nekad donose lijepe a nekad strašne snove.
Knjiga je to o jeziku, o materinjem jeziku, stranom jeziku, jeziku vremena, jeziku sjećanja, djetinjstva, umiranja, knjiga o ujedinjenoj i razjedinjujućoj snazi riječi, govora, šutnje, knjiga je to o višejezičnoj Jugoslaviji i o tome da je često bilo svejedno tko govori koji jezik, o tome da se moglo i nijemo živjeti zajedno, ali da katkad, doduše, nije bilo svejedno, jer jezik stvara ono “Mi” koje je istovremeno “Vi” – oni drugi, “Vi”, ta manjina.
Knjiga je to o aktntašni Stanka Rojnika u kojoj je možda živjela smrt, Stanko Rojnik o tome nije govorio.
Knjiga je to o hrvatskoj povijesti Sarajeva i o tome kako su ustaše mučili i ubijali u tom gradu kratko prije kraja Drugog svjetskog rata. Knjiga je to o tome kako himne u čast ustaštva i četništva još uvijek nisu utihnule.
Knjiga je to o Mladenu koji je poginuo, jer su “maleni Hrvati s Hitlerom željeli biti veliki”.
Knjiga je to o odgoju za građansko društvo i knjiga o tome što društvo čini sirovim, knjiga o neuspjehu odgoja i o velikom ogrubljenju.
Knjiga je to o tome da ne mogu svima biti sve ovce na broju.
Knjiga koja zna da se čovjeku kada umre prvo zaboravlja glas.
Neprestano sam morao sudbinu Stublerovih uspoređivati s mojom porodicom, prodiskutirati je sa živim i mrtvim Stanišićima. Moj praprapraprapraprapradjed mi je pričao kako je u crnogorskom gradiću ubio psa osmanlijskog vladara, nije htio reći zašto, a poznavajući sebe vjerujem da je razlog bio glupa tvrdoglavost. Morao je pobjeći i pobjegao je u Bosnu. I među Stublerima ima bjegunaca, i glupih i tvrdoglavih, ne mogu se ni praviti da sam i najmanje objektivna kritična instancija za taj suludi prirodni događaj od romana, prevažan mi je, previše mi se približavao, dirao me i živcirao, radovao i potresao, a tako je dobro kada tekst može sve to.
Najmonumentalnija je to knjiga, za mene knjiga od milijun stranica, jer se nastavila pisati u meni, njene ionako razgranate grane rascvale su se u meni. Velika je to knjiga o Jergoviću, o nečuvenoj povijesti njegove obitelji, knjiga o meni i mojoj obitelji, o vječno drhtavoj privremenosti svake domovine. Knjiga napisana o njima i za njih, o tužnim, uništenim, preobilnim, idiotskim, lijenim, lijepim zemljama i ljudima vrijednima mržnje i ljubavi, koji su nekad bili Jugoslavija i Jugoslaveni, ili kraljevine i kraljevi, ili Europa i Europljani ili nejasno što – sluge, nemirni, Hrvati, Nijemci, pčele, muslimani, samoodređeni i od drugih određeni, prevaranti i sanjari, oficiri Wehrmachta, sljedbenici. Velika je to knjiga, a ne pročitaš baš toliko velikih knjiga, ali kada dospiješ do jedne, onda odmah znaš, osjetiš izloženost toj umjetnosti, tom izumu, vremenu, svim tim životima koji su istovremeno vlastiti i tuđi, koji dolaze, bivaju i nečuveno minu.
Miljenko Jergović: Die unerhörte Geschichte meiner Familie. Roman; a. d. Kroat. von B. Döbert; Schöffling & Co., Frankfurt/M. 2017; 1144 S., 34 €, E-Book 24,99 €
