“Ponekad ima nešto u vama, velika sreća ili tuga, radost ili patnja ili što drugo. I to vas tišti i tišti i muči i stalno mislite na to. I onda odjednom, prije nego što ste toga svjesni, odbacili ste onu sreću ili tugu ili što drugo u svijet. I tek začuđeni pogledi, koji vas ne shvaćaju, i čudni podsmijesi otrijezne vas i vi se kajete i u duši vam je kao zločincu. ešto svoje bacili ste u smeće, nešto što je bilo samo vaše i što ste poštovali. Svoju svetinju profanirali ste i svoju bol učinili ste smiješnom. Pokrali ste sami sebe!”…Rečenice su to iz knjige lirskih crtica “Misterij žene” (1900.) Zofke Kveder (1878.-1926.).
Pet godina nakon Zofkine smrti, njezina najmlađa kći Miroslava (rođena 1911.) rodila je Sunčanu. Sunčana je baku Zofku zamišljala kao krupnu ženu, čitala je bakine tekstove napisane na slovenskom jeziku u godinama kad su njezine vršnjakinje čitale bajke. O svemu tome pričala mi je Sunčana Škrinjarić na kraju zime godine 2004.U Nakladnom zavodu Matice hrvatske pokrenula sam tada biblioteku “Ljepša polovica književosti” (naslovljenu prema knjizi Dunje Dujmić Detoni). Silno sam željela objaviti Misterij. I po savjet sam otišla unuci.
Knjigu je prevela Anamarija Paljetak, supruga Luka Paljetka. Zamolila sam Sunčanu da napiše pogovor. Učinila je to. Završila ga je rečenicama: Neki tragovi ostaju, a neki se gube. Najviše pamtim iz djetinjstva portrete moje bake i djeda, sasvim andersenovski i anđeoski kip male Vladoše, zatim knjige pisane na ne svim razumljivom jeziku, lijepi, starinski, secesijski uvezi i ilustracije. Bilo je to vrijeme kada su knjige bile drukčije, dodirivalo ih se s nekom opreznošću, gotovo pobožnošću. Ostao je taj osjećaj kao možda samo meni dragocjena obiteljska popudbina.
Mjesec dana nakon toga, Sunčana je iznenada preminula. Bio je 21. travnja. Knjiga se nalazila u tisku. Pogovor bakinoj knjizi “Misterij žene” bio je posljednji tekst koji je napisala velika hrvatska spisateljica; Zofkina unuka, a Sanjina majka.
