Moja je baka s radošću pričala o svojoj školi. Naglašavala je kako nije imala knjige; samo kredu, pločicu i spužvu. Završila je nižu pučku školu u kojoj je stekla toliko znanja da je bez imalo nelagode putovala međunarodnim vlakovima, uspijevala se dobro orijentirati, čitati novine na dva pisma i s istim žarom pratiti visoku politiku kao i zaključivati je li glumica u koju je zagledan njezin sin, i čijim su likom i stasom ukrašeni obijeljeni zidovi muške sobe, doista toliko lijepa. Baka je i u dubokoj starosti, baš i u godinama u kojima je bosonoga pješačila prema školi udaljenoj osam kilometara od njezine roditeljske kuće, vjerovala da se između imenice dobrota i imenice ljepota stavlja znak jednakosti. Čitala je ljubavne romane umetnute u žurnale, navijala za nesretne ostavljene žene, uspoređivala ih sa sličnim sudbinama svojih rodica, poznanica i susjeda. Žalila je njihovu djecu i smišljala mehanizme kojima bi ih ona, da je kojim slučajem na piščevu mjestu, ne samo tješila, nego i utješila. Nije prihvaćala savjete svojih kćeri, unuka i svojte. Nije pročitala baš ni jednu priču po preporuci drugih. Opirala se svemu što je shvaćala kao nametnutu obvezu. Nikada je nisam čula da je izgovorila riječ lektira. Možda i nije znala što ta komplicirana riječ znači. A da su kojim slučajem u vrijeme njezina školovanja i postojale knjiga koje se moraju pročitati, uvjerena sam da ih ona ne bi pročitala. U inat, tko zna komu, pročitala bi neke druge.
Bakine pločice, krede i spužvice, umjesto današnjih pisanki a, b, c, d, davno su otišle u zaborav i mogu se pronaći samo u napisanim pričama za koje mladi čitatelji misle da odgovaraju žanru bajke ili dolaze iz kamenog, u najboljem slučaju, bakrenog doba. Krasopisna pera, zamijenjena su kemijskim olovkama i flomasterima, pisanje rukom gubi bitku u utakmicama na kojima se kao protivnik pojavljuje računalo. Sve ide naprijed, sve se osuvremenjuje, samo priča o lektiri i učeničkim otporima i dalje, kroz desetljeća, ostaje ista. Zar baš moramo?, ponavljaju učenici i u nizinskim, i u gorskim, i u brežuljkastim i u primorskim našim zavičajima. I većina njih ne voli riječ lektira. Roditelji vjeruju da bi umjesto propisanih neke druge knjige bile bolje, učitelji vrlo često dijele njihova mišljenja, prosudbene komisije sastavljene od stručnjaka metodičara, teoretičara, povjesničara trude se pojasniti razloge svojih izbora. Ponuđene priče daleko su od svjetova današnje djece, ponavljaju neki drugi stručnjaci i predlažu da se s popisa skinu jedni a uvrste drugi pisci. I unatoč svemu, djeca i dalje zamuckuju Za-r, zar, ba-š mora-mo? Pitanja su brojna. Skloni smo povjerovati da bi u nabrajanju obveznog trebali prevladavati suvremeni pisci u čijim se knjigama pronalaze ajfoni, najmodernije računalne igrice i spominju filmovi vrhunske tehnologije, a da bi oni što dolaze iz književnopovijesne tradicije trebali biti svedeni na mali postotak. Ali, djeca vole Matu Lovraka, vole Ivanu Brlić Mažuranić, dovoljno se glasno uključuje razboriti glas i utišava tendenciju žestokoga osuvremenjivanja. Možda se tajna skriva u čarobnom sklopu pristup lektiri. Lijepo je, dobro je. Djeca vole Shreka, ali vole i Vlak u snijegu, djeca vole Priču o igračkama, ali vole i Vuka Samotnjaka, djeca vole Arthura uzemlji Minimoya, ali vole i Jelenka.
Neovisno koji su tekstovi predloženi na popisu lektire, moramo priznati, ako želimo biti imalo pravedni, da ćemo baš svakom – a viđeno prema našoj dioptriji – pronaći i vrhunska, ali i poneko slabo mjesto. Prijedlog lektire je redovito nečije autorsko djelo a ne stvar mjerljive objektivnosti. Bilo bi jednostavnije kada bismo imali propisanu recepturu za ocjenjivanje književnih djela i jasno ispisane kriterije smućkane u specijalnom laboratoriju. Bilo bi jednostavnije, ali bilo bi i dosadnije i tupavije. U umjetnosti ne postoji priručnik koji određuje što je najbolje, a što najlošije, što je to što se mora svidjeti nekome tko je rođen u Zagrebu početkom svibnja 2003. a nekom tko je prvi put zaplakao u Belom Manastiru na isti dan, ali godinu poslije. Na odraslima ostaje da mlađima pojasne kako imaju pravo na izvlačenje vlastitih poruka iz književnih djela, da imaju pravo voljeti možda više Andersenove od Grimmovih bajki, i što je najvažnije, odrasli su dužni uvjeriti djecu kako je čitanje važno i kako će čitajući knjige postati bolji ljudi. Pogotovo danas, u svijetu u kojem se ljepota više ne dovodi u najužu vezu s dobrotom. I onda kad ne razumiju riječi jer dolaze iz već nekog prošlog stoljeća, i kad ne razumiju kako se od Knina do Splita putovalo vlakom sate i sate, i smiješno im je kako jedan mudri dječak nije imao novaca za lizalicu, mladi čitatelji osjete tko je dobar, a tko zao, tko je nanio bol svome prijatelju i tko je pritrčao u pomoć u pravom trenutku. A zbog toga se pišu, i pisale su se, knjige. Mjesto i vrijeme radnje, premda takva pitanja postavljamo učenicima, najčešće i nisu važni. Kao što možda i nije toliko važno književno štivo na temelju kojeg će se o velikim temama razgovarati. Pristup lektiri, jedino to. Rado bih pred svjedocima potpisala svoj zaključak. Zasigurno su najljepše i najtrajnije one priče u kojem prave datacije i nema. Jer ona koja ne pripada točno određenom vremenu, postaje naša vlastita.
O čudnovatom jelenu Vladimira Nazora govore djeca u seriji Jelenko Obrada i Maje Gluščević. Klinci koje ja poznajem, s radošću su – baš prije dva mjeseca – čitali Bijelog jelena i spremno, u svojim ocjenama, povezivali dva medija. Teoretičari književnosti zaustavili bi se na ovom mjestu i započeli razgovor o postupku intermedijalnosti (književni tekst Vladimira Nazora na dvije razine inkorporiran u seriju; kao tekst na koji se referiraju djeca prepričavajući sadržaj i spremajući igrokaz te kao tekst koji na tematskoj razini nudi matricu novom mediju). Činjenica da oni koji su rođeni u godini objavljivanja Bijelog jelena sada imaju 65 godina, a oni rođeni u godini snimanja Jelenka 32 godine, a da Bijeli jelen još uvijek provocira mlade čitatelje svojom pričom i svojom porukom, jasno nam govori da su velike teme koje moramo predstaviti djeci neprolazne, nepromjenljive i nasušno potrebne.
U Bijelom jelenu Vladimir Nazor uvodi čitatelja u bajkoviti svijet šume. On je svojim zakonima odmah na početku suprotstavljen realnom svijetu iz kojeg dolazi guščarica Anka. Djevojčica je opisana već u prvoj rečenici: Zvala se Anka i bilo joj je šest godina. Bila je malena kao da su joj tek četiri godine, žuta kao vosak, mršava kao pile. Njezino je odijelo uvijek bilo razdrpano, lakti goli, noge bose. Dio opisa svojim ritmom podsjeća na sam početak Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića Ivane Brlić Mažuranić. Djevojčicu Anku pratit ćemo do njezina vjenčanja, i u tom procesu čitanja nećemo dobiti pravu pripovjedačevu informaciju o količini proteklog vremena. Odgovor na pitanje koliko priča traje morat će dati sami čitatelji pomažući se vremenskim indikatorima poput: Bilo je koncem ljeta; Sunce bijaše već zapalo; Godinu je dana što je nestalo naše guščarice Anke; Tri su već godine što ih Zlatokosa čeka svako jutro…; Prošlo je više godina otkad se u ležaju Vitorogovu našlo bijelo jelenče; Prođe godinu dana. Minu i tugovanje u kneževu dvoru; Prođoše tri dana…Iz svijeta realnosti u kojem Anka živi kao siroče koju maltretira čak i gusak Gagarilo – zbog kojeg se i izgubila u šumi – ona prelazi u svijet čudesnog, svijet bajke, među životinje. Zahvaljujući svojoj dobroti, Anka dobiva povjerenje životinja. Iako je i sama ozlijeđena, ona spašava ranjenu košutu, u koju je pucao zločesti knez Bodo. Košuta je odvodi u ležaj jelena Vitoroga. Od te noći, Anka, koju će životinje uskoro prozvati Zlatokosa, počinje razumijevati zakone prirode i životinjski jezik. Time pripovjedač naglašava njezinu sjedinjenost s novim prostorom. Iako je zahvalna, iako je mlada, ona je poput odrasle osobe svjesna svoga položaja i činjenice da između dva zla mora birati manje: Košuto, košutice, smiluj se meni nesretnici. Ti imaš svoju šumu i svoje leglo. Ti imaš hitre noge i dobre oči. Ti možda imaš i svog jelena i svoje mlado jelenče, a ja sam ti bez kuće, bez majke i bez braće. Vidiš kako sam bolna i ranjena. Smiluj mi se i pokaži mi put u Vranju! Bolje da me knez Bodo ubije nego da me rastrgnu vukovi.“ Ne smije se vratiti svom svijetu kojim upravlja nemilosrdan vladar. Tek kada se taj svijet pripremi za povratak njezine dobrote, ona će to i učiniti.
Šumski svijet funkcionira po svojim zakonima. Životinje su dobre i loše, umiljate, pravedne, zle, krvoločne, osvetoljubive. Sve ono što je stalno u svijetu ljudi, vidljivo je i u odnosima među životinjama (na čelu je medvjed Ljumo jer je star i pametan, prvi mu je savjetnik lukavi lisac Striko…). Jači i nemilosrdniji (poput vuka Ovcodera) uvijek su prijetnja i opasnost; i svojima, i drugima. Neki su opet zahvalni i ne zaboravljaju dobrotu koju su primili od sebi različitih (Gvozdenkljun kad odraste odvodi Zlatokosu u nebo i pokazuje joj zvijezde).
Dobra djela koja će Zlatokosa činiti ljudima (malom Pavlu pomaže pronaći izgubljeni srebrni novčić, malu Maricu spašava od zmije, starcu Martinu Radiću otima klupko…), neće biti dobro prihvaćena u životinjskom svijetu. Životinje doživljavaju čovjeka isključivo kao neprijatelja (čovjek je za njih lovac i ništa drugo) i ne dopuštaju kršenje pravila na svom teritoriju. Raduje ih kad pomaže nekom od njih (kao Gvozdenkljunu orliću čije su roditelje lovci ubili). Posebno je zanimljiv Ćukov savjet: Čuj, Zlatokosa! Ako baš hoćeš, pomozi orliću, ali se ne pačaj više u ljude. Sjeti se maloga Pavla, male Marije i starca Martina! Sjeti se srebrnoga novčića, zmije i vrela! Zašto pomažeš ljudima, tim našim neprijateljima? Okani se toga! Nemoj da te medvjed Ljumo potjera iz šume ili da te dade vuku Ovcoderu. Čuvaj glavu, Zlatokosa.“ Kako Zlatokosa i dalje nastavlja pružati pomoć djeci u nevolji (djevojčici koja bere lude gljive) i ne slijedi Ćukov savjet, na odgovornost je poziva sam medvjed: Zlatokosa, ti nećeš da zaboraviš ljude. Za to zaslužuješ kaznu, ja bih te mogao potjerati iz naše šume.
Zlatokosa pjeva pjesmicu o bijelom jelenu. Mladim čitateljima je jasno da će se u priči, a i zbog samog naslova, morati pojaviti i ta čudesna životinja. Pogotovo nakon što medvjed, prijetećim glasom, kaže Zlatokosoj: Sada nas opet smućuješ pjesmom o bijelom jelenu, kojemu se dugo uzalud nadamo. Čuj me, čovječje lane! Ako se do ove zime ne rodi u našoj šumi bijeli jelen, ja ću te dati vuku Ovcoderu.
I bijeli jelen se rodio. Premda je životinja, po svojim je karakteristikama najbliži Zlatokosoj, čitatelj, u dijelovima priče vezanim uz jelena, ima osjećaj da rečenice o Bijelom, izgovara ostarjeli pripovjedač narodnih bajki. Bijeli jelen je prirodno lijep, plemenit je, slobodan, nesputan i ponosan. Zbog toga i je najbolje društvo Zlatokosoj (zajedno pomažu malom izgubljenom Dragi). U jednom trenutku bijelog jelena otimaju (U šumi je sve tugovalo za otetim jelenom. Ptice više nisu pjevale, potoci nijesu više žuborili, grane nijesu šumjele. Kao da je sve umrlo u zelenom lugu). Ljudima taj čin uspijeva jer je Zlatokosa nakratko napustila društvo Jelena. S Gvozdenkljunom je letjela nebom (S bijelim jelenom vidjela sam rijeku, jezero, grad, more i otok. Ti me ponesi u visinu da vidim mjesec i zvijezde). Zločesti knez Bodo umire, a njegov sin knez Ulrik jako je dobar i ne namjerava nauditi jelenu. Želi samo, držeći životinju taocem, vratiti Zlatokosu ljudima. Točnije, dovesti je k sebi. Na tom mjestu, Bijeli jelen podsjeća na klasične bajke (mlada siromašna, drukčija djevojka svojom plemenitošću očarava kraljevića). Za razvoj same priče važno je što je Bodov sin potpuno drukčiji od svoga oca. Plemenit mladić zaslužio je Zlatokosu (Prođe godinu dana. Minu i tugovanje u kneževu dvoru. Sve se malo-pomalo promijeni u dvoru i u selu. Nov gospodar, knez Urlik, potjera zločeste pandure i naredi slugama da budu dobri prema kmetima. Sve je sužnjeve pustio na slobodu, ali jednoga nije. To je bio bijeli jelen. Čuvao ga, hranio ga, ali ga nije puštao u šumu. Mislio je: „Pustim li ga, ja one djevojke neću nikada vidjeti.“).Ulrikov čin otmice jelena može izazvati različite komentare, ali je svakako pripovjedački opravdan ljubavlju prema Zlatokosoj. Postupak mladog kneza ublažava se i najsnažnijim i porukom najgušćim rečenicama teksta, prosudbom Ćukovom: Ja volim Zlatokosu, volim bijeloga jelena i volim šumu. Kazat ću što je pravo. Riba ne može živjeti na stablu, ptica ne može živjeti na dnu mora. Neka bude sve onako kako bi moralo biti. Neka se čovječje lane vrati ljudima, a jelenče jelenima.
Na skorom piru, pozvani su svi likovi spomenuti u Bijelom jelenu. Tim pripovjedačkim zbrajanjem kroz priču uvedenih aktera jasno je naglašena Nazorova briga o ciljanim čitateljima. Završne rečenice su i u funkciji, istina, sretnog završetka, ali i kao podsjećajuće mjesto dotadašnje radnje. Bilo je to posljednji put da se dva svijeta prepleću (Sjutradan povede knez Ulrik svoju mladu ženu u neki veliki grad. Kada se vratiše poslije godinu dan u Vranju, ona je nosila na krilu lijepo muško čedo. Vranjska kneginja nije nikada više vidjela bijeloga jelena).Priča u kojoj se sjedinjuju brojni sekundarni žanrovi (narodna predaja, realistička priča, klasična bajka i pripovijedanje čudesnosti i fantastike) podijeljena je u pet dijelova. Svaki dio se sastoji od nekoliko kraćih narativnih cjelina i koncentriran je oko središnjeg događaja. Radnja se razvija klasično: ima svoj uvod (odlazak Anke u šumu i prilagodba u životinjskom svijetu), svoje kompliciranje (do trenutka rađanja jelena), svoj vrhunac (rađanje i otmica) i rasplet (udaja za Ulrika).
Odnos dobra i zla, remećenje prirodnog reda česta je tema literature. Mladim čitateljima ona je približena kroz tekst o bijelom jelenu Vladimira Nazora. Kada budu nešto stariji, o istoj temi, ali kroz uveliko drukčiju priču čitat će i na stranicama lektirnog romana Koraljna vrata Pavla Pavličića.Riječ dobro ima, znamo, i svoj antitetički par u riječi zlo. Tako je i s riječima poput: poštenje, predanost, plemenitost… Da bismo spoznali veličinu prvih u paru, morali bismo i puno čitati i brinuti kako pristupiti piscima koji baš to naglašavaju i, srećom, nalaze se na popisu školske lektire. Jer, imenice koje su u rodbinskim i obiteljskim odnosima s riječju dobrota, pišu se vjekovima na isti način; i pri tome nije nimalo važno ispisuju li se one kredom na bakinoj pločici, grafitnom olovkom na papiru istrgnutom iz očeva rokovnika, na računalu najnovije proizvodnje ili nalivperom u pisanku c na čijim roza koricama – s likom jedne od Winxsica – piše: lektira, 3. a razred, „Hlapić“ OŠ Tina Ujevića, Zagreb. U nju je djevojčica Magdalena, ona koju poznajem i osjećam bolje o svih drugih bića na ovom svijetu, napisala svoju ocjenu Bijelog jelena. I utješila moju, i profesionalnu i roditeljsku, brigu. Pravednost i dobrota, zaključujem čitajući rečenice svoje desetogodišnje kćeri, još uvijek nisu izašle iz mode.
(tekst napisan u ožujku 2012.)
