Prva poslovica koju sam čula i upamtila, pa je i kao važnu toliko puta u životu isponavljala, bila je poslovica moje bake Kate, očeve majke. Podignutim kažiprstom desne ruke, oslonjena na veliko deblo jabuke petrovače, kazivala mi je „Baciš niz vodu, srest ćeš uz vodu“. Tada još nisam znala da postoji nešto što se zove preneseno značenje, nisam znala za stilska sredstva i metafore, nisam imala pojma da su riječi ionako samo znakovi. Bakinu izreku, koja mi je zvučala tako neobično i nemoguće, željela sam provjeriti u praksi. Za laboratorijski pokus izabrala sam potočić na čiji smo izvor svakog jutra odlazili po vodu. Zvali smo ga Bunarić.
Djed je pio isključivo bunarićku vodu. I samo se njome umivao. U rano bi jutro stao na avliju, odmaknuo se nekoliko koraka od ulaznih vrata kuće, raširio noge, sagnuo se, približio dlanove i okrenuo ih prema nebu.Podsjećao je vjernika koji u pokori moli Očenaš. Potom je šake blago skvrčio i njima oblikovao najnepropusniju posudicu na svijetu. Mi bismo u nju ulijevali vodu s izvora potočića.
„E, to je život, e to je život…“ , ponavljao bi djed na kraju obreda. Bili smo premladi da bismo znali kako se voda – koja se s djedova lica slijeva na zemlju – bori sa zlom koje se vjekovima preplitko zakopavalo u rodno nam tlo. Nismo prepoznavali djedov strah pred vremenom kojemu on više neće moći svjedočiti, ali koje će u nepoznato otjerati one koji će se tek roditi. I naš je potočić, uz svoj izvor, imao i svoj tok i svoje ušće. Ulijevao se u rijeku Bosnu, rijeku krštenu imenom svoje nesretne zemlje.U potočić sam svako jutro bacala papirnate loptice. Pravila sam ih od papirića iz djedove tabakere, ili – puno rjeđe – od škanicle u koju je trgovac Marijan pakirao svilene bombone. Loptice bi se prvo malo nećkale, a potom zaplesale okrenuvši se nekoliko puta, kao da su balerine na važnoj audiciji i, na kraju, lagano otišle nizvodno. Gledala bih za njima sve dok ne bi postale sitne kao muhe. Nikada mi se nisu vraćale. Premda sam ostajala čekati ih dugo, dugo. Ukipljena uzvodno. A baka je i dalje ponavljala svoju omiljenu rečenicu. Čak mi je pred spavanje, podsjećajući me u tišini kako dragi Bog baš sve vidi i baš sve čuje, znala reći da će se rijeke na Sudnji dan početi vraćati svojim izvorima. Kad bih je upitala znači li to da će se rijeka Bosna vratiti našem potočiću, nije ništa odgovarala. Nije ipak zaboravila spomenuti kako će mi toga strašnog dana biti pokazana lista mojih grijeha. Na njoj će visoko stajati krađa zelenih kajsija u voćnjaku komšije Tadije. Bila sam uvjerena kako baka – kad su kajsije u pitanju – nije u pravu. Naime, komšija se zvao kao moj drugi djed, otac moje majke. Ta činjenica dala mi je pravo na ono na što ostala djeca našeg zaseoka nisu imala. Nadala sam se da ću onda – ako se je bakina tvrdnja o rijekama točna – vidjeti i svoje loptice. Kata je govorila toliko tiho da je zasigurno i nebo moralo uložiti puno truda da je čuje. Ja sam je mogla čuti jer sam ležala tik do nje, Bog je ionako sve čuo i znao, a pred djedom se o takvim stvarima moralo šutjeti. I noću, i danju. Samo je neka njegova crvena knjižica, na koju se baka jako ljutila, crvenjela do usijanja. Ona je imala uši čišće i zdravije i od samih Božjih.
