Stari putnički brodić, kršten po imenu jednog malog srednjodalmatinskoga otoku, prometuje po svom unutarnjem redu plovidbe. O brodiću se skladaju pjesme i prepleću legende. I svi se pjesnici, kazivači, svjedoci, lažovi, putopisci i ronioci nameću u tome tko će biti uvjerljivi u dokazivanju zanimljive činjenice; one  po kojoj tim hirovitim, a u isto vrijeme milim morskim plovilom ne upravlja ni kapetan, ni oficir, pa ni najkršniji mornar. Umjesto svih njih kormilo i sat preuzima brodić sam. Zna se dogoditi da na kopno stigne i prije nego što bi trebao, no puno češće se događa da prema tihom otoku – divne plaže i prelijepog mora –  krene i po sat vremena kasnije. Nema volje napustiti gužvu i viku gradića čijim se kalama ljeti prolazi bočno, u visinu prsa izdignutim laktima. I nitko se na to ne ljuti. Ni djeca koja pod punom opremom plastičnih koluta, kantica i peraja stoje na suncu i čekaju na ukrcaj,  ni njihove majke koje su po zna koji put već prelistale ženske žurnale i zapamtile svaku ljetnu destinaciju u kojoj lješkare finalisti posljednjeg realitija Čim ga ugledaju, obraduju mu se.

Lijepa im je ona njegova hrđa koja prijeti potpalublju, i onaj zvuk zaostalo iz nekog davno prošlog vremena, i upravo nastali valovi  koji se uz njega pjene melodično i smireno, kao da su sigurni da će u trenutku kad se spusti sidro i prve bove dodirnu beton, svijetom zavladati dobri ljudi. Brod iščekujem pod nadstrešnicom kamene kuće udaljene pedesetak metara od pristaništa. U njezinom prizemlju je zlatarnica. I već godinama, koliko pamtim  taj naš brodić mali kojemu zaljubljenici opraštaju sve prometne prekršaje, buljim u filigranske ogrlice, narukvice i broševe. Zamišljam situacije prigodne za urešavanje, iscrtavam ruke muškarca koji mi pomaže zatvoriti kopčicu na vratu.

Jednog dana u središtu izloga pojavile su se male crvene narukvice. Desetak njih u porculanskoj zdjelici, krhkoj u svojoj prozirnosti i zasigurno donesenoj prije stotinjak godina s neke prekoocenaske plovidbe. Možda kao imendanski dar nekoj dragoj mladoj ženi. Bližili su se dani feste na obližnjem otočiću bogatom koraljima. Ušla sam u zlatarnicu. Brodića još nije bilo ni na horizontu. Upitala sam za malu crvenu narukvicu. Ljubazna djevojka pokazala mi je jednu od njih. Uslugu je obogatila pričom. Narukvicu nose djevojčice, da ih zaštiti od loših misli, zla kojeg ne vidimo ali osjećamo, i pogleda urokljivih očiju. Crvene koraljne kuglice počinju, naglasila mi je, gubiti boju čim tijelo dođe u stanje bilo kakve bolesti.  Taj je podatak bio presudan u mojoj odluci vezanoj uz skoru kupnju. I tko zna koje bi sve još karakteristike bile pripisane tom simpatičnom nakitu da u se u jednom trenutku nije čula brodska sirena. Istrčala sam kroz vrata. 

Sljedećeg dana mala koraljna narukvica našla se na ruci moje kćeri. Za nekoliko dana koralji su postali svjetliji. Liječnica u turističkoj ambulanti dijagnosticirala je ljetnu virozu. Nakon nekoliko dana, narukvica je ponovno postala crvena. O kakvom se kemijskom procesu radi, zove li se to uopće tako, nikoga nisam pitala. Pristala sam vjerovati u priču koja mi je darovana u zlatarnici. Koralj, dobro i zlo. Ključne riječi koje su mi ionako već bile poznate. Tad, kao uostalom i svaki put, iz literature.        

vedri otvorit istok ide Koraljna vrata (1990.) 28. su knjiga, a 13. roman u opusu romanopisca, znanstvenika, esejista, scenarista i prevoditelja Pavla Pavličića (Vukovar, 1946.). Prije objavljivanja Vrata, autor je već bio poznat kao pisac proznih naslova u kojima se prepleću  različiti žanrovi. U svakoj i najkraćoj bilješci o piscu (i na samom početku stvaranja, ali i danas još uvijek) naići ćemo na podatak da je Pavao Pavličić u prostore hrvatske književnosti ušao 1972. godine knjigom kratkih priča naslovljenom Lađa od vode, pročitat ćemo da pripada generaciji hrvatskih fantastičara, pisaca koje je kritičar Branimir Donat dvije godine poslije objavljivanja Lađe prozvao hrvatskim borhesovcima. Unatoč činjenici da su se gotovo svi autori iz te poetičke, ali i naraštajne generacije u doslovnu smislu te riječi (rođeni su sredinom prošloga stoljeća) u svojim intervjuima ograđivali od Donatova opisa, indikatorski termin hrvatski borhesovci ostao je okamenjen uz njihova imena i prezimena. Ako su njihove prve knjige i pokazivale neke sličnosti (bile su ispisane na tragu fantastike ili u fantastici samoj), kasniji su se, i vrlo brzo, počeli uveliko razlikovati; i po načinu pisanja, i po broju objavljenih knjiga, ali i po mjestu koje su zauzeli u koordinatama nacionalne književnosti. No, možda je ipak pokrivanje sintagmom hrvatski borhesovci  u nekom dijelu bilo i korisno. Naime, danas je ta, zasigurno najproduktivnija generacija u povijesti hrvatske književnosti, zahvaljujući upravo Donatovoj odrednici, postala vidljiva i prosječnom hrvatskom čitatelju. Gotovo svi prepoznaju da se pod spomenutim pojmom krije i Pavao Pavličić, i Goran Tribuson (1948.) i Dubravko Jelačić Bužimski (1948.) i Stjepan Čuić (1945.) i Stjepan Tomaš (1947.), i Irfan Horovozić (1947.)…

 Pavao Pavličić je četiri godine poslije premijernog nastupa (objavljivanjem knjige priča Dobri duh Zagreba) nagovijestio da će njegovo sudjelovanje na književnoj sceni biti donekle izdvojeno te da će svojom produkcijom uveliko zasjeniti generacijske kolege. Promatrajući sa strane, dioptrijom u koju su ugrađene i stručne formule za određivanje vrijednosti, ali i otvorenost prema književnosti kakvu poznaju samo oni koji se književnosti laćaju nenagovoreni ni od koga, Pavao Pavličić se susreće s tri oblika recepcijske površnosti.            

Prva je vezana uz broj objavljenih naslova. Pavličić je jedan od onih pisaca, a takvi su doista rijetki i izvan prostora naše književnosti koji se zbog stalne prisutnosti neprestano mora ispričavati; i pred pogledima književnih kritičara koji ga godinama ocjenjuju istim naučenim instrumentarijem, ali i pred sklonom mu publikom koja mu, najčešće na književnim susretima, upućuje nespretno sročen kompliment: Mi ne stignemo ni pročitati, koliko vi napišete.  A svi koji pamte završetak naslovne priče iz prve knjige, lako mogu zaključiti da je već prvijenac predstavio pisca koji će pisanje shvatiti i kao zadaću i kao dar, ali i kao odgovornost.  Priču je te 1972. doveo do kraja naglašavajući da ne stavlja točku. Kod pisca koji je pisac životom, a ne vlastitom odlukom, nema mjesta točki. Piscem se i rađaš i postaješ. Za trajanje je potrebno oboje, i to oboje ne smije biti razdvojeno suprotnim veznikom ili.  Između dva velika književna djela mogu se dogoditi jedan, tri pa i četiri naslova koja će se pozicionirati u srednjem dijelu osobne  književno- vrijednosne ljestvice, ali da bi se ponovno uopće napisao tekst koji će se pojaviti na samom vrhu, nužno je bilo ispisati upravo i tu jednu,  tri ili četiri između.

 Autor romana Koraljna vrata vlasnik je bibliografije koja će uskoro posegnuti za trocifrenim brojem. U nekoj drugoj kulturi bio bi to podatak vrijedan divljenja. I sedmoškolac koji ima problema s postotcima, zna izračunati koliko je deset posto od 95, koliko je dvadeset posto od devedeset pet (95 je broj prvih izdanja u trenutku pisanja pogovorne bilješke). Da je Pavličić autor samo dvadesetak naslova koji su u samom vrhu suvremene hrvatske književnosti, već je to izvan svih naših statistika. A i oni najoštriji kritičari priznaju da bi hrvatska književnost bila puno, puno siromašnija bez Dobrog duha Zagreba, Večernjeg akta (1981.), memoarske proze Dunav (1983.), romana za djecu Trojica u Trnju (1984.), Krasopisa (1987.), Koraljnih vrata (1990.), Nevidljivog pisma (1993.), Diksilenda (1995.), Šapudla (1995.), Rukoljuba (1995.), Zaborava (1996.), knjige priča Kako preživjeti mladost (1997.), Vodiča po Vukovaru (1997.), Zagrebačkih trgova (1998.), Kronike provincijskog kazališta (2002.), Muzeja revolucije (2012.), Narodnog veselja (2013.)… Izdvojili smo samo najzvučnije, a u postotcima to je već broj koji je raskošniji od opusa većine naših pisaca.

 Druga primateljska površnost, nakon spomenute – vezane uz plodnost produkcije –  može ostaviti dublje posljedice. Kako je Pavličić svoju treću knjigu, već spomenuti Dobri duh Zagreba, ponudio kao zbirku priča u kojoj se čitaju i hibridni žanrovi (na fantastiku se upisuje  tema zločina), ali i  prave čiste kriminalističke priče (Magda i trešnjevački fantom) kritičari su isti čas posegnuli za karakterizacijom koja se sve do danas, neovisno o kojoj je novoj knjizi riječ, samo  prepisuje. Ona otprilike glasi ovako: Nakon dviju knjiga fantastike, Pavao Pavličić se okrenuo krimiću. Danas ga, većina čitatelja i doživljava isključivo kao pisca krimića. Čak i onda kad je tematizirao velika pitanja umjetnosti (poput falsifikata i originala u Večernjem aktu i Školi pisanja, odnosa dobra i zla u Koraljnim vratima, umjetnosti i smrti u Diksilendu, pitanja prava na povijest u Nevidljivom pismu, Zaboravu i Muzeju revolucije, pitanja cenzure u Kraju mandata, pitanja potrebe za pisanjem i pripovijedanjem u Krasopisu  i Literarnoj sekciji), pa kad je u obradi posezao za nevjerojatnim i čudesnim, i ozbiljni su kritičari spomenute naslove žanrovski određivali kao kriminalističke romane. Nisu, priznajem, bili posve u krivu. Jedna tanka žica krimića, istina je, vrlo je često prisutna i u Pavličićevim složenijim romanima.  Njome se golica čitateljeva pažnja i stvara napetost. U Večernjem aktu, primjerice, ne radi lift koji će u ključnom trenutku proraditi, u Koraljnim vratima je važna potraga, u Nevidljivom pismu postavlja se pitanje o razlozima zaključavanja treće sobe.

Pavličić je istovremeno i pisac pravih krimića, on je uostalom i njihov teoretičar (knjigu eseja Sve što znam o krimiću objavio je još 1990.). Pravim krimićima vlada novinar crne kronike Ivo Remetin (Od Pressa kad se prvi put pojavljuje godine 1980.do Tri petka u travnju, 2015.)  broji jedanaest žanrovski jasno odredivih kriminalističkih romana. Opus Pavličića jasan je pokazatelj, i sad smo stigli do trećeg tipa recepcijske površnosti (ona probija granice Pavličićeva opusa i pokazuje se stalnim mjestom naše kulture) koliko smo spremni prihvatiti domaće u trenutku kad je domaće uklopljivo u modu drugih, onih kojima se toliko želimo svidjeti. Do prije nekoliko godina Pavličićevo se značenje i mjesto u književnosti oslabljivalo podatkom da je pisac krimića. Zbog toga mu se možda taj žanr pridruživao i na naslove koji s tim žanrom nisu imali previše dodirnih točaka. Veliki su romani, poput Kronike provincijskog kazališta, ostali izvan recepcije. A kad je, nedavno, europski krimić, pogotovo onaj sa sjevera, postao in istog su časa i domaći pisci krimića pozvani na modnu pistu (pokreće se biblioteka, znanstvenici u svojim ispovijedima priznaju kako ih takve knjige zabavljaju..). I sad je ono što mu je prije bilo minus postalo plus. Po ugledu malih na velike. Onako kako je oduvijek bilo.

Kad je djelo Pavla Pavličića u fokusu, potrebno je napomenuti da on – od 1974. kad je doktorirao na temi Sesta rima u hrvatskoj književnosti – istovremeno vozi na dva kolosijeka; spisateljskom peru pridružio je i znanstveno (objavio je 18 znanstvenih knjiga). I o tome treba voditi računa kad se čitaju i tumače njegova djela. A da i mi sad nismo na krivim interpretacijskim tračnicama, potvrđuje nam roman Koraljna vrata (roman je nagrađen nagradom Goran, za najbolju knjigu 1990. godine).

Koraljna vrata napisana su u ljeto 1989., u godini velike obljetnice Ivana Gundulića (1589.-1638.). Pavao Pavličić, znanstvenik koji je najviše stručnih knjiga posvetio istraživanju starije hrvatske književnosti, na Znanstvenom skupu o Ivanu Gunduliću, održanom 1989. u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, izložio je tom prigodom temu Dopjevi Osmana.

i upravo izgubljeni dijelovi Osmana središnji su motiv oko kojeg se vrti priča romana Koraljna vrata, romana objavljenog godinu dana poslije.                   Koraljna vrata su pravi primjer teksta uz koji se književna baština može približiti suvremenim čitateljima; onima koji su svakodnevno bombardirani nepotrebnim, ali zavodljivim informacijama i očarani tehnološkim mogućnostima koje su brže, dostupnije, šarenije. Pravo je umijeće, jasno je i profesorima, i roditeljima, i starijoj braći, i prosvjetnim savjetnicima, nagovoriti srednjoškolca na čitanje Gundulićeva Osmana. Koraljna vrata, jednostavno rečeno, mogu biti polazište za pogled u književnopovijesni retrovizor, ali mogu biti i smjernica koja – onima koji žele gledati daje – pravo na doživljaj književne povijesti kao jedne cjelovite priče; priče u kojoj su sva književna razdoblja povezana, katkad jače, a katkad slabije vidljivim nitima. Pavličić je Koraljnim vratima ušio barokni ep u suvremenu hrvatsku književnost. Roman predstavlja školski primjer nagovora na čitanje starijih tekstova.

 Književna povijest, kritika i teorija opisat će Koraljna vrata kao postmoderni roman. Svoje će tumačenje temeljiti na ključnom terminu intertekstualnosti. No, tom je ipak samo podatak od kojeg bi bilo korisno krenuti dalje; u smjeru odgovora na pitanja poput sljedećeg: Koje su to velike teme upisane u roman te kako je roman pozicioniran u Pavličićevu opusu danas. Uostalom, i sam pripovjedač Koraljnih vrata kazuje: Jer, ako je Osmanov monolog zapravo monolog grešnika, što nas priječi da zamislimo kako se cjelina ostvaruje tek u čitavom opusu!

proz korajna neka vrata

 Koraljna vrata ispisana su u 2o poglavlja. Gundulićev Osman ispjevan je u 20 pjevanja. Roman započinje trenutkom kada filolog Krsto Brodnjak,  u svojoj 33. godini života (!) dolazi na otok Lastovo. Na otok dolazi izvan turističke sezone, a u potrazi za neotkrivenim rukopisima starije hrvatske književnosti. I dolazi po pozivu. U isto vrijeme na otok stiže, bježeći od obiteljskog zla i dječak Irfan Osmanbegović (iz Banjaluke, iz istog grada u kojem tada živi Pavličićev generacijski kolega, borhesovac Irfan Horozović). Nakon što u jednom bavulu otkrije izgubljene dijelove Osmana, radnja se počinje komplicirati. U početku ozdravljuju starije osobe koje su bile u kontaktu s prahom lipe kojim su posuti rukopisi, a poslije toga se zdravlje počinje otokom širiti poput zaraze. Istovremeno – dok ozdravljuju stariji –  razbolijevaju se djeca. Prirodna ravnoteža je uznemirena. Na otoku radi i liječnica Zora. Ljubavna priča Krste Brodnjaka i liječnice, omogućila je razvijanje dodatnog narativnog sloja. Da stvari ne bi izmakle kontroli, otočki svijet treba vratiti u stanje normalnog odnosa. Jedino rješenje leži u žrtvovanju rukopisa. Krsto Brodnjak, nakon što spali pronađene dijelove, napušta otok i odvodi Irfana.   

            Radnja romana smještena je u točno određeno vrijeme (vrijeme Gundulićeve obljetnice, ponavljamo). Nema, jasno, izravno upisanih godina, ali po nekim dodatnim informantima možemo zaključiti kako je u priči riječ o godinama u kojima roman i nastaje, kako vrijeme same priče i vrijeme pripovijedanja imaju isti predznak (Dok su se grlili,  s televizora su čuli vijest da su u nekom rudniku na Kosovu rudari sišli u okna i da odbijaju izaći sve dok se ne ispune njihovi zahtjevi;  Živimo u vrijeme mitinga, gospodine moj, i toga se vlast boji kao žive vatre). Ti se podaci mogu primiti i kao gradbeni elementi romana o povijesti; štoviše što je sam Pavličić i autor eseja Pismo Maduni Markantunovoj, teksta iz kojeg se može zaključiti da hrvatski  roman, u kojem se god osnovnom žanru predstavio, ne može pobjeći pred nekim karakteristikama i povijesnog romana (kad je Pavličićev opus u pitanju to je najbolje oprimjeriti romanima Nevidljivo pismo, Zaborav, Kronika provincijskog kazališta  i Muzej revolucije). Umjetnik je redovito  sumnjiv, ili našima ili vašima (Večernji akt). Istima je sumnjiv i popisivač povijesti, svaki svjedok vremena (Nevidljivo pismo). Čak i sam umjetnički čin i uživanje u umjetnosti, ne mogu se – na našim prostorima – odvojiti od povijesti i politike. Dok Krsto Brodnjak gleda sliku Uskrsnuće Lazarovo, pada mu na pamet sljedeće: …tako je i sva zemlja spavala i čekala, i tko zna koliko će još dugo čekati, u ovoj zemlji od mržnje, straha i odsutnosti svake budućnosti.  Slika nije djelo velikog umjetnika. Njezinu autoru nije kopiranje uspijevalo kao što je uspijevalo Mihovilu u Večernjem aktu (Uopće, po svemu se vidjelo da je slikar mnogo gledao što drugi rade i mnogo kopirao, ali je to činio loše). Don Špiro će, u trenutku kad stvari stanu izmicati kontroli, pozvati narodnu vlast (takva ista situacija je i u Nevidljivom pismu, ali i u Večernjem aktu). Da se Koraljna vrata mogu čitati ne samo kao postmoderni roman  s jakim elementima i fantastike, nego i kao roman o povijesti (s akcentom na ponovljivost), pokazuje nam upravo središnja tema. Koraljna vrata su roman i o povijesti književnosti. Povijest književnosti i Ivan Gundulić ovdje poprimaju karakteristike velikih povijesnih junaka i događaja. Upravo je motiv spremnosti na žrtvu u ostvarivanju višeg cilja (a sve za dobro naroda) ono što povijesnom romanu daje osnovni ton. Spaljivanje pronađenih dijelova Osmana i uspostavljanje odnosa između dobra, ali ne zbog sebe nego zbog drugih, uklapa se u važnu zadaću najžilavijeg romanesknog žanra naše nacionalne književnosti (… pomislio je na kopno, i na ono što se na kopnu događalo: na siromaštvo, tjeskobu, strah, političko ludilo, opasnost od građanskog rata, na vječno ponavljanje istih budalaština…; Što takvo otkriće uopće može promijeniti? Zar ne živi u siromašnoj, jadnoj i barbarskoj zemlji – iz koje ne može pobjeći jer je stručno vezan za jezik – gdje svi povijesni dokumenti neminovno propadaju, ili bivaju odbačeni, prezreni i zaboravljeni, u zemlji koja nema sjećanja nego je sve u njoj zaborav, divljina i hajdučko arlaukanje?— Takva ljepota kakva je starija hrvatska književnost zapravo je čisti balast i tegoba sa stanovišta vladajućeg sustava vrijednosti u društvu koje tu ljepotu svojata kao svojega pretka). U tu središnju priču o pronalaženju izgubljenih dijelova najvećeg našeg epa, Pavličić – baš kao u povijesnom romanu – ugrađuje ljubavni sekundarni sloj (ljubavna priča između liječnice Zore i filologa Krste). Ona, prema istoj matrici, mora biti – u dosluhu s višim ciljevima – žrtvovana. Važno je samo jedno, uspostaviti ravnotežu.

 Krsto Brodnjak, kao i sam autor romana Koraljna vrata, proučava stariju hrvatsku književnost. Čim dohvati neki rukopis, odmah zna o čemu se radi (Odmah je prepoznao da su Kačićevi, dok je sam zapis – sudeći po tinti, papiru i rukopisu – morao potjecati s početka našega stoljeća. Isto je tako našao na vrhu i jednu tiskanu zbirku Antuna Kaznačića, izdanu kod Martecchinija u Dubrovniku 1838. godine; Jer, prvo što je otvorio bila je Palmotićeva Gomnaida, opsceni, podrugljivi i politički subverzivni spjev koji se u autorovo doba širio u najvećoj tajnosti. Onda, bio je tu Jerko Škripalo, oštra satirička komedija na račun dubrovačke vlastele, koja se također čitala potajno, i još nekoliko takvih spisa.).

Kao dobar i vješt pripovjedač, Pavličić zna da njegov junak nije odmah mogao naletjeti na najveću tajnu hrvatske književnosti, izgubljene dijelove Osmana. U razvijanju napetosti  korisnim se pokazuje poznavanje zanata specijaliziranog u radionici kriminalističkog pisma. Uspio je osjećaj svog lika preseliti i na čitatelja (Otklopi naslovnu stranicu. Ondje je kitnjastim rukopisom, izblijedjelom tintom, bilo napisano OSMAN gospodina Gjiva Frana Gundulichia  vlastelina dubrovacchoga). Krsto je znatiželjan, znatiželju – kao što je rečeno . dijeli s nama čitateljima, ali ne lista unaprijed. Čita redom, pjevanje po pjevanje. I mi smo dovedeni u situaciju da ne znamo što će uslijediti poslije čitanja trinaestoga dijela (Stigao je do posljednje stranice Trinaestoga pjevanja, duboko uzdahnuo miris lipe koji je sad bio svuda oko njega, a onda je okrenuo list. Prvo je pogledao njegov gornji dio. Ondje je stajalo Sieuagnie Četarnaesto). Poslije toga pred čitatelja ponovno izlazi znanstvenik koji zna da to nisu dosadašnje dopune  (Ni Pijerka Sorkočevića, ni Zlatarićeva, ni Mažuranićeva).

Nakon toga dolazi do spajanja pripovjedačkog i znanstvenog diskursa u jedan. Znanstvenik Pavličić (Dopjevi Osmana) u svom romanu na temu pronalaska izgubljenih pjevanja, pripovjedačkim nadahnućem – vodeći računa o svakom detalju (u petnaestom poglavlju čita pronađeno petnaeesto pjevanje) i nadoknađuje praznine (U Petnaestom pjevanju došlo je do velike promjene u Osmanovoj duši. Pošto se susreo sa Sokolicom, koja je odvajkada bila u njega zaljubljena, i pošto ju je poslao na istok da ondje umjesto njega miri pobunjenike, primio je Krunoslavu i Korevskoga, dvoje poljskih zarobljenika kojima je kanio pokloniti slobodu. Taj ga je susret do kraja potresao; Oni, Krunoslava i Korevski, zapravo su njegova generacija. I tu Osman otkriva da se to dvoje Poljaka razumije bolje nego s Turcima, starijim ili mlađim od sebe. Mladi car uviđa kako Krunoslava i Korevski vole i mrze iste stvari kao i on, i kako između njega i njih zapravo nema razlike. To ga gane, i to ga preobrati. Tada se počinje zbivati nešto nevjerojatno. Tu je počinjao onaj tajni smisao spjeva zbog kojega je ep – kako je uporno tvrdio Onte – morao ostati nepoznat). Kraju 15. pjevanja, Pavličić pisac dodaje dataciju na latinskom. Taj mu mali narativni zahvat omogućuje da svoje znanje o Osmanu dodatno upiše u roman (Koliko je znao, to je u čitavom rukopisu bio jedini tekst na latinskome i ujedno jedina datacija. I jedno i drugo svakako je moralo imati neko značenje. To što ostali dijelovi teksta nisu bili datirani, a ovaj jest, moglo je ukazivati na različite stvari. Na primjer, na to da je došlo do prekida u pisanju, pa se tu jedna etapa pisanja započela i nastavila. Moglo je to značiti i da prepisivač nije pisao redom nego napreskok, kako je koje pjevanje dobio, jer svako je počinjalo na novom listu, dok je paginaciju mogao dodati poslije. Mogla je, napokon, ta bilješka značiti i to da je prepisivač već bio prepisao cijeli ep, samo mu je bilo preostalo XIV. i XV. pjevanje, do kojih je mogao naknadno doći).

Koraljna vrata su i stručna analiza Gundulića, prihvatljiviji način da se čitateljima približe književnopovijesne činjenice. U tim se dijelovima teksta strogo poštuje povijesna vjerodostojnost.  Krsto Brodnjak pronalazi i ostale uništene  Gundulićeve tekstove (Ali ni u toj brzini nije mogao a da ne zapazi kako su Armida i Dijana u ovom rukopisu čitave, dok se inače smatralo da su neki njihovi dijelovi zauvijek izgubljeni. Novopronađeni dijelovi teksta nisu bili veliki, ali je već samo njihovo postojanje bilo važno: već je po tome znao da je opet na tragu nečemu važnom Obuzelo ga je radosno uzbuđenje. dalje je ono samo raslo. najednom je naišao na naslov Coraglcha od Scira, s podnaslovom Sloxena po Givu Frana Gundulichia vlastelinu dubrovacchomu. Za Koraljku je vjerovao da je izgubljena, ili da ju je Gundulić sam uništio; Bili su tu svi oni naslovi kazališnih komada što ih Gundulić spominje u posveti Pjesnima pokornijem kralja Davida, tvrdeći da su se igrali s velikim uspjehom, ali da ih on sve, kao porod od tmine, ostavlja u tmini). Uz središnju nit, švercaju se i pripovjedačeve refleksije o starijoj književnosti. One se ne vežu samo uz pronađene rukopise (Nije li onda i ta praznina konstruktivni dio hrvatske književnosti? A književnost je ugrađena u nacionalno biće; pa prema tome i u tom biću mora da postoji rupa. Doista, ne bi li i Hrvati bili drugačiji da svoju nacionalnu tradiciju ne zasnivaju na krnjem Osmanu, nego na kompletnom; Nije  izašlo ništa naročito veliko, ali je izašlo nešto što postoji, i što ima pravo na postojanje. Izašla je hrvatska književnost. Osakativši svoje djelo, on je tu književnost definitivno stvorio. Ili joj je tek omogućio da postoji. Jer, mislio je dalje Krsto Brodnjak, što je drugo hrvatska književnost nego niz pokušaja da se nadopuni Osman?), nego se povezuju sa stvarnom zbiljom. Time se autorski komentar, oštar, ogoljen i iskren, ublažuje, stavlja se u drugi plan i otkriva samo onim čitateljima koji u Pavličićevoj prozi vide slojevitost. Primjerice, kada don Špirina domaćica Tere dobije napadaj (tumor na mozgu), Krsto joj –  a na prstima mu je čaroban praha lipe i Osmana – vadi jezik i spašava je gušenja. Nakon toga slijedi razmišljanje isprovocirano događajem (Sjetio se kako mu je često padalo na pamet da se ljudi u hrvatskoj književnosti – pisci i čitaoci – kroz cijelu povijest dave vlastitim jezikom. S jedne strane, zato što je taj jezik težak, kompliciran i razveden u bezbroj narječja i varijanata, pa ga malo njih zna kako valja, a s druge strane zato što je neprestano ugrožen, pa zato i važan, i simboličan, te za svakoga znači mnogo više nego što bi smio i mogao značiti).

I ne samo da se atmosfera oko Osmana izjednačuje sa zbiljom, nego se i priča pronađenih dijelova  (onako kako ju Pavličić pisac vidi), ogledava u zbilji. Dječaka Irfana traži policija (Lov na dječaka bio je sličan lovu na Osmana, a sačuvati rukopise bilo je isto što i sačuvati život i zdravlje ovome ovdje klincu).

I pojedini su likovi (poput Krste Brodnjaka i don Špire) oblikovani po uzoru na Gundulićev ep. Imaju fizički nedostatak. Krsto Brodnjak nema jedno oko. Filologu koji se bavi proučavanjem starih rukopisa to mora predstavljati veliki hendikep. Međutim, Pavličiću je bio potreban  upravo takav junak. K tome on je nesretno oženjen. I nema djece.  Žena je ostala u Zagrebu. Pa i kad se zaljubi u liječnicu Zoru, neudanu, neće ostati s njom. Njegova biografija ne može biti potpuna. Oponaša sudbinu Osmana. Uništenje rukopisa sa svih dvadeset pjevanja  izjednačuje se s povratkom Brodnjaka u Zagreb. Ravnoteža je iznova uspostavljena. Ne smijemo zaboraviti spomenuti da lipov prah ne liječi fizičke nedostatke (Onaj tko je bio necjelovit, tko je bio trajno bolestan, taj nije padao pod utjecaj tajanstvenoga žutog praha. Prah je don Špiru mogao izliječiti od čira, od onoga što i jest izlječivo, ali nikada nije mogao u njegovu glavu uliti ideologiju zdravlja. Svi drugi, koji nisu bili oštećeni nego cjeloviti, pali su pod pogubni utjecaj Osmana ). Sve je u romanu pokriveno, sve je povezano u skladan odnos i komunikaciju. Krsto Brodnjak nije smio biti doveden u mogućnost vlastita izlječenja. I morao je podsjećati. Umijeće koje se iskazuje pravim doziranjem dodatnih komplikacija u priči, vidljivo je u svim narativnim rukavcima. Kad stariji otočani počinju ozdravljati, ne kreće se odmah s razbolijevanjem djece. Djeca će se početi razbolijevati malo kasnije. Ne smiju sve karte odmah biti bačene na stol.  

Uz promišljanja autorskog pripovjedača o izgubljenim dijelovima Osmana,  uz razmišljanja o nacionalnoj književnosti uopće, Pavličić uključuje i razgovore o književnosti: Najvažnija su dva Brodnjakova sugovornika. Prvi je liječnica Zora. Razgovor koji filolog Brodnjak vodi s njom na temu Gunduzlića itekako je važan. Ona je obrazovana, završila je medicinu, ali njezina znanja su o najvećem hrvatskom epu podosta su skromna (Nije znala mnogo. Čitala ga je u ulomcima još u školi, u dobi kad nije razumijevala ni jezik ni kontekst. Spjev joj nije ostao u osobito lijepom sjećanju, možda ju je čak pomalo i odbio od književnosti. Bio je to klasičan slučaj pogubnog djelovanja škole). Pripovjedačev komentar ovdje je itekako važan, podsjeća na Pavličićev esej Pismo Barakovićevoj Vili Slovinki, tekst u kojem se autor prigovara praksi srednjoškolske lektire (čitanje po načelo kronologije). Ona mu je idealan sugovornik i zbog toga što je spremna slušati o razlozima zbog kojih je Osman važniji od osamdeset posto onoga što danas čitamo, što  razumije kad joj govori o Bukovcu, o Benešićevim naporima tridesetih godina da u Varšavi objavi Osmana u poljskom prijevodu, o Suzama sina razmetnoga kao tekstu kojim se mogu popuniti izgubljeni dijelovi. Mladi čitatelji sada mogu zaključiti da je i liječnica Zora završila medinicu ne pročitavši s razumijevanjem Osmana, ali mi im možemo odgovoriti – ako sustav pristupa lektiri i dalje ostane isti – da se pred pitanjima o Osmanu ne može pobjeći. Kad tad, na nekom otoku, iz usta neke nama važne osobe, stići će nas isto pitanje. Drugi sugovornik je Onte, knjižničar iz Zagreba. Njega Brodnjak susreće na otoku, njega će s otoka i ispratiti. On, paranoik, zna da cjelovit Osman ne smije postojati (To su sve odreda bila važna otkrića, vjerujte mi, a nikada nisu objelodanjena. Postoje neki tajni i važni razlozi. Sve ih je pojeo mrak).

 A mrak ih je pojeo jer je to umjetničko čudo čijim je prahom pronalazač mogao izliječiti koga hoće (osim djece) postavilo pitanje odgovornosti i Brodnjaka dovelo u situaciju da gospodari životom i smrću. Rukopis je uništen (naputak je u slikama dao don Kuzma)  i zbog toga da se pokaže kako na ovom svijetu i ne može ništa biti savršeno. Savršeno ne dopušta postojanje drugima (Tom djelu do savršenstva fale još samo ta dva pjevanja. Da njim ima, Osman ne bi bio Mona Lisa, ne bi bio Sikstinska kapela, ne bi bio Božanstvena komedija ni Hamlet, on bi bio mnogo više od toga, on bi bio nešto što čovjeku uopće nije dano da stvori, bio bi savršen ).

nadvor žarko sunce izide

U jednoj od svojih prvih priča Pavličić je zabilježio kako je sve povezano. I kako je sve sve. Za mladenačkom rečenicom možemo posegnuti i u prigodi spominjanja imena likova romana Koraljna vrata. Krsto Brodnjak se nikada ne pojavljuje samo imenom. Moguće je samo prezime, ali bez imena. Svi ostali likovi imaju samo ime. Izuzimamo li  Irfana koji se preziva Osmanbegović. Razlozi su toliko očiti da ih i ne treba popisivati.

Krsto, kao što znamo, pronalazi izgubljene dijelove Osmana. Njegovo ime semantički je opterećeno i uklapa se u osnovnu temu samog epa. Prezime Brodnjak može se iščitati i na tragu Curtiusove metafora brodarstva po kojoj književna djela mogu biti zamjena za djecu (knjige, pjesme su moja djeca), a književno stvaranje se promatra kao plovidba. Krsto Brodnjak odriče se velikog pronalaska, ali sa sobom s otoka odvodi dječaka Irfana!  Liječnica Zora povezana je s Gundulićevim stihovima, Piligrin (obolio od side, protiv kojeg se diže cijeli otok) uspostavlja komunikaciju i s Vetranovićevim manirističkim epom, ali i s Danteovom Božanskom komedijom.

 Uz Pelegrinovu bolest možemo spomenuti i Pavličićev roman Diksilend, roman u kojemu Angelus, vukovarski učitelj glazbe, cijeli svoj život posvećuje pisanju kompozicije koja bi imala učinak palindroma, čitanja u suprotnom smjeru  (A to je onda moglo značiti da su ovo dvoje staraca od svećenika i njegove domaćice dobili zdravlje, da se ono na njih prenijelo virusom. Kao da su dobili sidu. Samo što je ovo bila antisida. Ili, možda bi to trebalo naopako i nazvati (odmah je filolog u sebi kombinirao), čitajući naopako: ADIS).  Kod Pavličića ništa ne ostaje izvan priče, sve se slaže u slagalicu na kojoj su osnovne boje dodatno naglašene i usmjeravaju čitateljsko oko na glavnu temu dok su brojni motivi u toniranoj slikovnoj slozi (Zorina koža bila je kao pergament, kao stari papir, žilice su bile kao slova na tom papiru, i zato Krsto Brodnjak nije mogao da ne misli o rukopisu Osmana, tamo, u župnom dvoru,  o rukopisu od kojeg je to sve i počelo).

 Koraljna vrata prepuna su i opisa predmeta. Oni bi se izdvojeni mogli čitati kao samostalni tekstovi, nalik onima iz autorovih knjiga feljtona (primjerice Inventure ili Leksikona uzaludnih znanja. Zadržat ćemo se samo na opisu bavula: Bio je žućkastosmeđ, dugačak možda metar, dubok pola metra i isto toliko visok, daske na njemu bile su ispucane,a  prorezi među njima širi nego što bi trebalo, ali je brava bila čvrsta i teška, još i sad. Sanduk je morao poslužiti za prekomorska putovanja, kad su naši ljudi iseljavali u Ameriku, a možda je i pripadao nekom mornaru: na njegovu su poklopcu bili nacrtani jedrenjaci što plove napetih jedara po posve glatkom moru. Crtež je po svoj prilici bio načinjen užarenim željezom, te je tako bio zasvagda na dasku koja je odisala nekom mješavinom drva, prašine i alkohola, a i nekih drugih vonjeva koje Krsto Brodnjak nije uspijevao razabrati. Po sanduku su se vidjeli tragovi boje kojom je nekada bio oličen ,a bilo je i nekih zapisa tintanom olovkom, koje više nije moguće pročitati, što zbog nevješta rukopisa, što zbog prljavštine koja se na njih nataložila.  Na svih osam kutova sanduka bili su željezni okovi, po drvu su se vidjele ogrebotine i tragovi udaraca, te je tako sve bilo po propisu: bavul je bio pun obećanja i bilo je lako zamisliti da je izvađen iz kakvoga starog, potonulog broda, ili da je iskopan iz zemlje na kakvom pustom južnom otoku. Uz ovaj opis – natopljen detaljima – nižu se neizgovorene priče o putovanjima i ljudskim sudbinama, ali se nudi još jedna nova metafora o hrvatskoj književnosti. Zanimljivo je da se miris lipe ne osjeti, premda su daske na njemu ispucale. Hrvatska književnost je sakrivena u nekom zatvorenom bavulu, rijetko tko pravilno podiže njegov poklopac, a i kad ga podigne, njezine će vrednote – zbog neke više sile – ponovno morati biti utišane.

 Roman je prepun pitanja  o književnoj baštini i o Osmanu, ali i o odnosu dobra i zla u svijetu u kojem te imenice više nisu tako suprotstavljene (Ili je taj pronalazak čitavoga Osmana definitivno otvorio vrata bolesti i propasti, pa sad, kad više ništa veliko ne očekuje ni od svoga rada ni od života, može oslijepljeti već sutra?). Čitatelj je uvučen u priču kao da je i sam, poput Brodnjaka, upao u izgubljene dijelove epa. A to je najviše što jedan pisac svojim tekstom može postići.

 Koliko su znanstveniku i piscu Pavlu Pavličiću intrigantna nedovršena književna djela  hrvatske književnosti svjedoči i jedna manje poznata autorova priča. Riječ je priči Krunoslava G., ratnica bez štita.  Studentica hrvatske književnosti (baš Krunoslava!) daje si u zadatak da dopuni nedopunjeno jer je uvjerena kako je hrvatska literatura samo simbol hrvatske povijesti uopće.U svoj projekt ugrađuje vlastiti život. Ostavlja Zagreb i odlazi daleko, na Istok. Pripovjedač koji se u nju zaljubio upravo zbog njezina odnosa prema književnosti, a i sam mladi pisac, priču završava vrlo zanimljivo i čitateljima Koraljnih vrata korisno: Diplomirao sam, počeo objavljivati svoje tekstove (prešao sam na prozu, možda također pod Krunoslavinim utjecajem), i postao sam proučavatelj književnosti. U tom proučavanju često se vraćam na Gundulića, i na njegova Osmana, i ni danas ne mislim da je to puki slučaj. Ako želim biti sasvim iskren, moram reći ovo: razlog što tako često pažljivo čitam taj spjev, i što tako mnogo o njemu mislim, nije ništa drugo nego moja nada da ću iz njega doznati kamo je Krunoslava zapravo nestala…Ali, nisam našao odgovora na to pitanje. Nisam ga našao u sferi razuma, znanstvenih argumenata, filoloških dokaza. Ali, odgovor mi je trebao, jer pitanje se stalno vraćalo. Zato sam pokušao s druge strane: pokušao sam izmišljati, pokušao sam Osmana uzeti za temu beletrističkog teksta. sad je trenutak da priznam: napisao sam roman Koraljna vrata – u kojem neki mladi filolog pronalazi izgubljena pjevanja Gundulićeva epa na Lastovu – samo zato da bih nekako dokučio što je bilo s Krunoslavom, što je moglo biti, hoće li se ona ikad vratiti. I, ni u tome nisam uspio.

Premda ne smijemo iz pripovjedačeva ja tumačiti autorsko ja, priča o Krunoslavi samo je još jedna sličica koja nam potvrđuje kako najveći užitak čitanja leži u doživljaju književnosti kao na jedinstvene priče, u kojoj se tekst slaže na tekst, u kojem se sve nadopunjuje i povezuje. Krunoslava G., ratnica bez štita skida slojeve s Koraljnih vrata, Vrata razotkrivaju Gundulića i širom se otvaraju pred čitateljima koji zahvaljujući njima mogu – kroz književni tekst –naučiti što je to pravi postmoderni roman htio reći kad se zaklinjao u tradiciju i tvrdio da je sve povezano i da je sve baš sve.      
Koraljna narukvica u izlogu, zvuk brodske sirene, zdravlje i bolest na ruci moje kćeri.  Ključne riječi koje su mi to ljeto zvučale poznate. I tad sam, kao uostalom i svaki put, znala da sam ih savladala kroz literaturu. Novo čitanje Koraljnih vrata samo je to potvrdilo.

10+