Sjećanje na Camino - 900 km dugom sjevernom rutom, od Iruna do Santiago de Compostele u Španjolskoj

marijana petir camino

Točno prije godinu dana krenula sam pješice na Camino  900 kilometara dugom sjevernom rutom, od Iruna do Santiago de Compostele u Španjolskoj. Trebalo mi je 29 dana da stignem do cilja. Evo mog osvrta na taj put života.

Kada sam kao hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu i članica radne grupe za putove sv. Jakova 2016. godine u Santiago de Compostelli na konferenciji predstavila katedralu sv. Jakova u Šibeniku i župu sv. Jakova u Međugorju te propješačila jednu manju dionicu portugalske rute, znala sam da ću se jednom vratiti na Camino. Tim više, jer sam izlazeći iz konferencijske dvorane na trg ispred Katedrale sv. Jakova susrela hodočasnika u tako prepoznatljivoj majici s crvenim i bijelim kockicama i potrčala ga pozdraviti na njegovom cilju.

Preplanulog tena s neobičnim sjajem u očima i radošću koju je nosio u sebi, uopće nije djelovao umoran nakon puta dugog 750 km što me je iznenadilo. Rekao mi je da je hodao Camino kako bi ispunio zavjet svoje prijateljice koja se je u međuvremenu razboljela i nije mogla hodati, a njegov hod francuskom rutom umjesto nje poklonio joj je kao vjenčani dar. Trnci su mi prošli tijelom od tog čudesnog svjedočanstva i pomislila sam kako je velik blagoslov imati tako divnog prijatelja. Tog sam trenutka u srcu zahvalila na svim svojim prijateljima i zamolila Gospodina neka ih blagoslovi.

Camino mi je često dolazio u misli, a kada bih u užurbanoj svakodnevnici naišla na nešto što bi bilo vezano uz Camino, zastala bih i s dubokim poštovanjem osluškivala o čemu je riječ. Camino mi se uvukao pod kožu i želja da mu se vratim samo je rasla, no uz moja stalna putovanja i obveze koje sam kao zastupnica imala radeći i po 14 sati dnevno, nisam pronalazila mjesec dana koje bih mogla izdvojiti za taj put niti sam se stigla fizički pripremati. Svi oko mene s kojima sam razgovarala o Caminu bili su skeptični je li uopće moguće razmišljati o dionici dugoj 900 km bez svakodnevnih aktivnosti koje bi moje tijelo pripremile na takav poduhvat koji iziskuje hodanje od 30-tak kilometara dnevno. Ne mogu reći da i mene to nije brinulo, no jedino što sam stigla, bilo je s vremena na vrijeme pročitati pokoju knjigu o Caminu u avionu, pratiti blogove i razgovarati s onima koji su ga prohodali, jer u mom „svijetu politike“ takvih baš i nema puno.

Nisam znala kada ću krenuti na put i hoću li ga moći prijeći. Za velike odluke u životu trebaš biti spreman i ja sam polako shvaćala da je moja duša spremna za Camino i da je vrijeme da krenem. Trebalo je nabaviti opremu jer ja nisam nikada planinarila niti hodala na tako dugim i izazovnim dionicama, a tu su svakako najvažnije dobre tenisice za penjanje, prozračna odjeća koja se brzo suši i naravno ruksak u koji sve što ti treba na putu mora stati, a teret koji nosiš ne smije prelaziti 10% tvoje težine. Od štapova koje sam dobila na dar u Sisačkoj biskupiji od sestre Smilje i krunice s likom blaženog Alojzija Stepinca koju sam primila kao dar župe Krašić nisam se nikada odvajala.

Noseći ih sa sobom, u molitvi sam tako nosila sve vjernike naše Sisačke biskupije i cijeli hrvatski narod. Na put dug 900 km krenula sam s troje ljudi koje sam poznavala s ignacijskih duhovnih vježbi u šutnji te smo se dogovorili da ćemo i naš Camino koji smo odlučili hodati po sjevernoj ruti uz Atlantski ocean i koji je prepun zahtjevnih dionica na kojima se stalno trebaš penjati i spuštati, također hodati u šutnji.

Naravno da smo pozdravljali prolaznike, pomagali onima kojima je pomoć bila potrebna i međusobno se tijekom obroka dogovarali o dionicama koje trebamo proći i alberguima u kojima trebamo pronaći smještaj. No, sve ostalo bila je šutnja, ona šutnja koja te protrese iz temelja i koja govori više od bilo kojeg govora. Ljudi se odluče hodati Camino iz različitih razloga. Ja sam hodala Camino kako bih spoznala Božju volju za moj život i bila sam spremna, ako treba, zbog toga ići i na kraj svijeta. A onda, hodajući u prekrasnoj prirodi koja me je svaki dan iznova očaravala, osjećajući na svojoj koži dodire sunca, vjetra i kiše koji su se izmjenjivali baš takvom dinamikom da me ponovo podsjete na tu savršenu jednostavnost i mudrost prirode, spoznavala sam Božju blizinu i to da je on stalno tu, uz mene, prisutan u sadašnjosti i ne trebam ga tražiti izvan ovog trenutka.

No, bilo je teško hodati, posebice nakon prijeđenih 25 km jer je tada svaki korak predstavljao dodatni napor i bilo je trenutaka kada sam propitkivala smisao tog mog poduhvata. Ali svaki novi dan donosio bi novu želju u meni da se odvažim krenuti i hodati jer je to vrijeme u kojem mogu susresti Boga, sebe i druge ljude i to mi je postajalo sve važnije jer takvi susreti ti dotaknu dušu i potiču te da se trudiš biti bolji. Jedan od nezaboravnih susreta bio je s redovnikom Ramonom koji je u vrlo visokoj životnoj dobi u samostanu Ziortza na putu od Markina-Xemein prema Gerniki s ljubavlju dočekivao hodočasnike pružajući nam bratski zagrljaj i cjelov u čelo kao znak dobrodošlice i dajući nam blagoslov kako bi mogli nastaviti dalje ispunjeni ljubavlju koju je on tako nesebično dijelio. Tako jedna mala gesta može nekom dan učiniti čudesnim a potpuno je besplatna!

Hodajući dionicu po dionicu razmišljala sam o tome kako je važno to što nam je Bog dao slobodu da u slobodi donosimo odluke jer nam je time dao odgovornost ali i pokazao koliko ima puno povjerenja u nas, kako su pravila važna ali je još važnije da naša djela budu pokrenuta ljubavlju a ne ograničena pravilima, kako nam Krist iznova daje novu šansu da promijenimo život i krenemo iz početka kao novi ljudi... Bog je ustvari jako jednostavan i nedvosmislen, tako je sve čudesno stvorio i sve što je njegovo naše je. Svaki dan nas podučava ali ne kritikom nego nas odgaja u ljubavi, otvara nam oči i jasno nam pokazuje što je dobro za nas a što nije. A opet nas pušta da slobodno odaberemo što želimo.

Osim blagoslova koje sam svaki dan primala na Caminu, takav put je zahtjevan i javljaju se problemi poput onih da sam hodala preko 30 kilometara, a nigdje nije bilo trgovine, ostala sam bez vode, a bilo je jako vruće, dobila sam žuljeve jer sam potom satima hodala po kiši... No sve to nekako zaboraviš i sutradan kreneš iznova naravno dok ne naiđeš na novu prepreku s kojom se boriš i trudiš se savladati je jer snaga Duha je ono što te pokreće, a ako želiš nastaviti put, stvarno moraš imati jaku volju.

Od Gurieza do Lareda penjali smo se uskom i strmom stazom preko planine, toliko teškom da sam je nazvala „crni Camino“, više puta sam skoro pala i bila sam silno prestrašena, ali kada sam došla na sam vrh koji mi je pružio prekrasan i nezaboravan pogled, to me je podsjetilo da se isplati uložiti napore i pobijediti samu sebe jer sam za uloženi trud dobila puno više od onog što sam očekivala. Jedna od malih pobjeda bilo je i spavanje u vreći u tzv. alberguima koji su ustvari skromni hosteli sa puno ljudi u kojima ima tek dovoljno infrastrukture da obaviš osnovnu higijenu, pripremiš hranu i malo sklopiš oči.

Prosječna cijena noćenja je između 10 i 15 eura a u nekima cijene nisu propisane već se može ostaviti donacija po izboru. Iako je na sjevernoj ruti mali broj crkvenih hotela, oni su pružali posebno duhovno iskustvo i povezivali hodočasnike kroz organizirano druženje nakon svete mise pri čemu bi ljudi vrlo iskreno progovarali o stvarnim motivima dolaska na Camino.

 

Tolika otvorenost i iskrenost kojom vam potpuni stranac ukazuje povjerenje veće nego najboljem prijatelju snažno vas poveže da ih i dalje nosite u srcu sa sobom kada se rastanete, a s nekima čak ostanete i u kontaktu i kada Camino završi. I pozovete ih da dođu u Hrvatsku pomoći vam uspostaviti hrvatski Camino...

Iako sam kuhala kada god sam mogla jer volim kuhati i dobro je pojesti nešto toplo kod toliko velikih fizičkih napora, posebno me dirnulo kada nas je jedan mladi Poljak koji je skuhao u velikoj zemljanoj posudi leću s povrćem i kobasicama u kuhinji cistercitskog samostana u Sobradou pozvao na večeru. U razgovoru s njim činilo mi se da još uvijek traži svoje zvanje i da bi bio odličan svećenik te sam ga pozvala da bude s nama na sv.misi koju smo nas troje imali svaki dan jer je među nama uvijek bio jedan svećenik isusovac.

Najljepša dionica sjeverne rute za mene je bila Mondonedo-Goiriz, toliko lijepa da se je na njoj u potpunosti ocrtavalo Božje stvaralaštvo. Penjanje uz brdo bilo je jako teško ali toliko lijepo da niti jednom fotografijom tu ljepotu nisam uspjela prenijeti. Preplavljena milošću i Božjom blizinom, zahvaljivala sam Bogu na svemu: na svom životu, obitelji, prijateljima, svima koji me vole, svima koji mole za mene, na svemu što mi je Bog dao ali i na svemu što mi je uzeo.

Nakon 29 dana i prijeđenih 900 kilometara te napravljenih 1,3 milijuna koraka stigla sam u Santiago de Compostellu na grob sv.Jakova, hodočasnika i mučenika gdje sam osjetila sveti mir. Iako pomalo sjetna jer je putu došao kraj, postala sam svjesna da kada jedan Camino završi, počinje onaj drugi - životni - u kojem trebamo naći vremena diviti se Božjem stvaralaštvu i izražavati zahvalnost Bogu zato što s nama hoda na našem putu i nosi nas i onda kada toga nismo svjesni.

Fotografija Marijana Petir.

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.