Najprije pozdrav svim čitateljima.
Kako sam već nekoliko godina vezana (bračno) uz Švedsku, a neke sam baš i živjela tamo, one prve majčinske i najteže, upoznala sam sama taj još uvijek dosta strani život - život na sjeveru. Nadam se da će Vam moja iskustva i zapažanja biti interesantna i korisna.
O iseljeništvu i životu iseljenika zapravo se jako malo zna. I to nije samo fraza, već velika istina.Kad sam ja selila na daleki sjever nisam ni sanjala sva bespuća osjećaja koja su se u meni rodila i s kojima sam se, moram priznati, nelako nosila. I to ne samo u počecima nakon napuštanja domovine. Već i kasnije.
Malo tko će Vam ispričati svoju iseljeničku istinu. U medijima nerijetko izlaze priče o ljudima koji su se uspješno skrasili “vani”, o tome kako se bolje zarađuje vani, kako su naši ljudi vrsni i cijenjeni radnici (što je točno u velikom broju slučajeva), kako je hrana drugačija i uglavnom lošija od naše i, naravno, kako su uvjeti života bolji. Pa kad sve zbrojiš, onda je i hranu lakše za podnijeti.
Postoje pak i priče - obrnute. Ljudi se razočarano vraćaju kući nakon par mjeseci, godinu najviše.
No, najčešće su priče one o sretnim penzićima koji uživaju u blagodatima zasluženog novca u napokon ostvarenom miru u kućici uz obalu na Jadranu. Rijetki su oni koji su stekli iskustvo u inozemstvu, pa ga potom došli podijeliti u svoju domovinu u svojem najplodnijem poslovnom razdoblju. Ja sam u jednom od svojih letova Göteborg-Zagreb upoznala Hrvata koji je u pedesetima iz Švedske preselio firmu u Hrvatsku i tako radi sada ovdje. A supruga Hrvatica s djecom je ostala u Švedskoj jer se ondje jako dobro snašla i ne fali joj domovina kao njemu. On, kaže, “više nije mogao bez mirisa Hrvatske kojeg osjeti svaki put kada sleti u Zagreb”. Iskreno, puno priča sam slušala po letovima i gotovo svaku zapamtila, naročito one od naši nona koje su odlazile s mora na sjever Europe čuvati svoju unučad. "S godinama postaje sve teže i tužnije” znale su reći, jer su im unuci sve više stranci.
A ja sam to sve upamtila. Kao trudnica koja se radovala novome svijetu i nekom novom životu. U prvim mjesecima boravka na premirnom i hladnom sjeveru nerijetko sam se u mislima vraćala u djetinjstvo i sjećanja na moju brojnu međimursku rodbinu koja je radila po Njemačkoj i Austriji. Zbog njihovih dolazaka za blagdane u domovinu i naravno, šarenih poklona iz tih bogatih zemalja nije se često spavalo od uzbuđenja. Nisam ni slutila zapravo njihovu sreću u darivanju nas. To sam shvatila tek kad sam se našla na njihovom mjestu i ja kupovala poklone svojima. Baš kao što nikad nisam mogla shvatiti zašto su naši iseljenici ostavljali svoju djecu bakama i djedovima u domovini na čuvanje, tako nisam ni znala kolika je radost njihova darivanja. Sad znam i taj odgovor. Želja da dijete odrasta u domovini jedna je od najvećih koja se javlja kod iseljenika. Stoga su se mnoge hrvatske supruge prilikom zadnjeg iseljeničkog vala vratile u domovinu s djecom i svjesno postale – razdvojena obitelj. Drugima, naravno, iz teško razumljivih razloga.
Domoljublje je posebna vrsta emocije i na neki način ona je samo pojam u našim glavama tako dugo dok ne iselite. Dug je put do prilagodbe u drugoj zemlji. Neopisivo psihički težak, trnovit, pun odricanja, pun stalnog nemira, pun večernje šutnje između supružnika koji se svaki na svom poslu često osjećaju neshvaćeni i to dugi niz godina. Život iseljenika zahtijeva jako puno strpljenja u samom braku i odgoju djece. Odgoj djece posebno je težak, jer je jako teško odgajati dijete u sredini koja je i roditelju nepoznata. Stoga se danas u zemljama gdje je puno stranaca uglavnom odgoj prepušta - institucijama. Tako je barem u Švedskoj. Kako se to ne bi dogodilo i meni, ja sam odlučila postati “samo” majka i supruga, (bloggerica – kako bih ostala u kontaktu sa zvanjem), barem do polaska djeteta u školu. U Švedskoj vas neće zbog toga omalovažavati niti krivo gledati.
Uzbuđenje kod preseljenja u novu zemlju teško je opisati, no uvijek je popraćeno ogromnom količinom nade u bolje, ljepše, razvijenije i uređenije. Upravo ta nada i mora biti prisutna, jer vas ona drži u vašem naumu. Čovjek je prirodno takav. Nakon dolaska u drugu zemlju, javlja se - strah. I to strah one vrste koji nikada prije niste osjetili. A proizlazi iz užasnog osjećaja da negdje ne pripadate. Upravo iz tog razloga mnogi se vrate kući. Uz njega, teško se nositi s osjećam krivnje zbog ostavljenog doma, obitelji, prijatelja, posla… Javlja se niz birokratskih problema koje nikada niste imali što vas čini još udaljenijim od samoga sebe i svega što se imali. Ako ste uz sve to u svježem braku, kao što je bio moj slučaj, i s malom bebom u rukama, postaje sve troduplo teže.
Skandinavski svijet, zaista je drugi svijet. On nije Njemačka niti Austrija. Hladan Baltik opasno će prijetiti "smrzavanjem" svih vaših snova. Baš kao i duge mračne zime koje su prijeteće i mrkli mrak je do deset ujutro. Ubija i pomisao da ne postoji ljeto. To je svijet krutih pravila. Ondje se strogo poštuju sustav i država. Poštuju se strani radnici koji su došli graditi i raditi u toj zemlji. Stariji ljudi odlično govore engleski jezik i on je gotovo službeni u Švedskoj. Prijave za posao strogo su kontrolirane, prolaze se dugi i teški intervjui i psiho testovi. U Skandinaviji su strahovito jaki sindikati, tako da je skoro nemoguće dobiti otkaz. Zemlja je to jake fiskalizacije i zbog toga nema problema s novcem. U Švedskoj se kaže “kako se do prvog lipnja radi za državu, a od tada do kraja godina - za sebe”. Ako se ne pojavite na zakazani pregled kod liječnika uredno će vam doći račun od 150 kuna, jer niste ispoštovali termin.
Moje godine u Švedskoj bile su posvećene djetetu. Borila sam se s pametnom kućom i učila na koji način rade kućanski aparati koji su zaista pametniji nego mi. Mučila sam muku s grijanjem koje se ne može podesiti na temperaturu na koju smo mi južnjaci navikli. Pokušavala sam uloviti poneku zraku sunca kako bi s bebom izašla van po vitamin D između dva obroka ili njegovih spavanja, ili pak do trgovine i apoteke u koju sam mjesec dan učila kako ući i kako se prestrojiti u red ovisno o tome što trebaš. Pandemija je prekinula moje traganje za kutevima sjevera o kojima sam maštala istražiti ih. Nadam se da ću opet nekako imati priliku.
Skandinavski svijet poznat je kao hladan. Ali ja sam ondje doživjela stvari koje nikada u Hrvatskoj nisam. Uvijek mi je netko pomogao s kolicima izaći iz zgrade, prvoj mi se ustupao lift, uljudno su me pozdravljaju susjedi iako su znali da sam strankinja i na engleskom pitali koliko je dijete staro ili kakva je bila noć – teška ili lakša.
Iseljeništvo mijenja čovjeka zauvijek, jer u tom iskustvu čovjek najbolje upoznaje sebe na jedan novi način. Nakon tog iskustva više nikada nećete biti isti.
Sjećam se svojih snova, ondje, u danima kad sam stigla. Bili su puni čudnih kuća i zelenog hladnog mora kojeg sam preplivala. Sjećam se i jutra koja su tako tiha da se čuje samo led koji puca pod gumama automobila. Zbog dugotrajnog mraka teško je ujutro znati koliko je sati. Dižem se i stavljam krekere u usta da suzbijem trudničku mučninu i krećem prema frižideru koji je prehladan. Palim konverter, trebaju sati da se zagrije kuća. Gledam Pipi dugu čarapu i pokušavam je shvatiti po stoti puta, a vani u dvorištu došla je srna iz obližnjeg šumarka, jer dvorište nema ograde i ondje je svako dvorište svačije. Osjećam miris drugog svijeta. Još uvijek čekam da se razdani, a skoro je deset ujutro. Čekam, da se ugrije kuća. Dok se ne zagrijem ja. Dok ne shvatim da sam jako daleko. I da je sve drugačije i neće ništa biti isto. Muče me misli o tome hoće li se moje dijete ikad igrati na mojem igralištu u Hrvatskoj…Misli mi presječe pogled na komad plavičastog neba koje se upravo ukazalo i moram pobjeći van. Uz kapu i kapuljaču na glavi, krajičkom oka ugledam da ipak nisam sama. U prozorima kuća su patuljci i gnomi koji najavljuju blagdane. Moje prve blagdane u Švedskoj. Pomislim, nisu to naši ukrasi, ali nisam sama. Ima ovdje i toplih ljudi...
Sve su to danas sjećanja koja su me promijenila zauvijek.
Podučila da se mora cijeniti svaki sunčani dan u životu:) Znam to ne samo po sebi, već i po mojem suprugu koji tek na godišnjem u Hrvatskoj nakon 7. dana počinje biti druga osoba. Ona od nekad. Ona od doma. Dom – koji je uvijek i zauvijek najveća čežnja svakog iseljenika.
Margareta Detoni Smoljanec (Moja švedska priča/http://Unisexandlifestyle)
