TVTrenutak Anči Fabijanović: Iznuđeni prijepori umjesto pljeska i potpore – zašto neki ne žele biti pozitivni !?
Ljeto se zahuktava i po visokim temperaturama i po odlascima na more i dolascima turista (a sve nakon nemilih pandemijskih nedaća), ali i kulturnim tj. festivalskim događanjima. U Hrvatskoj su proteklih dana čak tri festivala svečano otvorena i to uz kamere i mikrofone koji svemu daju šire i dublje značenje, jer je publike onda znatno više od onih koji su fizički prisustvovali spomenutim događanjima.
Kako i priliči prijenos otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara, odnosno DLJI, bio je popraćen izravnim prijenosom na HRT-u tako da odmah mogu poručiti jednoj saborskoj zastupnici kako njezin dojam o tome „kako se najviše govori i razmišlja o informativnom programu“ jednostavno – nije istinit. Jer, osim rečenog izravnog prijenosa predivnih emisija ima na III programu, spomenimo samo kako je nedavni oproštaj od redatelja Ivice Kunčevića bio toliko emotivan, a stručan, toliko sadržajan, a „pitak“ - uz prikazivanje predivne predstave, ambijentalne „Tužne Jele“ - da ga se ne bi posramio ni BBC ni ostale najpoznatije televizije na svijetu daleko većega budžeta. Urednica Lada Džidić Barić za goste je imala Doris Šarić Kukuljicu i Ivicu Prlendera. Pa smo saznali mnoge detalje o redatelju kojemu je kazalište bilo – život. Saznali smo da je najviše vodio računa ne (samo) o glumcima nego o tehničkom tj pomoćnom osoblju (posebno kad se približavala premijera, pa je on kao redatelj „manje bio važan“, kao i to da je znao „šutjeti s nekim“). A HRT, da se vratim na temu, to svi znamo „živi“ od pretplate (i tek donekle od reklama) i proizvodi ogroman broj sati obrazovnog i dokumentarnog i kulturnog programa.
Gore navedena kritika HRT-a rečena je pak na saborskoj sjednici kad je aktualna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek obrazlagala svoj prijedlog da se novim ovlastima ustanova u kulturi omogući lakše preuzimanje zgrada i objekata koji su vezani uz baštinu i značajna imena hrvatske kulturne scene. Nikako da neki shvate (ili to ne žele ?!) da su baština i kulturno nasljeđe koje sežu u daleku ali i bližu prošlost, ali su nam važni i u sadašnjosti, naše veliko blago. Neumjesno je zato one koji o njoj brinu nazivati ognjištarima i drugim neodgovarajućim imenima, a to se često radi. Eto, obljetnica Miroslava Krleže (koji je bio lijevo orijentiran, znamo to svi, ali ne bez jasno izražavanja i suprotnih stavova od onih koji su se od njega „očekivali“) obilježena je na zadovoljstvo sviju, predstavljene su nove knjige u izdanju LZMK (zasigurno poticajni dnevnički zapisi), ponovno je Goran Matović napravio događanje koje je svima bilo po „guštu“ , a takvih primjera ima još mnogo, posebno kroz djelatnost DHK i MH npr. No, nekima smetaju naši korijeni, oni bi da sve bude „internacionalno“, da sve bude „svevremensko“ i „inovativno“. Navodnici su tu, jer protiv takvih pristupa nemam ništa i nitko tko zna što je kultura ne može biti, ali ne može se ona svesti samo na to, samo na neki pristup koji nema svoje uporište u našem tlu, u našim ljudima, u našem habitusu koji jednostavno ima svoje zakone i svoja postignuća.
Glavna poruka DLJI neka bude: „Stav'te pamet na komediju“
No, valja mi vratiti se na Dubrovačke ljetne igre. Otvorenje je bilo više nego razigrano, a opet dostojanstveno, više nego dirljivo (s arijom iz „Aide“ npr. o čežnji za slobodom), s mladim glumcima (saznali smo naknadno iz klase neumornog i kreativnog Kreše Dolenčića), sa sjajnim zborom, naravno neizostavnim dijelom programa – hrvatskom himnom Lijepa naša i Gundulićevom Himnom slobodi koja je zaštitni znak svakog otvaranja, pa tako i ovog. S radošću smo mogli i ponosom opet slušati onu predivnu rečenicu „Stav'te pamet na komediju“ (da barem mnogima ako ne svima to bude stalno na umu – šala, zezancija, smijeh, vedrina – gdje bi nam bio kraj ...) A tu je i ono glasovito „Neka uđu“ kad glumci zažele imati pristup Gradu i njegovim pozornicama ( a ove godine istraživat će se i nove – rekao je ovih dana u jednom intervjuu pomoćnik ravnateljice Dore Ruždjak Podolski za dramski program Saša Božić). Naravno, ne ide bez ljudi „nazbilj“ i „nahvao“, jer je Držićeva baština neupitna i svevremenska ... I što zaključiti? Oni koji su imali nešto protiv toga obilja pameti i duha, a radi mladih Ukrajinki, jer su čitale Gundulićevu Himnu slobodi, argumentirali su to stavom da je to „nešto u što se ne dira“ . Pa nije valjda?! Uvijek su nove interpretacije moguće, nova govorenja (pa da ih nema ne bi vrijedna djela živjela tako dugo i tako u nezaboravu), a ako želimo upozoriti na jedan duboko nepravedan rat onda je to pravo mjesto i pravo vrijeme. Vraćam se na ono već izrečeno u naslovu: zašto se nekima (i to novinarima i kritičarima koji zapravo utječu na javno mnijenje i tzv. širu publiku) ne da biti pozitivnima, zašto traže „dlaku u jajetu“ ne bi li jednu prezentnu, vrijednu i nenadmašnu priredbu doveli u pitanje? Odgovor nije lak (jer crnilo i zloba umjesto nade i pohvale jednostavno postoje), a i takvi ljudi postoje i nabacuju se sumnjama i blatom i gdje treba i gdje ne treba. Na čiju sramotu? Samo svoju !
Otvorenje Splitskog ljeta: „škura“ opera donijela i „šporke“ komentare
Slično se dogodilo i u Splitu, uz otvaranje Splitskog ljeta, kad je izvedena opera „Simon Boccanegra“ slavnoga Giuseppea Verdija. Riječ je o tamnoj, ili da ostanemo vjerni podneblju, „škuroj“ operi, iako punoj putovanja i mora, ali i spletki i smrti i osvete i ... riječju – dramatike. Upravo zbog toga je Krešimir Dolenčić od pjevača tražio i dobru glumu i oni su to doslovno shvatili i odradili odlično. I pjevački izvedbe bile su sjajne (posebno jak dojam ostavio je Ivica Čikeš)m, a redateljska rješenja bila su hrabra, inovativna: zbor tako dobro zvuči kad dolazi iz Podruma Dioklecijanove palače, a „izmišljena“ vilinska žena koja onako snovito leluja prostotom je bila sjajno uklopljena u tu zapravo tešku priču ... Ali pljesak je na premijeri na kraju bio – mlak. Uzalud se trudila talijanska pjevačica navođenjem na dodatne naklone cijele postave „iznuditi“ jaču reakciju, ali publika je bila suzdržana. Primijetilo se da mnogi snimaju mobitelima, pa ne mogu u isto vrijeme i pljeskati !? To je paradoks ovog našeg suvremenog trenutka, trenutka površnosti. Jer, kako je rekao Daniel Rafaelić, govoreći o ciklusu Hitchcockovih filmova ovoga ljeta u metropoli u kinu Tuškanac (u emisiji Dobro jutro Hrvatska gdje ima stalni termin): nije važno objasniti film na nekom listiću, u nekoj knjižici, važno je kasnije o njemu razgovarati, misliti, nadograditi ga ... Tako i tu – poruka bi bila za posjetitelje: razmijenite mišljenje sa susjedom na prvoj stolici do sebe, s prijateljem, a mobitel zaboravite: on bilježi samo sliku ili snimku koja doše i prođe (čisto sumnjam da će je kasnije opet naći kad je požele pregledati). Ipak je sve u glavi, doživljaju, u dubini kulturnoga čina i njegovoga prepoznavanja. Riječ je o teškoj operi, ali operi koja zaslužuje – dobiti naklon nakon sjajne izvedbe i - veći pljesak. Možda će nakon sljedeće izvedbe tako i biti, pa će publika nagraditi autore, sudionike, one koji su operu rijetko izvođenu u nas ponovno ponudili „u centru svita“ na maestralan način ...
Dodatno „zakuhavanje“ proizveli su (tj pokušali proizvesti) napisi kako su se u vrijeme priprema premijerne izvedbe radnici penjali po višestoljetnim kipovima lavova. To je u redu, treba sfinge koje se nalaze ispred Katedrale sv. Dujma zaštititi, one su dio kulturne baštine koju valja čuvati i koju se ne smije oštetiti. Mogli su oni koji su radili na scenografiji donijeti „skale“, ali zašto to pretvarati u sramotu i aferu? A još dan prije pisalo se kako slučajna publika (i turisti i domaći, dakle Splićani i njihovi gosti) uživaju u pripremama/probama, u pjevanju u dok se stvara jednog velebno glazbeno djelo (a Verdi jest takav autor i takav je doživljaj neprocjenjiv). Dakle, to je „contradictio in adjecto“, tj protuslovlje u dodanome, jer sami sebi „skačemo u usta“ – jedan dan hvalimo, drugi dan kudimo. I kao da ovo drugo nekako ima jači odjek. Prestanimo s time, jer se baca loše svjetlo na nešto što znači ponos, jer je riječ o kvaliteti izvedbe koja je jednaka prostoru na kojem se izvodi – a Peristil je najljepša otvorena pozornica na svijetu –puno puta je to rečeno ! I Krešimir Dolenčić iskoristio je taj prostor do maksimuma. Neka to ostane u sjećanju – dobro, a ne loše. Jer je on sam iznosio u razgovorima kako vrijednost Peristila valja sačuvati i uvijek iznova koristiti!
Filmski festival u Puli: publika se vratila, ispunila Arenu!
Otvorenje Pulskog filmskog festivala (i opet se publika vraća „uživo“nakon pandemijskog teškog razdoblja) ili kao ga opet nespretno i nesretno „po englesku“ nazivaju Pula film festival (ti nominativi su toliko neprirodni da bodu uši i oči i zdrav razum – i zato nam treba novi Zakon o hrvatskom jeziku kojega priprema nova agilna ekipa koja rukovodi etabliranu Maticu hrvatsku, - napokon rekla bih!). Naravno, uvaženi gosti bili su „sine qua non“, očekivali smo i drugačiju interpretaciju hrvatske himne, a Natali Dizdar za to je „kao stvorena“, tj nadarena, kao i za istrijansku himnu „Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog“ - obje u novom jazz ruhu. Zatim su uslijedili govori i ulomci iz filmova koji će se ovih dana „vrtjeti“. Osim u drugim prostorima najglamuroznije su projekcije u još jednoj od pozornica na otvorenom u nas kojom se dičimo (jer Pulska Arena doista je biser ne samo graditeljstva nego i zvučnosti i atmosfere) s razlogom. Ponos su svakako i članovi prosudbenih komisija (ne želim upotrijebiti riječ „žiri“ jer također para oči i uši), jer su tu i Oskarovci, a naši su sve redom znalci filmske umjetnosti. Takav je i ravnatelj festivala Pavo Marinković, koji je „ostao bez teksta“ nakon uvodnih riječi voditeljice. Originalno, nema što. Naravno, pohvalio je autore koji su zdušno radili i u vrijeme najveće pandemije i pošasti od corone. Ipak - tko je vidio govoriti puno na otvorenju – kao da je poručio Dalmatinac u Istri, da se malo i našalim, jer sve to uz more jedan je „šušur“, jedna kreativnost – ona naša, morska, mediteranska... Pa je tako i glumica Ljubica Jović, sjajno, a ne predugo, zahvaljujući na nagradi veličanstvenog imena Fabijan Šovagović za životno djelo, spomenula da su sad na redu drugi, mladi, za preuzeti uloge na filmu i televiziji i kazalištu. A predstavljajući nagrađenu veliku i nenadmašnu glumicu istaknuta je njezina uloga Glorije u istoimenoj drami Ranka Marinkovića (redatelj je bio Božidar Violić, a mnogi od nas je se sjećaju te predstave u kazalištu „Gavella“). Da, bila je to jedna od najboljih ako ne i najbolja „Glorija“ ikad. Ispadne da ne mogu ja bez Viškoga Voltairea, ali eto – stalno ga se i drugi sjećaju. Tako je na otvorenju izložbe Dženise Pecotić u Galeriji Kranjčar otvoren taj sjajni prikaz velebnih kostima tj haljina poput instalacija, ulomkom iz njegove novele „Ruke“, a predsjednik RH Zoran Milanović je u Puli upotrijebio sintagmu (sjećajući se „svojih“ filmova i serija) „geste i grimase“ ... Što reći nego – bez spominjanja akademika Raka Marinkovića ne prolaze ni ovogodišnja ljetna događanja. Od zabavnijih sadržaja na javnoj televiziji svakako se može preporučiti „Sunčana strana Prisavlja“ – program koji privlači publiku kvalitetnim, a razigranim glazbenim programom. Jazz izvedbe mladih pjevača, uz pratnju kvalitetnog orkestra, slavne grupe „Indeksi“ pokazala je da će u ovom obliku emisija imati dugo toplo i uspješno ljeto! Imamo se doista čime podičiti. Učinimo to bez ostatka. S radošću i poletom i vjerom da će tako uvijek biti. Uz puno kreativnog „šušura“, a malo ili nimalo „šporkih i grubih riči“: dijelimo umjetnost kao radost i dobro raspoloženje, ushit, a HRT nam je u tome dosta nezamjenjiv medij. Zar je to tako teško? Pitanje je naravno retoričko i odgovor je, nadam se, svima neupitan.
