Budi dobra, budi dobra, budi dobra…

Poslušala je. Bila bi ona, sve te godine, još i bolja. Samo da su joj dopustili. I voljela bi ih još više; da su to oni htjeli. Svakog novog dana nagovarala se na zaborav jučerašnjeg. Vjerovala je da im prethodnog nije bila dovoljno poslušna. Plašila se da će jedno jutro izblijedjeti sjećanja na druženja s bakom. Ako ona nestanu, tko li će je podsjećati kakva Bagarićima mora biti. Radovala bi se kad bi uspjela dozvati onu najmiliju epizodu svoga djetinjstva. Najmiliju, ali i ne najljepšu. Rano je proljeće. Njih dvije šeću po groblju. Prve ljubice stidljivo mirišu, baka teško hoda. Svaki čas zastaje. Divi se boji malih cvjetova i ne govori da su nalik njezinim očima. Ljuti se kad joj čarapa zapne na drač koji je uspio preživjeti studen i zimu. Ali ne psuje. Jer, baka je dobra žena. – Grijeh je  umrijeti u proljeće, govori ona dok zatvara grobljansku kapiju i požuruje nju, svoju unuku Ivku. A Ivka bi rado ubrala tri ljubice za mamu, ali se ne usuđuje. Boji se da će jedan oštar  glas ispod zemlje zagalamiti, jedan oslabjeli možda čak i zaplakati, a jedan – još uvijek odlučan – dozvati baku i upitat je tko li odgaja tu bezobzirnu djevojčicu.  Mogli bi to učiniti oni koji su umri prije nego što se mala rodila, oni koji je nikada nisu upoznali pa se i nisu uspjeli uvjerili u njezinu dobrotu.           

***

– E, da je meni vidit kak bi mi pristajale najlonske čarape, mislila je Ivka dok je još bila dovoljno mlada, i čvrsta, i dok je pogledavala u noge svoje šogorice Anice, žene pokojnoga brata muža joj Petra. – Al moje noge nisu tako lipe i što bi mi svit kazo, tješila je samu sebe. Znala je Ivka da nikada pod te svoje suknje neće navući ništa osim crnih čarapa što ih je na butinama zadržavala gumom kakvu je, samo malo užu, ušivala i u muževljeve gaće. Elastiku je vezala u čvrsti čvor da se ne bi, dok ona naporno radi i sagiba se, razvezala i popustila pa čarapa skliznula pred sinovima, pred komšijama i pred Petrom. Od malena ih je plela svojoj mami, a poslije nastavila i sebi; po istom, još bakinom nacrtu, ali s novom mustrom; pravo- krivo, pravo – krivo, onda jedan nametak, onako uprazno, ponovno opet pravo- krivo, ali samo jedanput, iza toga odmah nametak, jedan, drugi, da se načini mreža… da ima više lufta, rekla bi ona Petru, samo da ju je pitao. Ali nije. Petar je i za njene noge, i za njege grudi i za njene ljubičaste oči, baš za sve osim ruku kojima je timarile konje, okopavala kukuruz, mijesila tijesto, praznila rakijski kazan, ukuhavala paradajz i sjeckala slaninu za čvarke, odavna prestao mariti.

Otkako mu je rodila najmlađeg sina Andriju, balonju, i to samo sedam  dana nakon što mu je od plućne embolije umro godinu dana stariji brat, bilježnik u Osijeku, muž one kojoj tako lijepo pristaju tanke svjetlucajuće čarape s tamnijim nitima na peti i prstima, Petar je prestao Ivku gledati u oči. Još od trenutka kad mu je rekla da je noseća i kad nije pristala da dijete skloni Petar je zašutio. – Der se odmakni, bilo je jedino što bi ponekad izgovorio. U danu u kojem su Andriju donijeli s krštenja, Petar je bračne krevete razdvojio. Njezin je odgurao u lijevi, a svoj u desni ugao prostrane sobe.  – Tako, kazo sam ti, nemoj  da te nisam upozorio. Ak rodiš i zasramotiš me pred selom i kotarom, za me više nisi žena. Tako sam ti kazo onda, tako kažem sad. Naš sin Josip mogo bi bratu otac bit. Što će on na sve kazat? Ismijavaju ga učitelji i drugovi u  preparandiji. Neš više leć uz mene.

*

Petar je bio čovjek od riječi. Govorili su oni što su ga susretali izvan zidova njegove kuće. Svjedočila je to i ona koja je s njim dijelila iste sobe, istu kuhinju, banju i predsoblje, ali ne i isti zrak. Poštovan u selu, ponosan, visok kao jablan, promuklog glasa i bogate lisnice, dobar domaćin i spretan lovac. Po količini pažnje kojom je obasipao udovicu svoga brata moglo se zaključiti da je bio i brižan muškarac.  

Ivkin je gazda održao obećanje. Poslije Andrijina rođenja više nikada nije dotaknuo svoju ženu. Ni nju, ni sina mu Andriju.  Ivka je plela čarape sa sve više praznih očica, ne bi li možda postale ljepše od onih najlonskih kakve je nosila građanka Anica, sve češća gošća njihove seoske trpeze. Kad je jednom, a moglo je Andriji biti pet godine, pod Petrovim krevetom našla papirnatu škaniclu i u njoj dva para najlonki, poradovala se Ivka da ih je to Petar kupio za nju, da je želi iznenaditi, obradovati i iznova joj prići; zagrliti je kao nekad, pa privući je u struku i šapnuti onu njihovu, samo njihovu, ljubavnu, onu u kojoj se spominje grob  koji jedino može razdvoji ljubav pred Bogom sklopljenu. – Takav grob ne postoji, znao je Petar reći na početku njihova braka. Dobra Ivka bojala se da je ipak takve vidjela. To su oni uz koje rastu mirisne ljubice, mislila je ali se nije usuđivala glasno govoriti.

 Možda će joj čarape pokloniti za skori imendan, za sv. Katarinu, nadala se. I tako, dok je Petar razgledao gradske dućane, ona je otvorila jednu vrećicu i izvadila samo jednu čarapu. Protresla je oprezno, uzdizala u zrak da ne dodirne njome ništa u sobi, da ne zapne. Zatim je ispružila desnu ruku i na nju lijevom navukla svilenku; sve do svoga ramena. Potom je  šaku usmjerila prema suncu, pa je stala okretati. S lijeva na desno, s desna na lijevo, onako gipko u zglobu. Niti su svjetlucale. – Mora da i po nogama lipo dirkaju, da ne grebu, kao ove njezine vunene, mislila je. Kad ju čarapu spuštala prema dolje, jedna je očica zapela za zanokticu palca, onu koju odgriza otkad je saznala da je po drugi put noseća. Raskrvavljuje prst, pa ga polijeva komovicom i moli ga da što prije zacijeli i preklinje ga da je prestane podsjećati na sebe barem dok ona gnječi vrele bundeve, i žuri da ih što prije istrese pred životinje koje bi svakog časa, onakve nerazumne i ravnodušne kao što samo svinje mogu biti, svojim roktanjem mogle upozoriti Petra da mu žena i više nije dobra kao što je nekad bila. Ali kad njen Petar zagrmi psovkama i kletvama, ona se opet lati palca i zubima povuče onu kožicu. Neka samo zaboli još jače, još dublje, nek se srce od jeze zaledi. Brzinom munje nastala je crta, po sredini, sve do pete. – O baba moja, što ću sad, zadrhtala je. – Šta je mamo?, uletio je u sobu Andrija koji se od mame ni časa nije micao; od rana jutra pa sve do kasno u večer. I noću je spavao čvrsto sljubljen uz mamino tijelo.

– Jok, ništa, dite moje – smirila se čim je ugledala sina. A, uostalom, i vjerovala je da su čarape kupljene za nju, da će falinku ionako samo ona vidjeti. Vratila ju je, pažljivo složenu, u celofansku vrećicu, pa u škanicl i odložila na isto mjesto. Nije se više usudila zagledati.

Na dan sv. Katarine Petar se u zoru, po sjevercu i uz prve pahulje, kolima odvezao po bratovu ženu. Prije puta, šutke je, ali uz neki blagi smiješak oko usana, prvo popio kavu pa zatim naredio Ivki koju će juhu i koje pečenje spraviti. I koji će još novi kolač umijesiti.  Oni što ih je cijeli tjedan spravljala, nisu mu bili po volji. Nije spominjao imendan, nije uručivao dar. Nije čak ni pozdravio kad je napuštao kuhinju. Dobro raspoložen, žurio je prema varoši.

Anica je u kuhinju ušetala ispred Šime, u crnoj krznenoj bundi, sa šuškavom kutijom pod rukom, i u, jasno, najlonskim čarapama. Na desnoj se ocrtavala otišla nit, pobjegla baš na onom istom mjestu kao i ona koja se nakratko našla na Ivkinoj desnoj ruci. Slavljenica je,  za razliku od dotjerane gošće, primijetila liniju ispunjenu prazninom.

***

Ivka je starjela uz Petra, brže nego što se moralo. Andrija je odrastao uz majku, bliže nego što bi trebalo. Petar je brinuo za zdravlje žene svoga pokojnoga brata više nego što bi to i bogu bilo milo. Josip se ni na što nije obazirao. Oženio se već kao stari momak, i to za  uglednu spikericu lokalnog radija, ali je i dalje nastavio zavoditi mlađahne učiteljice s kojima je pio kavu iz istih šalica. Godine su nalikovale jedna drugoj. Nalikovala im je čak i ona u kojoj se Andrija, navršivši tek devetnaestu, oženio s nekom sirotom koja je pobjegla od bijesa i zla. Kad su je pitali za ime roditelja, odgovarala bi im da je sjećanje pobacala u Savu. Ivku su krajem zime posjećivali strahovi. Nestajali su negdje oko Duhova. Voljela je jeseni; sve do one u kojoj se Petar, uoči sv. Mihovila, a dvije godine prije početka posljednjega rata, nije probudio. Ni u zoru kako je običavao, ni u rano jutro. – Preminuo je od srca, stalo, konstatirala je mlada liječnica, lijepa plavuša žarko crvenih usana, kojoj je to bio prvi takav slučaj u tek započetoj karijeri. – Tako umiru oni Kristu dragi, plakala je Anica i  kašljucala uz svijeću koja je bacala sjenu na Petrovo ukočeno lice. Lijepo joj je pristajao crni kostim. Da je Anica kojim slučajem imala crne, a ne svijetle, najlonske čarape, moglo bi se reći da je bila u dubokoj crnini. Ali, što je ona sirota mogla, kad Petar ni u šali nikad  nije pomislio što će ga snaći, odgovarala je Anica pogledom, ali ne i riječima svima onima koji su buljili u njezine još uvijek dobro držeće listove.   

Kata se sklanjala pred Aničinim suzama. Odlazila je u njihovu sobu i birala čarape za posljednji ispraćaj. Odlučila se za one spletene prošle zime, bez ijedne rupice, baš onakve kakve je počela nositi od kad je primijetila pobjeglu očicu na šogoričinim nogama. Pomislila je kako će Anici za Božić izvesti zidnu kuharicu, kakvu ona već neko vrijeme želi, i kako će joj umjesto tražene rečenice Kuharice manje zbori, da ti ručak ne zagori ljubičastim molineom, po istoj krasopisnoj shemi slova, razvući devetu zapovijed. Ispod otvorenih lonaca, jednog fazana, tri mrkve, dva luka, štednjaka na drva i rumene domaćice pisat će Ne poželi tuđeg ženidbenog druga. I Bog zna da Petar nije kriv. Otac naš ne osuđuje one koji imaju bračnog partnera. On zna da treba opomenuti one slobodne koji imaju više vremena za spletkarenja, za uređivanja, za zavođenja. Ivka je smišljala dobro znajući da to ona, dobra bakina unuka, nikada neće učiniti.  Budi dobra, budi dobra, budi dobra…     

*

–  Kako vam pada napamet da gazdu Petra  položite  u drugi red groblja. Bagarići se stavlja u prvi, tik do kapele. Prvi! Aaa, bilo bi i prije prvog da ga ima, i u  kapelu je zaslužio koliko vam je svima davo, zagalamio je sin-učitelj na seoskog župnika koji je preplašen odmah nazvao glavnog grobara i zapovjedio: Daj, onu grobnicu uz kapelu, prvi red. Uz ogradu,  tik do ceste. Nakon kratke stanke, dok je slušao što mu govori druga strana, nastavio je: Kazat ćemo  tima koji su baš tu bezecirali da je zabuna.  Bogu je svejedno. Ne pita on, kad te primi na račun,  di si ležo, u centru il na periferiji..  

I tako su udovica Ivka, mlađi sin Andrija sa svojom ženoma, šogorica Anica i stariji sin Josip bez žene, čiji je nedolazak opravdan mučnim radijskim rasporedom i programom nakrcanim vijestima, ispratili Petra na vječni počinak. Tijelo mu je položeno u grobnicu koju je nekoliko mjeseci prije rezervirao teško oboljeli poslovođa poljoprivredne apoteke. Njegova je žena toga dana izrekla kletvu  spominjući nemirne kosti u grobu.

*

Tri godine poslije, oboljela je Ivka. Snaha joj je kuhala lipov čaj i molila je da navuče duple vunene čarape. Vjerovala je da joj svekrva slabi od nazeba i prehlade. Kad ju je pitala treba li strini Anici išta poručiti, Ivka je odgovorila: Nemoj da dolazi, ladno je, a znaš kakve su  u nje čarapice… tanke, jako tanke, posve tanke.

Izdahnula je na svoj imendan, u prvoj godini rata. Sin učitelj optužio je mladu snahu da nije dovoljno brinula o njegovoj majci. Nije došao otpratiti majku na počinak. Selo su obasipale granate iz pet kilometara udaljenog srpskog uporišta. A učitelj je bio plašljiv muškarac. Uz otvorenu grobnicu stajali su Andrija i njegova žena. Andrija se brinuo da lijes s tijelom majke ne dotakne sanduk u kojem leži otac Petar. Znao je da to Petar ne bi volio i da bi majci bilo neugodno ponovno mu bit na smetnji. Plakao je, zbog nje koja ga je napustila, zbog rata kojeg nije razumio. Kad se vraćao s groblja, držeći ženu pod ruku, mislio je na onaj mamin posljednji pogled i rečenicu Dođi mi, Andrija moj, znaš da mama ne može bez tebe.

Je li mama tu rečenicu ponavljala i u grobu, mogli su  nagađati samo oni koji su rečenicu čuli. Jer tamo odakle je ona možda dozivala, ne poziva se u goste i ne odlazi u posjet. Pođeš li tamo samo jedanput, pošao si zavazda pa više i ne možeš svjedočiti o čemu se u onom mraku, vlazi i hladnoći divani (razgovara).      

*

– Dođi mi, Andrija moj, znaš da mama ne može bez tebe, zazvonilo je Andriji u ušima dvadeset mjeseci poslije, onda kad su mu u osječkoj bolnici dijagnosticirali neizlječivi karcinom gušterače. Početkom proljeća sljedeće godine spustili su ga u istu grobnicu. Prvi kat, sjedalo desno. Tako je bar trebalo biti da se moglo vidjeti (uspjelo vidjeti) od vode i mulja slavonskog blata, nevolje koja je našla put i kroz beton pa se pitala što ne dopustite tijelu, vi vjernici, da se – kao što knjiga kazuje – što brže u prah pretvori.

– Moraš pozvati sanitarnu inspekciju,i ispumpati tu vodurinu i smeće. Ne želim da moj jedini brat i moji roditelji plivaju u blatu. Moraš to odmah!, zapovijedao je, vraćajući se sa sprovoda, učitelj mladoj snahi. Ponovio je to i kad je poslije karmina napuštao roditeljsku kuću, pitajući se kako će sada tu tuđu ženu maknuti s adrese koja joj više ni po čemu ne pripada. – Sutra sanitarnu, jesi li me razumjela? Ti znaš tko smo mi? Neću da se svijet smije kako su mrtvim Bagarićima usta puna mulja.  

Mlada je žena već nakon mjesec dana krenula rješavati problem. Nazvala je bravara Marijana iz susjednog sela i zamolila ga da joj pomogne oko vode što je probila u grobnicu njenog čovjeka i njegovih. Bravara je viđala na misama. I on je doselio negdje iz njenog kraja, par mjeseci prije rata i skrasio se u napuštenoj kući. – To ću ja za tebe džabe. Noću, šta ćeš zvati sanitarnu i plaćat bez veze. Izvadim kanticom vodu, i to je to. E, je mi neki poso. Može već sutra, ako bude oblačno. Ne valja po mjesečini.

Marijan je sljedeće večeri navratio kod Stipine udovice. Popio je rakiju koju je Andrija ispekao prošle jeseni, nazuo Andrijine čizme, ogrnuo Andrijinu kabanicu, navukao Andrijine gumene rukavice. I kad je noć postala dovoljno gusta krenuo prema seoskom groblju. Pajserom je podigao poklopac grobnice, sagnuo se, ubacio kantu, pritisnuo je, pa pričekao da se napuni. Onda je othodao do grobljanskog smetlišta, istresao vodu i žurno se vratio. I tako nekoliko puta. Gore-dolje, tamo-vamo, naprijed-nazad, pristisni-izvadi, odnesi-vrati se…Sve dok iz kuće preko puta ceste nije, pijanim glasom, zagalamio muškarac: Šta radiš, sad ću zvat miliciju. Rekao, i učinio. Marijan je isti čas spustio poklopac, pokupio kantu i alat te nestao šorom. Za pola sata stigla je policija. Dva su momka baterijskim lampama provjerila mjesto na koje ih je odveo alkoholizirani prvi susjed mjesnog groblja, napisali zapisnik u kojem su budnog građanina optužili za halucinantna stanja i nepotreban noćni izlazak na teren. Spomenuli su i trošak učinjen mladoj državi. Sutradan, otrežnjen i mamuran, grobljanski je komšija i dalje bio uvjeren kako je vidio ono o čemu je izvijestio sigurnost. Ipak, odlučio  je o svemu šutjeti. No, kad je poslijepodne krenuo u prodavaonicu u centru, po tri pive i pelinkovac i kad je čuo školsku djecu koja mu s igrališta dovikuju Ej, hoćeš li i noćas prijavljivati duhove policiji, promijenio je mišljenje. – Marš u materinu, mater vam slinavu, povikao je, i umjesto da nastavi dalje, okrenuo se i požurio ravno prema grobljanskom smetlištu.

Na samom vrhu, na jednom osušenom vijencu, između dva plastična cvijeta koja su donedavno podsjećala na crvene karanfile, stajala je letvica. Virila je iz nečeg crnog što je nalikovalo na polutrulu crnu vunenu čarapu. Nije to letva, ljudska je kost, ženska kost, potkoljenica, bit će da je Bagarićeve Ivke, bio je siguran da je dobro prepoznao. Odjurio je u kuću i odmah okrenuo broj škole u kojoj je službovao Josip. – Na satu je, odgovorio mu je ljupki glasić i obećao da će prenijeti poruku. Poslije samo deset minuta u kući svjedoka zazvonio je telefon,. – Dođi, deder,  Bagariću, imat ćeš šta vidit. Ona Andrijina poslala da petljaju po grobu, a ja, ja… pred organima reda  ispo  pijana budala.

Pričekao je Josipa ispred svoje kuće. Učitelj je izjurio iz ganc novog Opela. Razumio se očevidac u aute. Znao je da taj puno košta i bilo mu je žao što učitelj onako grubo lupa vratima, pa ih još, nije mu dosta, i nogom udara. Šutjeli su obojica. Nisu se ni pozdravili. Komšija je odmah krenuo. Išao je nekoliko koraka ispred gnjevnog sina i brata. Kad su došli do smetlišta, pobjedonosno je izgovorio: Eto, to je to, sad ti vidi lažem li ja, ili milicijski izvještaj.  Prstom je pokazao prema nalazu.

-Gadura, ona će to radit na svoju ruku, sama. Nestručno. A  kazo sam joj tko su Bagarići. Šokci!

        Zgrabio je kost, odmaknuo se, zaobišao komšiju i potrčao prema kapiji. Zaboravio je i na auto, i na ponos. Marširao je šorom, mahao onom maminom kosti i ostacima crne vunene čarape, otporne na blato i mulj. Ubrzavao je korake,  samo da što prije stigne do te seljančure rođene negdje u Bosni, u smradu i bijedi loja, nanula i smrdljivih muških opanaka.

Pronašao ju je u spavaćoj sobi. Brisala je prašinu s Andrijine i svoje vjenčane fotografije. 

– Otkud ti braco, upitala ga začuđena. – A otkud noga moje mame na smeću, to ti meni reci. Prinio joj je kost snahinim očima, a potom je naglo odmaknuo, zamahnuo njome i bacio je na pod;  da oslobodi ruku i svom muškom snagom ošamari udovicu svoga brata.

– Pakuj krpe pa svojima,  zaurlao je. – Al, al braco, tam je rat, znaš i sam. – Rat, ne rat, šta se to Bagariće tiče. Koljite se, jebite se, za drugo i niste. Izjurio je iz kuće.

Pojavio se ponovno tek poslije mjesec dana, u društvu sanitarnog inspektora koji je došao pregledati grobnicu i utvrditi načine uklanjanja vlage.

– A oćete vratit ono mamino?, upitala je oprezno udovica. – Di je to?, zaskočio je gnjevno Josip. – Eno, visi u štaglju, na klinu, u vrećki bijeloj, i čorapa je gore. Jadnica navukla je one svoje  čipkaste. Oprala ja njija, malo se još raspale. Al bar su sad čiste, za vratit. Mlada je vezala rečenice, samo da priča, da se još nešto ružno ne bi dogodilo, samo da priča pa da mu se možda ipak smili. A znala je da neće i da će već danas morati nastavit spremat svoje stvari i brinut se, i pitat se, kud će sad; bez čovjeka, bez budućnosti, bez novaca, bez djeteta, bez ikoga svoga.

– Šuti, kravo primitivna! Da te ni ne vidim, ni ne čujem više! Donesi to vamo, bjesnio je Josip, začudivši svojim ponašanjem sanitarnog šefa.

Da je Josip tada malo bolje pogledao na krevet spavaće sobe, vidio bi otvoren kofer i u njemu, negdje do pola, složenu robu. I da je Josip bio imalo nalik svojoj majci, pomislio bi kamo će, nakon što njemu preda ključeve kuće Bagarić, krenuti udovica njegova puno mlađeg brata. A možda se Josip, po mnogo čemu sličan svom ocu Petru, baš po toj brizi za šogoricu htio razlikovati od pokojnog mu oca..

***

Andrijina udovica ostavila je ulaznu kapiju širom otvorenu. Na putu prema autobusu, nitko je nije zaustavio. Svi su znali da joj nema života u kući koja je, po ostavinskoj raspravi, pripala Josipu. Prolazili su uz nju i u hodu dobacivali: Sretno, snajka. Bog te čuvo i svi sveci. Žene su te iste večeri, odmah poslije mise i pričesti, nagađale što li je sve Ivkino nesretnica ugurala u veliki Petrov kofer. Sjela je uz prozor, na desnu stranu. Kupila je kartu do međunarodnog prijelaza. Vidjet će dalje, što će i prema kamo će. Uz seosko groblje, autobus je usporio. Kombi, na kojem su svjetlucala sva četiri žmigavca, zašprican ilovačom, stajao je na cesti. Muškarci, odjeveni u sive kute i s maskama na licu, saginjali su se oko grobnice obitelji Bagarić. Malo dalje od njih, u svijetlom odijelu, kočio se učitelj Josip i mahao desnom rukom. Sličio je na negativce iz partizanskih filmova. Mlada se žena počela znojiti. Crveni osip prekrio joj je noge; točkice su se, u jednakom broju, rasporedile i po jednoj i po drugoj, i po onoj na koju je navukla svekrvinu vunenu mrežastu čarapu, i po onoj koja se borila sa svjetlucajućim najlonskim crnim nitima. Koja li je bila navučena na lijevu, a koja na desnu nogu, ni za nju, a ni za umrle članove starosjedilačke obitelji Bagarić, više nije bilo važno. Kad je autobus ponovno krenuo svojom uobičajenom brzinom, zamolila je konduktera da zatvori prozor. – Tako mlada a već brine o kostima, komentirao je poluglasno šofer. Pogledao je u retrovizor. Vidio je lijepu mladu ženu niz čije su lice tekle suze. Učinilo mu se da naviru samo iz jednog oka. – Mora da  je  nedavno pokopala blisko i dobro biće, pomislio je i stisnuo papučicu gasa. I stisnuo bi je još jače da mu je netko ikada postavio pitanje Je li grijeh umrijeti u proljeće.

+21