Godine 1786. prosječni životni vijek iznosio je samo 24 godine. Stotinu godina kasnije udvostručio se na 48. Trenutno novorođenče može očekivati da će živjeti u prosjeku 76 godina. Do prije pojave Covid krize i tzv. cjepiva te WEF agende o potrebi smanjenja populacije na Zemlji, s nedavnim otkrićima u biologiji, mnogi znanstvenici su predviđali da će očekivani životni vijek i dalje biti troznamenkasti. Zapravo, prema nekima, ljudi uopće ne bi trebali umrijeti u budućnosti. Postoje neki dugovječni organizmi. Pando je klonska kolonija jednog mužjaka Populus tremuloides za kojeg je utvrđeno da je jedan živi organizam prema identičnim genetskim markerima, a star je procijenjenih 80 000 godina. Turritopsis nutricula, besmrtna meduza mogla bi živjeti zauvijek a da ne umre od starosti. Smatra se da su neke vrste spužvi u oceanu blizu Antarktika stare 10.000 godina. Primjerci crnog koralja roda Leiopathes među su najstarijim kontinuirano živućim organizmima na planetu: stari su oko 4.265 godina. Procjenjuje se da je divovska bačvasta spužva Xsestospongia muta stara više od 2.300 godina. Neke koi ribe su navodno živjele više od 200 godina.
Pogledajmo što navodi Biblija. Od generacije 1 do 8, navodni životni vijek iznosio je u prosjeku 926 godina. U generacijama od 9 do 22, životni vijek se smanjio na 147 godina. U generacijama od 33 do 47 životni vijek je u prosjeku kraći od 55 godina. Evo nekih konkretnih brojki: Adam 930 godina, Lamach 977 godina, Set 912 godina, Šem 600 godina, Abraham 175 godina, Mojsije 150 godina Ismael 137 godina itd.
Istraživanje bez predrasuda zabilježene dobi, dakle otvoreno, jako je važno. Nakon globalnog potopa u Noino vrijeme, životni vijek počeo se znatno smanjivati. Evo nekih spominjanih razloga:
(1) Otkrića povezana s telomerazom i matičnim stanicama ukazuju na biološku osnovu za takvu "besmrtnost",
(2) Štetni ekološki čimbenici nakon potopa: veća radioaktivnost, više UV zračenja, loša voda iz rudarskog otjecanja i ozbiljnije klimatske promjene zbog hidrološkog ciklusa nakon potopa koji je inducirao ledeno doba, puno većim isparavanjem s toplijih oceana nakon potopa formirali su gustu naoblaku za ledeno doba.
(3) Incest - Blisko srodstvo bilo je društveni i pravni običaj dobro dokumentiran u Starom zavjetu.
Dugovječnost je genetski određena. Nekoliko klasičnih eksperimenata s vinskim mušicama podupire tu tezu. Postoje genetske razlike u pogledu dugovječnosti među različitim populacijama Drosophila melanogaster. Jedan soj je imao prosječni životni vijek otprilike tri puta duži od drugog. Rad s pet mutantnih sojeva pokazuje da su određeni stupnjevi dugovječnosti povezani precizno s prisutnošću ili odsutnošću određenih gena. Biblijska razdoblja ne bi trebala biti odbačena samo zato što postavljaju trenutno neodgovorena ili filozofski neugodna pitanja. Ni sukobi s utvrđenim teorijama arheologije, antropologije i paleontologije ne bi trebali zaustaviti procjenu ovih mogućnosti. Biblijska tvrdnja o iznimnoj dugovječnosti postoji, a intrigantno je koherentna kada se genetski tumači.
Dotaknimo se i problematike slobodnih radikala koji su relevantni za starenje. Izraz "slobodni radikal" koristi se za opisivanje molekula s nesparenim elektronima, onih koje mogu imati pozitivan, negativan ili nulti naboj. Mogu se pokazati izrazito destruktivnima ili pak korisnima, ovisno o kontekstu. Zašto moramo umrijeti? Kako svaka stanica stari, napadaju je oksidi i slobodni radikali u tijelu i okolišu. Preživljavamo kao živa bića jer naše stanice imaju sposobnost umnožavanja i zamjene prije nego što ih prirodni uzroci ubiju. Svaki put kada se naše stanice dijele, molekula DNK napravi novu kopiju same sebe.
Drugo važno pitanje u ovom kontekstu je programirana stanična smrt (PCD). Smrt stanice u bilo kojem obliku, posredovana unutarstaničnim programom. PCD služi temeljnim funkcijama tijekom razvoja biljnog i životinjskog tkiva. Svake sekunde proizvedu se milijuni novih stanica, a milijuni drugih nestanu. Kompleks nazvan ''DISC'', se sastoji od različitih proteina i nastaje nakon aktivacije molekula zvanih ''receptori smrti''. Zaustavljanje pravilnog funkcioniranja ''DISC''-a sprječava učinkovito provođenje programa stanične smrti i umjesto toga rezultira preživljavanjem stanica. U ovom kontekstu moramo spomenuti telomere. One su moćni agensi za kontrolu „sata“ unutar stanica. Duljina lanaca telomera postaje sve kraća kako starimo. Ova točka, kada je stanica izgubila vitalni DNK kod i ne može se reproducirati, naziva se Hayflickova granica. To je mjera koliko se puta stanica može kopirati prije nego što umre. Neke stanice u našem tijelu imaju vrlo visoku Hayflickovu granicu. Čini se da te stanice imaju sposobnost ponovnog rasta telomera čak i u ostarjelim tijelima.
Biološka osnova za iznimno dug životni vijek svojstvena je ljudskom tijelu. Enzim telomeraza inhibira progresivni gubitak telomera. Ekspresija telomeraze u visokoj je korelaciji s besmrtnošću ljudskih staničnih linija. Obično se telomeraza koristi samo za povećanje duljine telomera tijekom formiranja spermija i možda jajašca, čime se osigurava da naše potomstvo naslijedi duge "mlade" telomere za razmnožavanje vrste. Znanstvenici bi na kraju mogli dati značajnu mjeru poboljšane dugovječnosti.
U kontekstu starenja važno je spomenuti neke od proteina koji sudjeluju u tom procesu. Jedan od njih je progerin. Progerin je isti protein koji uzrokuje naše standardno starenje. Naime, uzrokuje ekstremno prerano starenje. Kada telomere postanu prekratke i izlizane, to pokreće proizvodnju progerina, signalizirajući tijelu da je stanica na kraju svog životnog vijeka. U tijeku su istraživanja za blokiranje prekomjerne proizvodnje proteina kod djece s progerijom, što zauzvrat može dovesti do usporavanja našeg vlastitog starenja i sprječavanja bolesti povezanih sa starenjem kao što su rak, bolesti srca i Alzheimerova bolest.
Koje su predložene strategije produljenja života? Neke od tema su nanotehnologija, kloniranje i zamjena dijelova tijela, krionika, strategije za projektirano zanemarivo starenje (SENS), genetička modifikacija, zavaravanje gena. Nanotehnologija u produljenju telomera je relativno star koncept. Sintetski DNA nanokrugovi koji se sastoje od ponovljenih sekvenci telomera mogu se koristiti za produljenje telomera i time pomlađivanje tkiva. Terapeutske primjene poput liječenja makularne degeneracije, učinaka starenja kože, degeneracije jetre i raka se proučavaju. Osnovna ideja zavaravanja gena je da su naša tijela sastavljena od gena koji se aktiviraju tijekom našeg života, neki kada smo mladi, a drugi kada smo stariji. Vjerojatno se ti geni aktiviraju čimbenicima iz okoliša, a promjene uzrokovane aktiviranjem ovih gena mogu biti smrtonosne. Statistički je sigurno da posjedujemo više smrtonosnih gena koji se aktiviraju u kasnijem životu nego u ranom životu. Stoga, da bismo produžili život, trebali bismo moći spriječiti uključivanje ovih gena...
Dakle, da bi ljudi produžili život, vjerojatno trebaju učiniti barem dvije stvari. Prvo, eliminirati toksine iz okoline koji oštećuju stanice. Zatim čekati znanstveno otkriće - možda neki preparat koji će ponovno aktivirati proizvodnju telomera samo u zdravim stanicama. Razumijevanje i kontroliranje telomera u zdravim i kancerogenim stanicama možda dovede do izlječenja ili prevencije raka. Ako nam smrtnost i dalje izmiče, barem će nam to uvelike produljiti život. Dvadeset i prvo stoljeće može biti doba u kojem ljudi uče tajne vječnog života, ali može biti i vrijeme da se podsjetimo na mnoge opasnosti svojstvene istraživanju i iskorištavanju ovih božanskih sposobnosti.
