Hrvatska se pridružila većini zemalja članica Europske unije (EU) u kojima se, na preporuku Europskog parlamenta, potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava. Stoga se i kod nas (više na papiru) obilježava 23. kolovoza - Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma.
Obilježavajući ovaj dan ponovno se suočavao s činjenicom da je malo ili gotovo ništa učinjeno u svezi osude bivšeg režima. Također se toga dana obično i postavlja pitanje: Kako to da jedino u Hrvatskoj nije osuđen ni jedan komunistički zločinac, odnosno zašto smo i po tome iznimka? A zločini komunista u Hrvatskoj protežu se još od 1945., kad su nakon završetka II. svjetskog rata bez suda i suđenja poubijani i prognani na stotine tisuća Hrvata. Stroge osude komunista dosad su zabilježene u bivšem DDR-u, u Bugarskoj, u Madžarskoj, u Baltičkim državama, a poglavito u Rumunjskoj, gdje su čak i izvršene smrtne kazne nad nekim komunističkim čelnicima.
Bivši komunisti te njihovi potomci (svaka čast iznimkama) i danas su na istaknutim položajima, kako u politici, tako i u gospodarstvu, športu, medijima i u drugim granama, što će reći da ih nema gdje ih nema. Osobito zabrinjava činjenica da kod nas bez problema i dalje djeluje komunistička partija SDP, bez nacionalnog znaka „Hrvatska“ u svojem naslovu. Većina njihovih čelnika kad piše ili govori malo kada kaže „Hrvatska“ već uvijek, baš kao i Milorad Pupovac, ističu „naša zemlja“ ili „region“ .
A koliko je ta partija učinila zločina dovoljno se prisjetiti kad je predala oružje Teritorijalne obrane hrvatskim neprijateljima, kad su njezini članovi napustili saborske klupe kad su se donosile važne odluke za Hrvatsku, a početkom stvaranja hrvatske države poglavito su se isticali, čak i natjecali u rasprodaji brojnih proizvodnih tvrtki, hrvatskih banaka i u štošta drugome.
Najviše zahvaljujući Račanovom SDP-u veliki broj Hrvata nije se želio vratiti u Domovinu, a neće se ni danas, jer kako nam je jedan Hrvat iz Australije rekao – Kad god dođem u Hrvatsku, uvijek na nekom šalteru zateknem neko dobro poznato lice koje nas je proganjalo u vrijeme vladavine Tita. U Hrvatskoj se nažalost proganja i one koji su se u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata borili sa znakom HOS-a, odnosno s pozdravom Za dom spremni, a s druge pak strane nema promjena i brisanja komunističkih terminologija i napuštanja kulta pojedinih komunističkih čelnika (Josip Broz Tito, Vladimir Nazor…).
Nema i ne postoji oficijelni popis najvećih komunističkih zločinaca!
Pojedini pupovci bez problema usred Zagreba izdaju i svoje novine u kojima se blati sve što hrvatski diše, a organiziraju i partizansko-komunističke derneke od Srba do Kumrovca. Komunistički naziv SDP nije ništa drugo nego KPJ! kolovoza je podsjećanje da komunizam i komunisti (i Jugoslaveni!) nažalost još uvijek nisu pobijeđeni!
Međutim, žalosna je i činjenica da je u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu bilo najmanje članova SDP-a, a poglavito ih je malo bilo među dragovoljcima. Slušajući rasprave u Hrvatskom saboru, poglavito od pojedinih zastupnika SDP-a, ne možemo se oteti dojmu da je kod nas komunizam i te kako živ i da nažalost ni jedno sjećanje na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima ne znači gotovo ništa.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
