Nakon stvaranja hrvatske države, Mirjana Hrga prva je u svoju tv emisiju „Epicentar“ ( 2007. godine) pozvala Boru Đorđevića. U zagrebačkom studiju je bio Anto Đapić, Augustin Polokaj, dopisnik Jutarnjeg lista iz Bruxellesa i moja malenkost. Bora Đorđević se javio video linkom iz Beograda. Zbog te emisije hrvatski branitelji su digli veliku galamu, ali Mirjana Hrga se na to nije obazirala. Emisiju je tada gledalo oko 370.000 ljudi. Hrga je od mene kao predstavnika braniteljskih udruga u emisiji očekivala da ću ja biti najblaže rečeno „umjeren“ u svojim izjavama, ali, kao što su i mediji tada zabilježili, „emisija je protekla u povišenom tonu na relaciji Pavković-Čorba“. Naime, rekao sam uz ostalo Bori Čorbi da je četnik i da je za ludnicu! Nakon emisije Đapić mi je kazao da i on tako misli, ali da kao političar to ne smije javno reći, dok se Hrga razljutila na mene jer se „prije emisije nismo tako dogovorili“! Odgovorio sam joj da sam joj zapravo „spasio emisiju“, jer u protivnom bi ispalo da se cijelo vrijeme „hvali“ ovaj srpski četnik!
Međutim, kad već govorimo o Bori Đorđeviću treba istaknuti i ovo: Dok su hrvatske nacionaliste, u vrijeme komunizma, svako malo proganjali, pa čak i za pjevanje pjesama ala Vilo Velebita, ili pak Vice Vukovu nisu dozvolili da se vrati u Hrvatsku i otpjeva Zemljo moja, a pisci poput Zlatka Tomičića ni na jednoj tribini nisu smjeli recitirati ili čitati pjesme poput „Hrvatska, ljubavi moja“, četnički vojvoda i vođa rock banda Riblja Čorba Bora Đorđević, u Beogradu je bez problema mogao pljuvati po komunizmu, partizanima, Titu i partiji, a da ga nisu zatvorili ni „za gablec“.
Tako je 1987. u vlastitoj nakladi u 5000 primjeraka objavio knjigu pjesama „Hej Sloveni!“ za koju mu je predgovor u obliku pjesme napisao Arsen Dedić, koji također ni zbog toga nije imao nikakvih (političkih i inih) problema. U to vrijeme djelovala je i tzv. komisija za šund. Koliki su Hrvati, od pjevača do književnika, na svojim proizvodima dobivali etiketu – „šund“, ali ne i četnički vojvoda! Možete li zamisliti da je netko 1987., kad su komunisti mislili i bili uvjereni da će vladati još najmanje sto godina, objavio neke od ovakvih stihova, kao što ih je jasno, čitko i bez cenzure objavio Bora Čorba:
„Od Vardara pa do Triglava
Veliko se sranje odigrava.
Doviđenja draga Jugo
Radije bi nešto drugo“.
Ili:
„U slučaju građanskog rata
Bežite avionima JAT-a“.
U pjesmi „Zarez“ kaže. „Izgleda da je među borcima/većina pucala ćorcima.“ Ili „Ko to kaže/ko to laže/Srbija je mala?/Taj se, kume,/ ne razume/obična budala./. A u pjesmi o Srbiji veli: „Igrale se delije/na sred zemlje Srbije/a onda su delije/strpali u ćelije.“ Zatim u jednoj drugoj ističe: „Rat je, nema šta da brineš/sigurno ćeš da pogineš.“. A u „Kineskoj pjesmi“ pjeva ovako: „Mi smo Bogovi mi ljudi nismo/crvena knjižica je Sveto pismo./. Nu, ima i ovakvih: „Vežite se, slećemo/a možda i nećemo.“. Pisao je on i ljubavne: „Jednoga dana odveli Maricu/da vidi razarač i krstaricu/ Pošto je upoznala ostale rodove/hoće da vidi more i brodove./Izređala se cela mornarica/sve je to hrabro izdržala Marica/Na Lastovu, u vojnoj bazi/komandni kadar u ekstazi.“
Posvetio je on kolegama piscima također jednu pjesmu:
„Da li još pišete stihove
Ili samo krčmite njihove
Režimske baljezgarije
O pesničke ništarije?!
Pišete kako vas nauče,
Pišete kada vam naruče
Za praznike i sahrane,
kada vas napoje i nahrane.
Ližete ruke cvileći
Pesnički mozgovi pileći.“
Nu, ima četnički vojvoda i ovakve:
„Po gradovima i selima
Gadovi u sivim odelima.
Čude se sela i gradovi
Otkud toliki gadovi?
Budi se istok i zapad,
Širi se opojan smrad,
Koraci tutnje u napad,
Napred, uz gada je gad.
Ubit ću te gade
Na kraju balade.“
A o partizanima, 1987.pisao je i ovako:
„Slobodan sam ko ptica na grani/slobodu mi dali partizani./Ne pitaj me na čijoj sam strani/ja sam tamo gdje su partizani./Od dušmana ko će da nas brani/braniće nas hrabri partizani./Da mi glupo ne prolaze dani/poso će mi dati partizani./Moju decu ima ko da hrani/ne brinem se-tu su partizani./
Na kraju, spomenut ćemo još Čorbinu pjesmu koju je posvetio „najdražem vođi“:
„S konja gazda maše/svi bacaju cveće/video sam krajputaše/umiru od sreće./Ja na konju/oni dole/Bog te jebo/što me vole./Iza njega su ubice/to konj konja jaše//sve gazdine ulizice/plaše krajputaše./Ja na konju/oni dole/Bog te jebo/što me vole“, itd. i tako redom.
Osim po Srbiji, Bora Čorba i Riblja čorba najviše su nastupali u Sloveniji, a oni su mu oprostili što ih je 1991. nazivao „bečkim slugama i konjušarima“ ili dok je na tamošnjim nastupima govorio: „Dok će Vukovar i Škabrnja tugovati, Ljubljana će uz četničku vojvodu- slaviti“!
Kako bilo da bilo, ovaj muzikant mogao je pisati i govoriti, zapravo „sprdavati“ se s tadašnjim režimom i njihovim vođama bez ikakvih sankcija za to što je bio istinski četnik i – Srbin.
Njegove hrvatske „kolege“ samo i zbog isticanja hrvatstva najčešće su u to doba završavali „onkraj brave“ ili nije im dopušteno javno djelovanje.
Srbi, poput ovoga, i tada su bez cenzure mogli što su htjeli!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.).
