Bez turističkih novinara nema turizma

Rok Klančnik, pokojni veliki turistički znalac, svojevremeno je izjavio: „Turistički novinari su kao svekrva Bez. Ne voliš je. Ali bez nje, ako si u turizmu, ne možeš.“ Stoga sam odlučio ukazati na njegovo najbolje objašnjenje položaja i uloge turističkih novinara u promociji turizma na svim razinama.

 U prethodnih tri vikenda održan je veliki broj događanja i u mjestima koja su daleko od turizma, ali ga žele. Veći dio ih je u tim malim (ne)turstičkim mjestima započinjalo misnim slavljima, što nije nikakav, a najmanje turistički važan, događaj, a završavao nastupima raznih zvijezda i zvjezdica s folk scene. Eto, da se nrod zabavi! Zaista, hoću li u Oroslavje zbog bosanskih novokomponirnih pjesama? A nekada je u njemu bio Čaj kod Vranicznyja (ili tko nekako) s daškom kulture.

Kako uredništva svih medija štede na svakom koraku, troškovi i konkurencija sve veći, a oglašivača sve manje, nemoguće je očekivati da će novinari biti slani na sva ta zbivanja i još im bila isplaćena dnevnica da bi reklamirali projekte turističkih zajednica čiji su djelatnici plaćeni da ih reklamiraju. Da, posao turističkih zajednica je (pametno) trošiti novac!

Kada kažem pametno mislim na plaćanje dolaska novinara bilo pojedinačno ili grupno, osmišljavanje njihovog boravka kroz prikaz turističke ponude. A koncerte razbih pevaljki neka organiziraju neki drugi!

 A kako treba biti, pročitajte i naučite:

 „Novinarska putovanja na prvi pogled izgledaju kao oblik potkupljivanja. Nacionalna turistička organizacija (ili vladin odjel ako takve ustanove nema u nekoj državi) uloži nešto novaca u zrakoplovne karte, lokalne prijevoze, vođenje i smještaj novinara, te u nekoliko dana im želi ostaviti čim bolji dojam, posluži ih sa što boljom hranom, obiljem pića i folklora. Novinari se nakon toga zadovoljni vrate doma i u časopisima, revijama, te na televiziji opišu svoje dojmove i doživljaje. Domaćini im kod toga trebaju ostaviti slobodne ruke budući da se novinaru ne smije ukazati kako pisati, čak i kada mu plaćaju postelju i večeru.

Ne radi se o potkupljivanju. Novinarska putovanja su legitimno oruđe domaćina u turizmu. Bez njih, neovisno radi li se o individualnim ili grupnim dolascima, bilo bi nemoguće očekivati slikovite reportaže u revijama, konkretne analize i predviđanja u ekonomskim rubrikama dnevnih novina, ili TV reportaža na kanalima kao što su Travel Chanel, Discovery, a i na nacionalnim i komercijalnim televizijskim stanicama (npr. TV emisiji Željko Marušić i gosti - natuknica Ž.M.). Manji časopisi i revije jednostavno nemaju toliko novaca da bi posvuda slali novinare. Radi se o sudjelovanju i jednoj od osnovnih zadaća turističkih organizcija (zajednica) slobodnog tipa. To što se novinari na tim putovanjima u pravilu dobro provedu dio je njihovog posla. Posao turističkog novinara je u pravilu vrlo naporan (također i stalno jesti i piti vrlo je naporno, a obavezno spada u djelokrug rada). Ako se ne radi o pravom „šalabajzeru“, turistički novinari imaju iznimnu važnost za turističku budućnost neke države. Također njegov (njen) kritički prikaz, slike prastarih lokomotiva ili tržnice na kojoj još nisu čuli za higijenski minimum, važan je i stvarno potiče želju za posjetom. (Napisao: Rok Klančnik)“