Prepirka u ovalnome salonu Bijele kuće je šala prema onome što bi se moglo dogoditi, da su velike sile (u ovoj situaciji to su SAD i Rusija) ušle u izravni sukob? Prošle godine pojavili su se prvi znakovi, da su te velike sile različitih svjetskih koalicija sve više postajale svjesne što bi takav sukob mogao značiti za svjetski mir. Odgovor na to pitanje nalazimo u tajnom dokumentu ruske vojske, u njihovoj ratnoj doktrini, za koju je glavni autor bio Rodion Yakovlevich Malinovsky. U raketno – nuklearnoj fazi progresa vojske tadašnje SSSR Maršal Malinovsky, u godinama relativnog svjetskog mira bez većih kriza, s iskustvom strateškoga vojskovođe i ugledom najuspješnijega ministra obrane Rusije(i SSSR-a) 20.stoljeća, postavlja glavnu vodilju ratnih priprema i ocjena ratnih opasnosti.
Njegov je najvažniji cilj kako stvarati uvjete za pobjedu u ratu, prvenstveno ako je moguće bez nuklearnog oružja, ali uvažavajući njegovu realnu opasnost. Maršal analitički polazi od realne teze (s obzirom na ostvarene postojeće ratne potencijale), da je „svaki lokalni rat bremenit s opasnošću, da preraste u svjetski sukob“. Rat Rusija-Ukrajina počeo je kao lokalni rat, navodno zbog zaštite ruske manjine u nekoliko regija istoka Ukrajine(dakle, vrlo slično lokalnoj ratnoj operaciji Hitlerove armije u češkim Sudetima, zbog navodne zaštite njemačke manjine).Da vidimo kako je zamišljao Malinovsky početak takvog rata: „Vojska mora biti spremna u ovakvome ratu brzo razbiti protivnika i tako spriječiti prerastanje lokalnoga rata u svjetski rat“. Dobro znamo, da je Putin postavio cilj da u roku od tri dana vojno i ratno pokori cijelu Ukrajinu, pa bi tada jasno govorili, da su spasili svijet katastrofalnog svjetskog rata. Ali kako se to nije dogodilo takva opasnost svjetskog rata ostaje visjeti u zraku tog Velikog „lokalnog“ rata.
Malinovsky više godina prije ovog rata u Ukrajini upozorava na opasnost širenja lokalnog rata: „Naročito velika opasnost prijeti od sukoba u koji bi neposredno bile uvučene vodeće zemlje obiju suprotnih koalicija“ i objašnjava kako ta opasnost ima u sebi realnu najavu katastrofe za obje strane u sukobu: „Svaki takav budući konflikt, u koji bi bile uvučene glavne države, prijeti da neizbježno preraste u sveobuhvatni nuklearni rat“. Evo baš to se danas događa. Rusija je duboko zagazila u ovaj veliki rat u Ukrajini i ako uslijedi opći napad zapadne koalicije na Rusiju, nije isključeno da Rusija uzvrati s nuklearnim napadom, što čak najavljuju u svojim ratnim propagandnim porukama. Ima indicija i obavještajnih saznanja, da SAD i Rusija imaju dogovor, da se čini sve, kako ne bi došlo do nuklearnog rata i zbog toga Ukrajina niti Rusija ne čine veća razaranja u većoj dubini protivničke teritorije.
Kada već govorimo o otvorenim kartama, kako je započeo na prepirci Trump, onda treba reći bobu bob i ocijeniti, da je ruska ratna intervencija na Ukrajinu bila nedvojbeni akt agresije na suverenu i međunarodnu priznatu državu. Treba priznati, da ruska vojska ima dobro razrađen i razgranat sustav širenja dezinformacija i masovne uporabe nedozvoljenih ubojnih sredstava u borbi. Kod toga je primarno ono što čini Rusija na razbijanju jedinstva unutar Europske unije i prema svim drugim državama u Europi. To se odražava na nedovoljnoj vojnoj pomoći svih država Europe prema Ukrajini kao žrtvi ruske agresije. Pitanje se često postavlja je li treba Ukrajini gađati. odnosno napadati ruske vitalne točke u dubini ruske teritorije? Ako se to čini u ravnoteži s ruskim udarima po ukrajinskoj teritoriji, onda je to u svakom slučaju samo obrana Ukrajine, da ne bi trpjela veće žrtve.
Logično je pitati, ako je to tako obrana Ukrajine i svodi se samo na uzvraćanje ruskih napada, onda to ne vodi kraju. Ako SAD sada želi pomoći u rješavanju pitanja rata i mira u Ukrajini i to misle činiti s Rusijom, onda bi trebalo znati, štite li se u svemu tome doista i interesi žrtve agresije. Recimo da SAD i Rusija imaju neku formulu prihvaćanja osvojenog teritorija kao neko pravo pobjede Rusije suprotno povelji Ujedinjenih naroda, onda je to priznanje kapitulacije Ukrajine, onda za to ne treba pomoć SAD. Ako se SAD približila na više frontova Rusiji i sada se brine da se Rusija održi u svijetu i s nje skine veo izoliranosti, onda bi minimum trebao biti u potpunom povlačenju ruskih trupa i vlasti sa svih okupiranih teritorija Ukrajine, sve od okupacije Krima pa do današnjih dana.
Rusija je tako je puno već izgubila u svakom pogledu, a najviše u broju ljudskih žrtava i velikog broja ranjenih. Ukratko, ako SAD mogu urazumiti Rusiju, da ćemo je svi u Europi i svijetu primiti kao našega partnera, ali da prethodnu, eto i zajedno, popravimo štete koje su nastale takvom bespotrebnom agresijom, onda bi veći kompromisi bili ne samo prisilna kapitulacija Ukrajine nego bi Rusiji to dalo nova krila, da ovako može ići dalje i da će polako, ali sada ohrabrena jačim elanom, osvajati nove teritorije Europe. Da zaključimo, na potezu i povijesnom ispitu jest veliki napor, ustrajnost i volja, da mi Europljani budemo jedinstveni u osudi agresije i da Rusiju prisilimo, da se vrati u svoje granice, s izraženom željom, da se uključi u obnovu ratom porušenih objekata.
Koliko će SAD u tome pomoći, neka bude njima na savjesti, ali ako ne želi pomoć i (i unatoč koristi, koje bi imala za rijetke rude), onda je bolje, da ne dira Europu u ovim velikim mukama kako da se očuva i dalje oplemeni civilizaciju, kultivira i uredi bolji život svih Europljana, a s njima i svih u Rusiji. Na jednu činjenicu ipak treba upozoriti sve voditelje Europske unije. U zadnje vrijeme na svim tim skupovima oko rješavanja problema rata i sudbine Ukrajine pozivaju se na rasprave i odlučivanja samo neki izabrani. Izbor je dobar, ali nije cjelovit. I svaka zemlja, pa i najmanja ima svoj glas, koji može biti dragocjeniji. Uzmite primjer baltičkih država (Litva, Latvija i Estonija) i uvjerite se koliko su te države propatile unutar tvorevine SSSR i s kojom voljom, znanjem i moralom su krenule u obnovu i obranu svojih država. One zajedno itekako mogu „Velikima“ dijeliti korisnih savjeta. Imate primjer Slovenije, koja je u ovome mandatu kao članica vijeća sigurnosti predložila niz preporuka, rezolucija i kritika u rješavanju svjetskih pitanja, od Gaze do Afrike, Ukrajine i Zapadnog Balkana. Slovenija, Hrvatska, Austrija, Češka i Belgija, i druge manje države pružaju veliki humanitarni doprinos i pomoć Ukrajini. Kada se jednom rat završi, svi ćemo zajedno obnavljati Ukrajinu. Zašto da sada ne budemo zajedno u Europi, u akcijama stvaranja mira za Ukrajinu? Noćašnji govor Trumpa u kongresu SAD samo potvrđuje da Europa mora igrati puno veću ulogu u svojoj kući.
