U Hrvatskoj su i dalje jedan od (naj)većih problema pojedini bivši Udbaši i KOS-ovci, ali i drugi slični „elementi“, koji su početkom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, bez ikakve provjere ubačeni u općine, županije, pa čak i u sam državni vrh, ali i u sve pore, od privrede, kulture, glazbe, prosvjete, policije, vojske, medija, sporta, pa do braniteljskih, humanitarnih i sličnih udruga.
Naime, u Službi državne sigurnosti SRH, koju su, do svibnja 1990. vodili Josip Perković i Zdravko Mustač, (osuđeni ratni zločinci) bilo je 800 djelatnika, 4.600 aktivnih suradnika službe, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu, dok je bilo i oko 20.000, pa i više, doušnika.
Većina je mirno i tiho prešla na hrvatsku stranu, pa ako dobar dio njih i dalje nije po tom pitanju aktivan, navodno su ih zamijenili i neki od njima najbližih i u obitelji, što će reći da imamo državu, ali i stare, „provjerene“ kadrove.(Svaka čast iznimkama).
Koliko su bile jake te Perkovićeve, Mustačeve i Manolićeve službe, vidi se i po tome da su uspjeli „razbili“ i Hrvate koji žive u inozemstvu, tako da se ni jedna hrvatska udruga od toga još nije oporavila, od Njemačke, Austrije, Kanade i Australije, i da više nemaju gotovo nikakvog utjecaja. Samo naivci mogu misliti da ono što nam se svako malo događa, neki, nazovimo ga, „nacionalni ili nacionalistički slučaj“, nema veze s razbijanjem Hrvatske i Hrvata, blaćenjem Domovinskoga rata a još više s onima koji su dali krv i živote za slobodnu, samostanu i neovisnu hrvatsku državu.
Hrvatske bi se službe mnogo više, uz ostalo, morale i trebale baviti i pitanjem: tko su bivši Udbaši i KOS-ovci, koliko ih još ima, gdje su i što rade, kada će Srbija, Crna Gora, domaće izdajice i dezerteri odgovarati za agresiju na našu zemlju, tko su ratni profiteri, odnosno ljudi koji su opljačkali hrvatsku državu dok su drugi za nju krvarili, kada ćemo i hoćemo li uopće dobiti odštetu od agresora, poglavito oni koji su nevini stradali u Domovinskome ratu, zbog čega Srbi u Vukovaru, Borovu Selu, Donjem Lapcu, Negoslavcima i drugim gradovima i mjestima, ni danas ne priznaju hrvatsku državu, ili zašto ih nitko nikada nije vidio s hrvatskom zastavom u ruci… Zatim nas zanima kada će Srbi i Crnogorci vratiti ono što su u vrijeme rata otuđili, tko je poubijao nevine svećenike i opatice u Hrvatskoj i Hercegovini, tko je razrušio vukovarsku ratnu bolnicu, pa sve do toga kada će početi odgovarati oni koji su nakon (dakle, nakon!) II. svjetskog rata ubijali nevine Hrvate, od Bleiburga, Maceljske šume pa do tzv. Marševa smrti ili Križnih putova.
Kad će netko odgovarati i za oko 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica iz Domovinskoga rata i bezbroj onih koje su (i nisu) otkrivene nakon pobjede Brozovih partizana.
Pojedini hrvatski povjesničari i publicisti u svojim knjigama i publikacijama imenom i prezimenom (!) objavili su imena brojnih bivših Udbaša. Znači nije istina da s tim u svezi nitko ništa ne zna. Međutim, to nitko nije javno komentirao, što će reći da je – prešućeno i marginalizirano.
Inače, svojedobno se i nekoliko časnih i uvaženih hrvatskih generala poput Ivana Tolja, Andrije Hebranga, Ivana Kapulara i drugih…također javno usprotivilo zahtjevu o puštanju bivših Udbaša na slobodu, što su podržale i brojne braniteljske udruge, ali i obični građani.
Moramo i trebamo podsjetiti na činjenicu da je Europski parlament svojedobno zatražio da države „zapadnog Balkana“ žurno otvore dosjee jugoslavenskih tajnih službi, od KOS-a, Udbe pa do vojnih tajnih službi biše SFRJ. To znači da se taj podatak odnosi i na Hrvatsku i da su u tom pogledu ljudi poput Perkovića i Mustača trebali i to poticati, ali nisu.
Kad se bivše Udbaše pitalo i o tome, oni obično kažu da se nemaju čega sramiti. Pa, ako je tako još ima vremena da se to učini, pa kom opanci kom obojci.
Ali, u svemu tome ima i jedan čudan ili bolje rečeno smiješan podatak. Umjesto da smo mi napravili lustraciju među Udbašima, oni su „lustrirali“ prije svih – hrvatske domoljube, odnosno one koji su branili i obranili hrvatsku državu!
Sada, da ti pamet stane, „mladi udbaši“ traže da se vrate jugoslavenske zastave, pa i ime Trga maršala Tita u Zagrebu.
Bojimo se da će u tome uspjeti i da će djeca u školi ponovno učiti “Žikina kola“.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
