U srcu Italije, u pokrajini Molise, stotinjak kilometara od Pescare, živi mala hrvatska zajednica. Moliški Hrvati, najpoznatija hrvatska manjina u Italiji, sa svojih 2.200 stanovnika, smjestili su se u tri sela: Mundimitar (Montemitro), Filič (San Felice) i Kruč (Acquaviva Collecroce). Njihov jezik, kojeg su sačuvali kroz stoljeća, donijeli su s hrvatske obale Jadrana u 15. i 16. stoljeću bježeći pred Turcima, ili kako oni sami kažu – "s one bane mora". Danas, prolazeći kroz Molise, posjetitelje iznenađuju brojni lokaliteti s hrvatskim imenima poput Selo i Izer (jezero), dok dvojezični natpisi svjedoče o prisutnosti ove posebne zajednice. No, iza tih natpisa kriju se priče, legende i povijest koju ova mala zajednica čuva kao svoje najveće blago.
Prema jednoj od tih legendi, dvadesetih godina prošlog stoljeća, slijepi Moližanin insistirao je na iskopavanjima u Selu. Njegova upornost rezultirala je otkrićem brojnih ljudskih kostiju koje su sahranili u zajedničku grobnicu te izgradili crkvicu u čast svete Lucije. Svetica, koja se u Dalmaciji slavi u prosincu, ovdje se slavi u svibnju, prema drugoj legendi, onoj o dolasku Hrvata na talijansku obalu predvođenih vojvodom Mirkom. Tada su donijeli i njen kip, koji se čuva u crkvi u Mundimitru, ali za svibanjsku svečanost ga žene prenose u Selo, gdje proslava kulminira kuhanjem špageta u velikim kotlovima.
Na kamenu pokraj crkve svete Lucije stoji uklesana poruka: "ZA NE ZABIT KO BIHMO, ZA ZNAT KO JESMO" (Za ne zaboraviti tko smo bili, za znati tko smo). Ova jednostavna poruka, sažima borbu Moliških Hrvata da ne zaborave svoje korijene. O tome posebno brine ‘’Fondacija Agostina Piccoli’’, osnovana 1999. godine.
Na kamenu pokraj crkve svete Lucije stoji uklesana poruka: "ZA NE ZABIT KO BIHMO, ZA ZNAT KO JESMO" (Za ne zaboraviti tko smo bili, za znati tko smo). Ova jednostavna poruka, sažima borbu Moliških Hrvata da ne zaborave svoje korijene. O tome posebno brine ‘’Fondacija Agostina Piccoli’’, osnovana 1999. godine.
Francesca Sammartino, koja je naslijedila svog oca Antonia Sammartina na mjestu predsjednice Fondacije, s ponosom ističe: ‘’Fondacija je službeno priznata 2002. godine od strane Italije kao institucija za očuvanje i zaštitu moliško-hrvatske kulture, tradicije i moliško-hrvatske manjine. Glavne aktivnosti uključuju promicanje moliško-hrvatske manjine u Europi putem konferencija, publikacija i izložbi. Fondacija je ustanovila Nagradu Piccoli, koja se dodjeljuje za postignuća u kulturi i umjetnosti vezana uz jezik, tradiciju i povijest hrvatske zajednice u regiji Molise u Italiji. Fondacija također ima dokumentacijski i istraživački centar, nudi standardne tečajeve hrvatskog jezika i izdaje kulturni časopis na hrvatskom i talijanskom jeziku, ‘’Riča Živa/Parola Viva’’. Kao dio očuvanja tradicije, Fondacija je pokrenula manifestaciju "Večera na našo" (Večer na naš način) gdje se nagrađuju najbolji moliško-hrvatski pjesnici.
Ovogodišnja manifestacija, održana 11. kolovoza, obilježena je dodjelom nagrada za tri najbolja pjesnička rada. Iste večeri održano je i 16. predstavljanje knjige i izložba "Hrvati ujedinjeni kravatom" autorice Branke Bezić Filipović, dio globalnog Projekta kravata, koji je pokrenula Nada Pritisanac Matulich iz San Pedra u Kaliforniji. Izložbom u njegovom rodnom mjestu, odana je počast Antoniu Sammartinu, čuvaru hrvatskog jezika i kulture u Italiji.
U glazbenom dijelu programa nastupila je splitska sopranistica Vita Vrekalo, višestruko nagrađivana studentica Glazbene akademije, uz pratnju profesorice Sanje Erceg Vrekalo i korepetitorice Vange Lučev. Pomno biranim repertoarom hrvatskih autora glazbeno su predstavile cijelu Hrvatsku, a poseban trenutak večeri bila je izvedba napoletanske pjesme Santa Lucia, koja je podsjetila na važnost svete Lucije za ovu zajednicu.
Proslava u Mundimitru trajala je tri dana, ispunjena poezijom na moliško-hrvatskom jeziku, a završila je tradicionalnom ‘’Multietnikom’’ – događajem koji okuplja razne nacije na jednom mjestu. Hrvatski štand, okićen kravatama, bio je simbol ponosa i zajedništva, a sudionice su s ponosom nosile kravate kao znak svoje pripadnosti.
U priči o Hrvatima u tom dijelu Italije valja spomenuti i obližnji gradić Vasto u pokrajini Abruzzo, koja graniči s Moliseom, gdje živi oko 40.000 stanovnika. U Vastu postoje ulice Dalmacia, Ragusa, Zara, Sebenico, Lesina i Braca. Crkva Maria Santissima del Carmine izgrađena je u 17. stoljeću na temeljima crkve San Nicola degli Schiavoni iz 1362. godine, podignute od strane velike hrvatske kolonije. Iako se broj hrvatskih obitelji smanjivao, prezimena hrvatskog porijekla ostala su sačuvana: Stanisci, Schiavone, Di Spalatro, Spalatino, Marcovecchio, Besca, Bracone, Bucchicchio, Busico, Lalli, Matassa, Mattiaccio, Miri, Miscione, Peca, Radoccia, Rosica, Santicchia, Silla, Suriani, Tenisci i Teti.
U Arhivu u Vastu čuvaju se dokumenti iz 16. stoljeća koji svjedoče o živoj trgovinskoj aktivnosti sa Splitom i Dubrovnikom, kao i činjenici da su Talijani od Dalmatinaca naučili soliti meso i ribu. U to isto vrijeme osnivana su hrvatska naselja duž cijele talijanske obale od pokrajina Marke do Apulije, čime su se dodatno povezale dvije jadranske obale, da bi se danas područje naseljeno hrvatskom manjinom ograničilo samo na malu regiju Molise.
