Na koncertu u Histrionskom domu obilježeno je 50 godina rada barda hrvatskog glumišta Zlatka Viteza. Uz slavljenika nastupili su Histrion band te gosti – Rade Šerbedžija, Gabi Novak i Matija Dedić, a nakon koncerta upriličen je božićni domjenak za uzvanike.
Nekoliko karijera koje bi mogle neovisno i samostalno postojati i svaka za sebe bile bi dovoljne za svekoliko životno i umjetničko postignuće, objedinjeno u Vitezovoj impozantnoj umjetničkoj biografiji u pleter kakav se u današnjem vremenu teško može ponoviti publici je nesebično podastro pred prepunim gledalištem Histrionskog doma .
Gospodin Zlatko Vitez je glumac, redatelj, ravnatelj Histriona, pjevač i violinist koji je u kazalištu kroz desetljeća ostvario gotovo sto uloga, igrao je mnoge amblematske uloge domaće i svjetske dramske literature, pretežno u krležijanskom i šekspirijanskom opusu. S Radom Šerbedžijom veže ga zajednički rad, između ostalog i na predstavi "Glembajevi" 1984. godine, a upravo se tom se predstavom Zlatko trebao ove godine vratiti glumi i proslaviti pet desetljeća karijere.
No, glumac i sveudiljni vizionar hrvatskog glumišta Vitez je naprasno, na čuđenje mnogih „kulturnjaka“, mjesec dana prije premijere napustio odglumiti Ignjata u Glembajevima nezadovoljan radom scenografa pa je 50 godina karijere obilježio nastupom koji nisu propustila brojna lica glumačke scene.. Da, i to je, između ostalih glumačkih likova još jednom oživotvorio Zlatko Vitez! Svaka čast maestro!
Zaljubljenik u Talijin hram, zaštitnice kazališta u početku svoje karijere često je bio osporavan i zabranjivan u svojim pokušajima da se izbori za pravo umjetničke slobode u totalitarističkom okruženju, zatim beskompromisan i sizifovski uporan u borbi za glumački dignitet, Zlatko Vitez je svojim djelovanjem pokazao generacijama glumaca da je moguće “nejunačkom vremenu usprkos” trajati i ostati dosljedan vlastitim stavovima i uvjerenjima.
Formirajući se u vrlo ranoj dobi glumački na Krleži, podigao je njegov barjak i nije ga ispuštao ni kad je taj pisac bio u devedesetima glupim nepisanim dekretom proskribiran zbog svojih ljevičarskih utemeljenja. Vratio je svojim režijama velikih ansambl – predstava Krležu u Kazalište Gavella, u kojem je stasao kao glumac i godinama nosio repertoar, a koje je bez Krleže ostalo na trenutak kao bez svoga srca.
Uvijek je u svojim balansiranjima između vlasti i kazališta više davao nego primao, slijedeći svojim unutarnjim nagnućem Držićevu glumačku definiciju: “Tko srce dava, svega sebe dava!”
Cijeli svoj umjetnički vijek otvarao je prostor generacijama studenata glume, koji su pod okriljem njegovog plovećeg ili na Opatovini usidrenog kazališta učili prve glumačke korake i nalazili mjesto svojoj strasti pod kazališnim suncem. Kolegama koji su iz bilo kojih, u ratnim vremenima nacionalističkih ili u svim vremenima socijalno – penzionih razloga odbačeni, pružao je utočište i nudio vjeru u kazalište kao mjesto ljudskih susreta, otvorenosti i topline.
Doveo je kazalište do najskrivenijih zakutaka lijepe nam domovine i u tom dugogodišnjem neumornom pothvatu nastavio svijetle tradicije najvećih kazališnih prosvjetitelja. Uspio je u Zagrebu, iz kojeg su godinama kretali svi njegovi kazališni pohodi, sagraditi novi kazališni dom, što je, poznavajući naše administrativne Scile i Haribde, gotovo nemoguća misija.
Zlatko Vitez je po svemu osebujna kazališna pojava zarazne energije i velikog radnog i umjetničkog kapaciteta, jedan od onih ljudi kojima ni tri života ne bi dostajalo da ostvare samo dio vlastitih kazališnih zamisli i snova. (iz objašnjenja Nagrade hrvatskog glumišta – Nagrada za svekoliko umjetničko djelovanje – 2012. godine).
