Iz pera Elene Ferrante, jedne od najprodavanijih spisateljice današnjice, u knjižare je u izdanju Profila stigao još jedan naslov koji će oduševiti njezine obožavatelje: knjiga eseja Na marginama, O užitku čitanja i pisanja. Ova jedinstvena knjiga, koju svjetski mediji ocjenjuju kao „pravo blago“ te „živopisan i sažet uvod u učinkovito pisanje kako za one koji tek počinju, tako i za one koji se profesionalno njime bave“, sastoji se od četiri britka eseja koji nude rijedak uvid u podrijetlo literarne moći Elene Ferrante.
Ona piše o onima koji su na nju utjecali, o svome trudu, svemu onome što ju je oblikovalo kao čitateljicu i kao spisateljicu. Opisuje opasnosti „lošeg jezika“ i ukazuje na to koliko je dugo isključivao žensku istinu te predlaže zbornu fuziju ženskog talenta dok briljantno govori o djelima Emily Dickinson, Gertrude Stein, Ingeborg Bachmann i mnogih drugih.
Elena Ferrante umjetničko je ime talijanske spisateljice čiji identitet nije poznat javnosti jer ga taji još od objave svojeg prvog romana Mučna ljubav 1992. O tome tko stoji iza pseudonima ne zna se mnogo, ali ono što je sigurno jest da je riječ o osobi koju vodeći svjetski kritičari i teoretičari smatraju jednim od najvažnijih imena suvremene svjetske književnosti. Na hrvatskom su dosad objavljeni prijevodi njezinih romana Dani zaborava, Mučna ljubav, Lažljivi život odraslih i Mračna kći te tetralogija koju čine romani: Genijalna prijateljica, Priča o novom prezimenu, Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju te Priča o izgubljenoj djevojčici.
Knjiga eseja Na marginama suptilna je i iskrena knjiga o pustolovinama u književnosti, kako na marginama, tako i izvan njih.„Sjajno štivo, jednostavno blista“, ocijenio je The New York Times dok je Booklist o knjizi napisao „U ovim mudrim i živahnim esejima čeka vas obilje dragocjenih uvida.“ Knjigu je s talijanskog, kao i ostala djela Elene Ferrante, prevela Ana Badurina.
Odlomak iz knjige
Ne sjećam se da sam, kad sam bila mala, ikad pomislila da u meni živi nepoznat glas. Ne, tu nelagodu nikad nisam doživjela. Ali situacija bi se zakomplicirala kad sam pisala. Mnogo sam čitala, a gotovo ništa od onog što mi se sviđalo nisu napisale žene. Činilo mi se da sa stranica dopire muški glas, a taj me glas zaokupljao, svom sam se silom trudila oponašati ga. Još oko trinaeste – čisto da se uhvatim za jasnu uspomenu – kad sam mislila da dobro pišem, imala sam osjećaj da mi netko govori što da zapišem i kako. Katkad je taj netko bio muškog roda, ali nevidljiv. Nisam znala ni je li mojih godina ili je već odrastao, možda i star. Općenito sam, moram priznati, zamišljala da postajem muškarac premda ostajem žena. Srećom, taj se dojam gotovo potpuno izgubio na kraju puberteta. Kažem “gotovo” jer, iako je muški glas nestao, preostala je neka zapreka, dojam da me koči upravo moj ženski mozak, ograničava me, kao neka urođena sporost. Ne samo da je pisanje samo po sebi bilo teško nego sam k tome još i žena, stoga nikad neću uspjeti pisati knjige poput velikih pisaca. Kvaliteta tih tekstova, njihova moć, u meni je budila ambicije, diktirala mi ciljeve za koje mi se činilo da su daleko izvan mojih mogućnosti.
