Mlada polaznica ljetne škole hrvatskog jezika i književnosti, čiji su djed i baka prije pola stoljeća napustili istočnu ravnicu i iselili se “tamo gore”, u zemlju u kojoj će moći uspravno hodati – jer novi susjedi ništa neće znati o detaljima iz biografija njihovih predaka – svake je večeri, nakon seminarskih analiza književnih štiva, pozivala svoje kolege u obližnji kafić. Obavezno je za sebe naručivala čašu “rujnog vinca”.
Umorni konobar, sklon otegnutom izgovaranju riječi, prvoga je dana i pri prvoj narudžbi, upitao “Kakvoga”? Nakon što je ona istim tonom ponovila “rujnoga”, ne vidjevši u čemu bi trebali ležati razlozi poslužiteljeve zbunjenosti, on se već sljedeće večeri – na njezinu istu narudžbu – samo osmjehnuo. U znak razumijevanja kimnuo je glavom. Tko mu je iza šanka usipao čašu crvenkastog vina i odložio je na metalnu “tacnu”, koga je prije toga zamolio za prijevod, ostalo mi je nepoznato. Mene je daleko više zanimalo pred kim je polaznica, još kao djevojčica, počela savladavati zakone jezika koji su, skrivenog u kartonskim kutijama, “tamo gore” donijeli roditelji njezina oca. Upitala sam je to u jednoj šetnji središtem Pule. “Oni, moj djed i moja baka”, odgovorila mi je zaustavivši se pod Vratima. “Čitali su mi prije spavanja narodne pjesme, iz jedne stare knjige. Iz nje je i baki čitala njezina mama”, dodala je ponosno; kao da spominje naslove s vrha ljestvice klasika svjetske književnosti. Tim sam odgovorom dobila najpreciznije tumačenje njezine narudžbe. “Rujno vince” bilo je omiljeno piće hrabrih junaka koji su baku – čitateljicu podsjećali na okuse ostavljenog djetinjstva, na spavaonice bijelih postelja i ruke majke koje su mirisale na štirku i domaći sapun.
