SOS (Sasvim osobno stajalište): Prošlo je 110 godina od rođenja Ranka Marinkovića, a bilo je to u Visu 22. veljače 1913. godine. Uz današnju obljetnicu, a slavit će se ona na Visu cijele godine, posebno u travnju kad je na redu novo izdanje manifestacije 'Marinković nas spaja', prisjetiti nam se velikoga meštra od pera, našega šjor Ranka koji eto traje i po sjećanju na Visu i u Zagrebu (u HAZU, u MH u NSK-u itd itsl.), ali na svu sreću i po čitanju – ne samo zato što je (zasluženo) u lektiri, nego zato jer u Vis hodočaste maturanti iz cijele Hrvatske na spomenutu manifestaciju koja je spoj stručnih/znanstvenih predavanja i kreativnog rada s mladima. Ujedno, najvažnije: ide se Putovima Ranka Marinkovića cijelim otokom, a posebno postajama u samome Visu gdje se čitaju ulomci iz njegovih djela. I tako živi književnik kojega je opisao i Jakša Fiamengo (na istom su groblju u Komiži, kumpari, kako i priliči) – u eseju sjajnoga naslova 'Za(o)točen zavičajem' ili u stihovima 'Što smo mi životu, što nismo šor Ranko'.
Upravo dio iz Jakšinoga sjećanja uzeli su za obilježavanje obljetnice, velikih 110 godina i u zagrebačkom NSK-u, pa podsjetili na svojim mrežnim stranicama na njegova djela i dali poveznice na djela viškoga Volairea – što je svakako za svaku pohvalu. No, ovdje ja na neki način nastavljam svoje djelovanje u 'Memorijalnoj zbirci Ranko Marinković' (nisam više predsjednica udruge ni voditeljica Zbirke MZRM ali sam članica) i imam potrebu uvijek iz nekog novog kuta prozboriti o Marinkovićevu djelu, nastaviti ono što je, na žalost također pokojni, Tonko Maroević, nazvao Marinkovićologijom.
Budući je ipak riječ o danu rođenja zadržimo se malo, onako ludistički a onda i ironički i sarkastički na glazbi u Marinkovićevim djelima, ali i šire. Tako on novelu 'Balkon' završava pjesmom:
'Daleko usred luke jedan dječak, gol, poklopljen ogromnim slamnatim šeširom, veslao je u kopanji i pjevao u sav glas te se njegova pjesma, praćena kliktanjem galebova, orila preko cijele luke:
'Barka je malena / vozit se ne može, / oj, Maro Marice, / potopit ćemo se ... '
Čitatelj dakle može i zapjevati, kao i ranije u istoj noveli kad se govori o kupnju razlupane barkice
'Meštre Ivan Pingulić / kupio je barku,/...za mijar i pet sto dinari',
a u istoj noveli je zvučni element i sat koji otkucava 'cin-cin' i/li pak detalj kad 'na tornju župne crkve zabruji veliko zvono'. Sve su to zvuci Mediterana kakav je nekad bio ali i danas jest. Jer, dok je šjor Ranko pisao o tome kako nikako da se popravi sat na tornju crkve sv. Ciprijana tako danas župna crkva nema zvona (o tome piše povijesno-kulturni kroničar na popularnom facebooku – čitajte). Nekako kao da se povijest ponavlja.
No, nastavimo sa zvučnim podsjećanjem na rođenje od prije 110 godina, rođenje upravo u vrijeme na razdiobi karnevala i korizme. Tako je u noveli baš nazvanoj 'Karneval' važnu ulogu imala limena glazba, jer je naljutila magistra Budikovca, konkurenta doktora de Delonga u čiju je slavu svirala. A Visko je na kraju rekao da ide na ples, pa se opet mogla 'osjetiti' glazba. Jednaka je situacija i u noveli 'Ruke' gdje se spominju note do, re, mi, fa – dakle opet čitatelj može to sebi zvučno predočiti kao glazbu, otpjevati u sebi čak ...
Glazba (i riječi) koji se inspiriraju djelom velikog viškog i hrvatskog književnika
Tu dolazim do glazbe koja se inspirirala djelom Ranka Marinkovića. Naime, kad je napravio seriju TV drama popet Marinkovićevih novela Antun Tonči Vrdoljak je popularnom učinio skladbu Arsena Dedića 'Geste i grimase', a jednako tako dobro zvuče i njegove 'Ruke'. Ako imate priliku – poslušajte ih. Za obje je sklade sam Arsen i tekstove napisao. A 'Gesta ...' se sigurna sjećate iz spomenute serije novela koje se često prikazuju na HRT-u. Posebno je na ponos 'Memorijalne zbirke Ranko Marinković' važan podatak da sve te snimke ima u svome fondu – uz knjige, fotografije, audio zapise, kipove, plakate, programske knjižice ... da sad ne nabrajam. Kad je o glazbi riječ Zbirka se može podučiti time što je posebnu skladbu za orgulje nazvanu 'Ruke' skladao orguljaš i skladatelj svjetskoga glasa Željko Marasović – podrijetlom Višanin, a živio je u Los Angelesu gdje je (na žalost prerano) i umro. Veliki umjetnik Željko u svoju skladbu utkao upravo spomenuta četiri tona iz glazbene ljestvice, ali i popularnu višku himnu 'O škoju moj'. Zanimljiva je ta interakcija, pretapanje različitih umjetnosti – ovaj put kroz glazbu. A skladbu je autor posvetio ne samo Marinkoviću, ne samo Zbirci MZRM nego i 'viškome puku', pa je prošloga ljeta ta skladba uspješno izvedena na restauriranim orguljama u franjevačkoj crkvi sv. Jerolima na popularnom viškom poluotoku Prirovo. Uz iskreni pljesak zadovoljne domaće i strane publike. Da, pokazalo se još jednom: glazba je samo nastavak riječi (a može i obrnuto) – drugo lice iste umjetnosti.
Postoji još jedna zamisao davno izražena od strane varaždinskog skladatelja i pedagoga Davora Bobića. Još kad se slavila 100-ta obljetnica rođenja velikog hrvatskog književnika on je najavljivao operu po drami 'Glorija', a nedavno je u jednom razgovoru rekao kao mu je namjera posvetiti se glazbeno-scenskim djelima. Tako da se 'Glorija' po njegovim notama može očekivati, a nešto se pisalo i o tome kako će pri tome surađivati i s varaždinskim HNK-om, što je sasvim razumljivo. U svakom slučaju, nakon što se obnovio Hrvatski do,a bit će moguće tu operu, kad bude završena, predstaviti i u Visu. To je svakako na tragu decentralizacije kulture i ''vraćanju' književnika ali i inače umjetnika u njihovo ishodište, baština je to koja zadivljuje i mora se njegovati.
Kad se govori o nadopunjavanju i prožimanju različitih izričaja onda dolazimo do biti, do riječi – a riječi u stihu su Ranku Marinkoviću mnogi posvetili: i Stamać i Maroević i Fiamengo i Novaković i još neki, ali je ipak nekako posebno dojmljivija pjesma Borisa Marune koji piše u pjesmi 'Cotavi epitaf' a podnaslovljenoj 'Poslanica Ranku Marinkviću', u zadnjoj strofi
'Kako bilo, u nedostatku nečega boljeg, šaljem Vam, / šjor Ranko, i ove zimske noći iskrene želje, najljepšu / Među Glorijama i čvrst zagrljaj satkan od pustih riječi koje / Poput svega valjana na svijetu / Polako izumiru.'
Mislim da se čitatelj može samo naježiti na te riječi. A uz Međunarodni dan materinskoga jezika, koji se obilježava 21. veljače (ali je ujedno 22. 2, dakle rođendan Ranka Marinkovića početak Mjeseca hrvatske knjige što je također – znakovito), spominje se ovih dana kako mnogi jezici izumiru. Možemo bez ostatka ustvrditi: dok je Marinkovića i Marune i ostalih važnih riječi velikih hrvatskih književnika hrvatski jezik neće izumrijeti. Kao ni viški dijalekt, kojega je šjor Ranko, kao i razne talijanizme ili citate na francuski jezik npr , s razlogom, ali povremeno samo, koristio – uvijek u funkciji književnosti, duboke poruke, obrade teme i likova, a posebno onoga što je za njega karakteristično – ironije i sarkazma.
Poruka na tragu današnjeg vremena: pacifizam kao ideal koji, govoreći o strahu,slavi život
Spominjanje 'Zbirke MZRM' nikako nije bez razloga, jer je to način kako se jednom književniku, a još je sve značajnije kad znamo da je među najvećima u 20. stoljeću, može učiniti djelo živim i trajno prisutnim ondje odakle je ponikao. Jer, ne piše uzalud akademik Pavličić o tome kako se i u 'Kiklopu' gotovo sve događa na otvorenome prostoru ili u kavanama gdje ima puno ljudi, dakle opet je i tu mediteraski 'štih'. Zanimljivo je da smo mi u Zbirci krenuli od časopisa Most /The Bridge gdje su objavljene dosta (do tada) nepoznate fotografije (crno-bijele) Ranka Marinovića. Prvo predstavljanje bilo je – fotografijama. A upravo Ranko u tekstu Levijatan iz Gesta i grimasa piše:
' Ali život koji odista živi od kaprica i od neke razmetljive slobode. On može sve. Suvereno stoji nad svim kvantitetima kao jedan vid apsolutnoga, lebdi nad svim stvarima ignorirajući njihove granice i dimenzije, (...) i uzima s lakoćom samo njihov fotografski otisak ...' Da, u tim fotografijama književnik se predstavlja kao razigrani mladi čovjek koji voli kretanje, sunce, grožđe, zatim je već okružen knjigama, pa važno pozira ispred zagrebačkoga HNK.-a ... A mi možemo zamisliti da se u njemu odigrava Kiklop Koste Spajića ... Pa dođemo do Gavellinog 'Kiklopa', toliko nagrađivanoga. Iz 2019. godine, a izveden je upravo na današnji dan !
Što reći nego da je 'Kiklop' aktualan i danas. jer je antiratni roman. Ili kako kaže u programskoj knjižici Petra Mrduljaš (s naslovom 'Mislim, dakle, bojim se') : 'U Kiklopu Melkior više ne zna što bi mislio, ali zna što osjeća, jer strah je ono što ga prožima do srži. Upravo taj strah za goli život, onemogućava život ...', a don Fernando kaže da mu je strah 'rafiniran, čak virtuozan, kao najsuptilniji vibrato na žici violine, dotjeran do krajnjeg, čak muzikalnog senzibiliteta te nije više jadno ljudsko stanje, već djelo neke lude umjetnosti.' Eto nas opet do glazbe, eto nas do lucidnosti, do svjesnoti čovjeka koji bi da nema opasnosti od rata. I prevladava ga umjetnošću ! Kao i danas kad se ekranizaciji romana 'Na zapadu ništa novo' daje nagrada – jer samo svijet bez tih strahota rata može donijeti perspektivu budućnosti bez grča i s pobjedom dobra nad zlim. Znamo da nije samo riječ o velikim svjetskim ratovima, da je riječ i o današnjima koji su doveli do toga da, kako kaže Petra Mrdulajaš, tumačeći Melkiora Tresića, 'današnji mladi ljudi dijele njihove zebnje i dvojbe'.
Eto, šjor Ranko je upozoravao na temu pojedinca izgubljenog u bojazni od rata. Učinimo to da, spoznajući tu, kako uvijek kažemo 'tešku' literaturu (pa i kroz film, opet sjajan – a postoji već dugi niz godina, Tonča Vrdoljaka) postanemo bolji ljudi. Nećemo zabijati glavu u pijesak, ali hoćemo u knjigu i u glazbu i u riječi – koje neka opstaju kao svjetionici. Jer tu je, uz ostalo, i djelo Ranka Marinkovića, jedno ogromno svjetlo koje traje - a 110 je godina prošlo tek (ili već ako ćemo u paradoks) od njegovoga rođenja ...
