Matica Hrvatska uz 150-u obljetnicu rođenja Marije Jurić Zagorke

Čitatelji se možda najbolje mogu pridobiti napetom i intrigantnom pričom, a ako u njoj ima i ljubavnih zavrzlama, krug će zadovoljnih vjerojatno biti još veći. Dakako da pojam čitatelja nije monolitan, odnosno ne može se govoriti o tome što čitatelji generalno vole ili ne vole. Eventualno bi se moglo govoriti o sklonostima određenih skupina čitatelja, a vjerojatno je najpametnije promatrati svakog čitatelja pojedinačno. Koliko čitatelja, toliko i preferencija: neki vole u književnosti pronaći intelektualne podražaje, neki inovativne stilske postupke, neki subverzivne teme, neki napete fabule itd. No, koliko god potraživanja od književnosti bila raznorodna, najveći broj čitatelja u njoj, čini se, ipak traži zanimljivu priču i zapravo sama sebe. Sve to znala je Marija Jurić Zagorka, kojoj 150. obljetnicu rođenja slavimo ove godine. Okrugle obljetnice ove godine slavi i Jadranka, njezin posljednji roman: 80. obljetnicu početka izlaženja u nastavcima u Novoj Hrvatskoj pod naslovom Neznano čudo Zagreba (1943) te 70. obljetnicu prvog integralnog knjižnog izdanja (1953), kada je i dobio današnji naslov.

Rodonačelnica hrvatske popularne književnosti

Mnogi su osporavali vrijednost Zagorkinih književnih djela. Nekima je smetalo to što je žena, pogotovo u prvim desetljećima 20. stoljeća kada se javila prvim romanima, jer što žena uopće ima pisati, mjesto joj je u kuhinji. U to vrijeme nekima je smetalo i to što tematizira domoljublje jer su Hrvatsku htjeli pomađariti, germanizirati i što sve ne. No, ako izuzmemo takve sasvim promašene izvanknjiževne razloge, mnogo zabuna oko Zagorkinih književnih djela nastalo je i poslije zbog, nazovimo ih, metodoloških razloga.

Naime, za razliku od defabulariziranih i intelektualistički intoniranih djela njezinih utjecajnih suvremenika, Zagorkina su djela sadržavala razgranate i uzbudljive fabule, uz širok inventar postupaka i tema karakterističnih za ono što se nazivalo zabavnom, lakom, trivijalnom... književnošću, kao što su ljubavne spletke, zločini, vratolomne avanture, tajne... Drugim riječima, Zagorka je svojim djelima ponudila drukčiji diskurs od utjecajnih suvremenika pa je bila marginalizirana. No sve to nije smetalo čitateljima i gledateljima, koji su objeručke prihvaćali njezine romane i drame. Time su Zagorkina djela stvorila prvi veliki jaz između kritike i čitatelja u nas – prvi su je žestoko osporavali, a drugi jednakom žestinom obožavali. Po tome, ali i po poetičkim obilježjima, Zagorka je rodonačelnica onoga što danas zovemo popularnom književnošću u nas.

Genij povijesno-popularnih romana

Iako je pisala i kriminalističke (Kneginja iz Petrinjske ulice, Tozuki), znanstvenofantastične (Crveni ocean) te autobiografske (Kamen na cesti) romane, kao i one s radnjom smještenom u suvremenost (Roblje, Vladko Šaretić, Mala revolucionarka), glavninu Zagorkina opusa čine povijesno-popularni romani, odnosno povijesne romanse. Prvi od njih bila je Grička vještica, slijedili su Kći Lotrščaka, Republikanci, Plameni inkvizitori, Gordana, Vitez slavonske ravni i drugi, da bi sve završilo Jadrankom.

Posljednji Zagorkin roman uopće sadrži sva obilježja poznata iz Zagorkinih ranijih povijesnih romana. Radnja je smještena u krizno vrijeme hrvatske prošlosti kako bi se uspostavile analogije sa sličnom krizom u suvremenosti. Pritom se pojavljuje napetost između domaćeg i stranog, odnosno domoljublja i izdaje, što uključuje i politički kontekst. Obavezna sastavnica Zagorkinih povijesnih romana jest i ljubavni zaplet, koji je usko povezan s političkim ili društvenim kontekstom. Romani redovito sadrže i feministički sloj, odnosno zalaganje za ravnopravnost žena u različitim kontekstima (ljubavnom, obiteljskom, društvenom, radnom, političkom). Sve to zaodjenuto je u raskošne fabule, ustrojene nizanjem sekvenci koje neprestano stvaraju mikrozaplete, da bi se svi oni, kao i svi fabularni pritoci, pri kraju romana slili u neočekivan megarasplet i najčešće sretan kraj.

Pohvala tzv. malim ljudima

Nakon što su raniji Zagorkini povijesni romani obuhvaćali razdoblje od srednjovjekovlja do 18. stoljeća, radnju svojeg posljednjeg romana Zagorka je smjestila u noviju povijest, točnije u suton tzv. Bachova apsolutizma. Kao dio Habsburške Monarhije Hrvatska je u to vrijeme (1852–1858) bila žrtva agresivnog austrijskog centralizma: „Strašno je kod nas. Nemamo Sabora ni pravog bana, Jelačić mora slušati kao kakav pisar. Tko bi to mislio nakon onih krasnih ilirskih dana kad se hrvatski klicalo i pjevalo po ulicama. Danas ne smije nitko ni pisnuti hrvatskim jezikom od habsburških bajuneta!“ Tako je stanje u Hrvatskoj komentirala služavka Matilda Zlatarić, kada je dočekala svojeg nekadašnjeg gojenca Vjerana Keglevića, koji se nakon osamnaest godina vratio iz Beča u Zagreb.