More, svjetionik, Vis i knjiga Anele Borčić: „Zabranjeni gariful“

Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe, tako je davnih dana na prelasku iz 16. u 17. stoljeće napisao stih pjesnik John Donn, a kasnije „posudio“ J. M Simmel. Možda je to i najpoznatija rečenica vezana uz komad kopna omeđen morem, ako pređemo s davno napisanog slavnoga stiha (a kasnije romana) na geografski pojam, ali da je bio i ostao inspiracijom mnogima, svjedoči najnovija knjiga već etablirane viške književnice, članice DHK, Anele Borčić „Zaboravljeni gariful“. Ta knjiga predstavlja zbirku od sedam pripovjedaka i to redom: Dupinić, Viški topnik, Gospina pregača, Macić iz Rudi, Miš iz Zlotni Stroni, GospaGusarica te na kraju, naravno Zabranjeni gariful. Kažimo još kako legende iz zbirke donose teme iz prošlosti Visa koje su možda i znane, ali su ispričane sudbinama i karakterima ljudi koji ih nose, kroz detalje nekih događaja koja bi bez ovog iskaza (riječju i kistom) možda bile i zaboravljene ...

Već u najavi knjige, prije njezinoga izlaska tj tiska, kao najava od iudavača, nakladničke kuće Spiritoso,  stigle su lijepe i karakteristične riječi: „Otoci i more poput starih su škrinja oduvijek skrivali brojne priče i legende. Stoljećima su ih bake i djedovi pričali svojim unucima…Anela Borčić na svoj način interpretira sedam priča i legendi viškog arhipelaga novim generacijama unuka koji na otok tek povremeno dolaze, a s njega ponesu topli osjećaj priče – priče koju je s njima podijelio nono ili nona.“

 Kako bismo pokazali dihotomiju oporost-blagost, te paralelnu uporabu dijalekta i književnoga jezika evo jednog kratkog ali znakovitog ulomka iz priče Dupinić:

 – Sed tote na provu i miruj. Da se nisi makal! U borku son jo gospodor,

imoš me slušot. – naredi strogo čim sam stao na pramac.

– Zloto nonotovo. – nadoda. Pravio sam se da ga ne čujem jer

sam osjećao koliko se srami izreći nježne riječi.

U ovoj je knjizi zapisan dio prošlosti, a Natalia Borčić, kći spisateljice i diplomirana slikarica  svoj je doživljaj prenijela duboko proživljenim likovnim iskazom također prepunim emocije i zahvalnosti za ono što je otočanima dano rođenjem i pripovijedanjem. Legende iz ove zbirke odvest će čitatelje u vrijeme antičke Isse i Viškog boja, mitoloških bića i kršćanskih vjerovanja sve do tajne ljubavi i zabranjenog garifula s Jabuke.“ Što govori tako sročena najava? Kako je otok Vis prepun priča i legendi koje svakako treba zabilježiti kako bi nadahnjivali uvijek nove generacije unuka kako ne bi bile zaboravljene. I to u toplini priče nonota i nona, onih bez kojih otočna svakodnevica ne bi imala onu toplinu kojom isijava i „Zaboravljeni gariful“. Dakle, ako je tako bilo jučer, tako je danas a tako će, nadajmo se, biti i sutra ...

Znatiželja i nostalgija, mitovi i legende ... – knjiga kao suvenir

Možda i najzanimljivije u cijeloj priči vezanoj uz knjigu Anele Borčić, književnice koja iza sebe ima već značajn opus,  jest njezino predstavljanje upravo u povodu Noći knjige, ispred svjetionika Stončica i to s namjerom da to predstavljanje poslušaju oni kojima kultura „nije blizu“: svjetioničar Mate Blitvić, njegova supruga Mirela i kći Antea. A tu je onda bilo najzanimljivije kad je u HRT-ovoj emisiji More (gdje je prikazana reportaža) svjetioničar priznao kako“nema vremena za čitanje knjiga“. Znači, bio je to pun pogodak jer ljudi na tim dalekim puntama , na djeliteljima svjetla žive toliko intenzivno, makar na osami, da ne stignu čitati. To je obilježio cijelu promociju koju je vodio Bogoljub Mitraković dok je priče sugestivno čitala glumica Bruna Bebić, a o nastanku knjige govorila je i dizajnerica Ivana Vučić. Spomenimo da knjigu kao urednica potpisuje Tanja Konforta, koja međutim nije mogla prisustvovati promociji, te da je drugi recenzent, uz prof. dr. sc Dianu Zalar u knjizi Zoran Bošković.  A kako je bilo toga dana na rtu kojeg krasi svjetionik Stončica svi zainteresirani mogu pogledati na You Tube-u ili na viškom blogu   https://probodaca.blogspot.com/.

Knjiga „Zaboravljeni gariful“ je objavljena u sklopu Nacionalne strategije poticanja čitanja , u Godini čitanja uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, ali i potporu mnogih drugih, posebno Grada Visa. Sada ju se može naći u mnogim knjižarama diljem Hrvatske (zanimljivo je da se podjednako traži na škoju (otoku) i na tarafermi (kopnu), što svjedoči o ljudskoj znatiželji ili možda i nostalgiji za dalekim krajevima, daleko na moru, bez obzira potiču li odande ili tamo samo žele, barem posredstvom literature, otići. Dakle, svi zainteresirani mogu „Izgubjeni gariful“ naći širom Hrvatske u gotovo svim značajnijim knjižarama (Hoću knjigu, Znanje, Školska knjiga, Ljevak, Planetopija), pa je bila i na uvijek dobro posjećenom sajmu knjiga u Puli.

Recenzentica Zalar: U ovoj knjizi djetinjstvo je vrijedno samo po sebi

Recenzije su knjigu „Zabranjeni gariful“ bile dosta kratke, ali su imale u sebi mnogo potencijala, pa mi se učinilo da vrijedna tumačiteljica prof. dr. sc. Diana Zalar (jedna od ...), svakako osoba od imena i poštovanja, nije rekla sve što je imala. Ponukana time uputila sam joj nekoliko pitanja. Evo razgovora.

 – U svojoj ste recenziji naglasili kako su ljudi u „Zabranjenom garifulu“ vjerno zrcalo škrtog tla, kako u njima nema mjesta za suvišne riječi i nerad , pa je to i u središtu  pozornosti i autorice. Kako biste to dodatno opisali te zaintrigirali /zainteresirali buduće čitatelje?

- Puno toga sam naučila od Anele čitajući zbirku „Zabranjeni gariful“. Život na otoku u mnogo čemu je drugačiji od života na kopnu. U prošlosti je bio i vrlo težak i surov, ali i vrlo strastven i lijep. Ponekad upravo mistično lijep. O tome su se sačuvale priče koje je Anela znala umjetnički uobličiti. Utkala je u njih dio osobnosti ljudi o kojima je slušala, ili koje je poznavala. Utkala je i dio svoje osobnosti, kao žiteljice voljenoga otoka. Teškoće su bile svakojake, i ponekad su otočani bili pravi heroji u savladavanju tih teškoća. Borba s nedostatkom vode, svladavanje morskih ćudi i nevera. More je opasna „cesta“ kojom se dolazi na otok (recimo, gusari i Turci su to činili). Puk oduvijek putuje s otoka i vraća se njemu, ali se osjećao sigurniji u unutrašnjosti otoka. More je drevni hranitelj pučanstva, izazov putovanja i otkrivanja. Život na otoku pun je pouka, usko vezanih uz djela i otočku svakodnevnicu. Ljudima se može dogoditi da odu raditi u svoj vinograd i da tamo otkriju grob ilirskog ratnika. Njegove kosti, nekim čudom sačuvane, protagonistima Aneline priče bliskiji su susret sa poviješću i tajnama ljudskoga tijela negoli čitanje udžbenika ili posjet nekoj izložbi u muzeju.  Za nestašice životno važne srdele, mitsko biće mali macić može ribare staviti na kušnju, a Gorgo Vlastelica Sklote za Viškoga boja 1866. pogađa ravno topovskom kuglom stol za kojim se spremaju na brodu objedovati talijanski vojnici, i tako ulazi u povijest jer im je za parvu pjatoncu poslal naroncu. Ova „naranča“ izraz je osebujnosti Višana, koji u teškim uvjetima bitke vide i poneku duhovitu notu. Za turske osvajače Gospa ima u pregači muhe i ose, pa će i ovu drevnu priču Anela „stopiti“ sa suvremenošću i djecom koja dolaze. Pa kako bi u toj dramatičnoj društvenoj, kulturnoj i vojnoj povijesti otoka bilo mjesta za nerad i suvišne riječi? Životi njenih likova utkani su u načine opstanka, veliki trud i jezični izraz - sažet i bogat značenjima. Eto, ta značenja nježno otkriva autorica ovim pričama, iskreno i s puno razumijevanja čak i za ono što bi danas čitatelj mogao smatrati surovošću i okrutnošću. Zato su Aneline priče višeslojne.      

- Je li riječ o pričama za male ili velike, ili jedne i druge, pa svatko pronađe tu nešto za sebe – ono što je na površini priče i ono što je „duboko“. U svakom slučaju poanta tj neka vrst katarze je uvijek prisutna, zar ne?

Ovo su priče koje veliki mogu pričati malima, ili pak mali velikima. One se nude svakome tko dolazi na otok Vis, svakome tko želi nešto saznati uopće o dalmatinskim otocima. Često se ljudima iz drugih podneblja dalmatinski živalj čini robustan i grub, premda je mediteranski mentalitet otvoren i vedar. Primjerice, na otoku Korčuli nije rijetkost da se majka naziva „baba“ (i to iz milja!jer već ima unuke), što drugdje nećete naći (možda u Zagorju, ali onda „babica“). No, autorica ovih priča pronalazi načine da zaviri ispod oklopa vanjske grubosti likova i otkrije njihovu skrivenu nježnost i misaonost. U pričama je Anela dala posebne uloge djeci i mladima. Oni su likovi koji vide puno više negoli što odrasli misle, osjećaju puno više i u bogatoj skali emocionalnih nijansi. Zato mislim da priče s empatijom i poštovanjem prilaze djetinjstvu kao razdoblju koje nije „prijelazno“ razdoblje prema odraslosti, već vrijedno samo po sebi. Nešto što ima dubinu i tajne, a djeca ih nose često samo u sebi.

 – Miješanje standardnog književnog jezika i dijalekta ( i viškog i komiškog) onaj su „začin“ koji knjizi priča daje posebnu snagu. Kako biste vi protumačili tu snagu „viškiga jazika“? U svakom slučaju fusnote su bile potrebne?

Bez ove duhovite i osebujne „mišance“ od jezika meni bi priče bile manje privlačne. Uživam u jeziku kao živome biću, i to je jedan od razloga zašto volim čitati, zašto volim uspoređivati prijevode, zašto volim pronalaziti dijalektalne pjesničke bisere… Viški „jazik“ izuzetno je tu važan, jer je riječ o karakterima koji se kroz jezik očituju. Misle na njemu, ponašaju se prema njegovim koloraturama, vole ga govoriti. Očigledno ga i autorica voli govoriti, pa nema razloga da svoju ljubav prema otoku i njegovim ljudima i pričama ne izrazi i na taj način. Pri tome je vrlo važno što je našla dobru mjeru razumljivosti u izmjeni standarda i dijalekta, i što su objašnjenja za neupućene (a takvih će biti najveći broj) uvijek tik uz rečenicu. Bilo bi pogrešno da su stavljena na kraju knjige.

– Otok Vis ima veliki izvor inspiracije u svojim, da tako kažem, davnim danima: kako se tu snašla autorica Borčić i je li tumačenje prošlosti za budućnost prava  misija svakog književnika, pa tako i Anele Borčić?

Već sam u prethodnome pitanju govorila o prošlosti kojom je inspirirana zbirka. Naglasila bih da je u pričama jasna namjera da se sadašnjost ispreplete s prošlošću i da su ti „šavovi“ zaista glatki, vrlo umješno izvedeni i prirodno se izmjenjuju. Kvalitetni književnici se uvijek na neki način dotiču prošlosti, čak i onda kad to izrijekom ne spominju. Onda se to čini kao da dolazi bez prave namjere. I tako je lakše. Mislim da je teže uklapati već poznate priče u vlastite. Uvijek će se naći oni koji imaju drugačija viđenja događaja, koji bi nešto svoga nadodali, koji se ne slažu s interpretacijom. Ali i oni kojima će biti draga priča baš ovakva kakva jest. To je izazov i složen posao.

– Dihotomija između blagosti i oporosti tj „grubosti“ likova, karakteristične su za sve otoke pa tako i za Vis. Je li ta zanimljiva karakteristika ljudi koji su daleko na pučini „drugačiji od drugih“ upravo „ono nešto“ što ovim pričama, ukoričene u knjigu koja zapravo postaje neka vrst suvenira, daje svemu posebni šarm? Kako biste ga kao profesorica i znanstvenica  protumačili, pojasnili, podcrtali?

O tome posebno lijepo govori simbolična priča čiji naslov je poslužio za naslov zbirke: „Zabranjeni gariful“. Za mladića koji ostaje bez oca pobrinu se krsni kum i legendarni vođa ribolovne družine, koji ga uzme u svoju gajetu. Surovost i opasnosti ribarenja u to vrijeme, kao i otoka Jabuke gdje mladić stavlja život na kocku da bi dohvatio divlji, endemski gariful (karanfil) za svoju ljubljenu, izraz su suprotnosti u kojima se živjelo. U odnosu na ono izvana, i ono iznutra. Nadovezala bih se još na Vašu primjedbu kako je ova knjiga i neka vrsta suvenira, rekla bih da jest, i to umjetničkog suvenira. Zašto sam je tako doživjela? Prvo, iz razloga kompleksne karakterizacije likova i života jednoga podneblja, a potom iz onoga što je postalo organskim dijelom već gotove knjige, a to su ilustracije Natalije Borčić. Kad sam knjigu prvi puta prolistala bila sam njima zatečena, u pozitivnom smislu. Vidi se da je Natalija pažljivo pročitala priče i da ih je vjerojatno i ranije, u djetinjstvu (barem djelomice) doživjela. Dupini u ilustraciji za priču „Dupinić“ crvene su boje, među valovima koji su prepuni oštrih sjena jedara barke u kojoj plove djed i unuk. Taj djed prekaljeni je ribar koji ne može imati samilosti za svoj potencijalni ulov, pa ni za takvu milu i razumnu životinju kako izgleda maleni dupin. Njegovu okrutnost i oštrinu unuk teško podnosi, ali ustraje u odluci da nagovori djeda da puste ulovljenog dupinića natrag u more. Napraviti od njega sapun? Radije će ga zaštititi svojim tijelom. Ova požrtvovnost slama djeda, i na kraju je sretan što je popustio unukovim molbama i oslobodio dupinića. Jer, kako bi ga unuk volio, da to nije učinio? Od svega drugoga, unukova ljubav je ipak najvažnija… Mnoštvo blagih čipkastih plavih linija i različitih oblika na sljedećoj ilustraciji uokviruje njih dvojicu i morske životinje u slobodi. U priči o viškome topniku more na ilustraciji izgleda poput topovskih cijevi, da bi se smirilo na bakinoj starinskoj slici, zajedno s jedrenjakom. Macić lebdi među zvijezdama, uokviren bujnim raslinjem, svojim staništem. Velika srdela zapletena je u mrežu koja obavija noge ribara, zapletenih sa srdelom u istu sudbinu. Gusarima su čak i brade u orijentalnim motivima, a Gospa Gusarica u središtu ilustracije, jer za njom posiže djevojka koja će se radije utopiti nego da njenu sliku ostavi valovima.

Puno je tu strasti i skrivenih opasnosti, koje su Anela i Natalija zajedno iznijele. U tekstu i u ilustracijama prepunim kolorita. Ali život i jest prepun boja i nijansi. I zbog toga ova knjiga ima poseban šarm. Čestitam im na tome.

Tako dakle govori recenzentica Zalar.

Što zaključiti? Riječ je tu o gajetama, o odlasku na daleku Palagružu kako bi se ujolo bokuncić ribe, o motikama i maslinovom ulju, o makadamskim cestama, otoku Jabuka ... nasumice nabrojeni svi ti izrazi dio su baštine otoka Visa, ali i svih naših otoka, a uvijek kroz likove stvarnih ljudi (ili pomalo izmišljenih - to zna samo autorica, a i bolje je tako), ljudi koji su život utkali u škoj – i kad su plakali i kad su se veselili, i kad su odlazili u samostan i kad su bili opori ribari i/li nježni nonoti i none. S njima nam je završiti. Oni su duša ove i svake slične knjige, nenadomjestivi. Samo naši, i od autorice i od čitatelja, dragocjeni ...

Autorica is knjiom  ispred svjetionika Stončica  (snimio je Željko Vojković)