Sedmi Svjetski festival hrvatske književnosti održan od 15. -17. studenoga u Zagrebu dijelom je donio i pregled stvaralaštva i odnosa institucija spram hrvatskih književnika iz Bosne i Hercegovine, a posebno zanimljiv bio je prikaz književnika Srećka Marjanovića iz Stolca koji bez zadrške i lakirovke govori o problemima s kojima se osobno suočio. Njegov osvrt ovdje prenosimo u cijelosti.
Prepreke, zamke i suočenja - Srećko Marijanović, Stolac
Svjetski festival hrvatske književnosti posebna je prilika za podijeliti stečeno iskustvo, dobro i ono loše, s jednim jedinim ciljem ukazati, ispraviti i ukloniti probleme s kojima se suočavamo kod pisanja, izdavanja, objavljivanja i medijske pojavnosti i vidljivosti svake vrste danas.
U moru takvih nepodudarnosti naveo bih nekoliko prepoznatljivih kojima ćemo teško stati u kraj, ipak imenovati i govoriti o njima naša je obaveza i dužnost. Pa krenuo bih o odnosu lokalnih zajednica prema piscima. Svjedoci ste kako gdje odnos je maćehinski prema ljudima koji pišu izvrsno a promoviraju se neke odgovarajuće u svakom smislu osobe upitne kvalitete stvaranja i neodgovarajućeg obrazovanja, kao i suprotno, obrazovanje koje nema ploda, ne stvara ništa, tek zauzima prostor nekome. Kao u svakom segmentu djelovanja tako i kod književnika glavni ključ su rodbinske i prijateljske veze koje se protežu ka županijskim ministarstvima, nakon njih slijede ministarstva federacije pa tek onda državne strukture. Govorim o BiH, na tim federalnim i državnim nivoima kulture običan smrtnik pisac nema pristupa, tek pojedinci ugrabe nešto i otmu komadić kolača predviđen većinom za velike izdavače i filmsku industriju.
Nedavno se prikazao u Stocu, film „Bosanski vitez“ koji je sufinanciram sredstvima HAVC-a, producent Adnan Ćuhara i redatelj Tarik Hodžić, kao bošnjaci Sarajlije, stvarno imaju neku čarobnu formulu za dobiti novac iz Zagreba. Ovih dana smo svjedoci promoviranja potpisnika Memoranduma SANU koje plaća RH. Za nas hrvate iz BiH kriteriji su drugačiji, ja sam dobio odbijenicu za svoj prvi roman Bezimeni koga sam napisao nakon 5 zbirki poezije, Ministarstvo kulture RH financiralo je te godine 2021 pisce koji ne rade, tj nisu zaposleni, što me podsjetilo na ona totalitarna vremena i preinačenu parolu: „svima prema neradu i potrebama“. Za razliku od ministarstva kulture ministarstvo branitelja RH se potrudilo dobrano obezvrijediti moj sinopsis tako da je cijelu jednu stranicu omalovažavanja i prijedloga prepravke potpisao nekakav bivši psihijatar, tajnik. Nakon toga slijedila je odbijenica Fondacije za izdavaštvo u BiH. Jedna izdavačka kuća se nije nikako oglasila u vezi tog romana, poslije sam čuo od gos. Petrača koji je tada radio za tu nakladničku kuću, kako on nije dobio roman na uvid. Bez ikakvih preinaka predao sam Matici hrvatskoj Stolac i dhk hb nakladnicima koji su tiskali djelo. Te godine je Bezimeni ušao u uži izbor za Šimićevu nagradu. Iduće godine taj isti roman bezimeni proglašen je najboljim djelom za 2023 godinu na natječaju : „fra Martin Nedić“ u Orašju.
Slično je s velikim organizacijama, gdje recimo kud Napredak godišnje prima 150 000 eura, a Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne nula (0) eura koje je kao i Matica hrvatska osuđeno na lokalnu podršku ili na apliciranja gdje ih predznak hrvatski kao i Herceg Bosne ostavlja bez sredstava. Trenutno je ministrica za kulturu i sport Sanja Vlaisavljević jedna iznimna osoba i pisac te kako čujem ima obzira i sluha prema našim piscima što je za pozdraviti, ali uvijek to jedno ali, izbjegava otvoreno financirati primjera ovih dana Humske dane poezije Dhk Herceg Bosne, stječe se dojam kako i ministrica Vlaisavljević oprezno igra igru, jer u multietničkom Sarajevu nemaju razumijevanja za udruge, organizacije i poduzeća s tim imenom Herceg Bosna. Poseban referat bi se mogao napisati o odnosu tri nacije, tri društva književnika, tri različita povijesno kulturna pravca u BiH. Kako sada svatko od nas piše objavljuje i promovira u svom kulturnom i nacionalnom korpusu, možda se jednom pojavi netko sa sintezom svega najvrjednijega iz ovog perioda.
Slijedeći problem na koji nailazimo je nedovoljna obrazovanost, te praćenje moderne literature povjerenstava za dodjelu poticaja, nagrada i priznanja. Izuzetni primjeri ultra konzervativnih i tzv. lijevo liberalnih skupina koje ne zanima vaš rad kao takav, već stvari o količini seksa i nasilja u djelima, te svrstavanje na lijeve i desne. Često čujem u razgovoru: „ je li naš ili ma to su njihovi“. Ta zatupljenost i prosuđivanje iz kuta pripadnosti veliki je hendikep za sve nas a napose za mlade pisce koji su tek krenuli te nemaju pojma o ideološkim svrstavanjima i nije ih briga za takvo nešto. Potpomognuti novcem političkih mentora takve skupine kroje budućnost vašeg neuspjeha, dosega kod publike i medijske vidljivosti. Ništa se skoro nije promijenilo kao i nakon drugog sv. Rata kada su vraćani radovi pisaca na doradu dok ih uporni ne bi dotjerali, odnosno unakazili za udbaško komunistički ukus, te sređene za socijalističku ornamentiku i podobne za mladu i tek nastalu državu tiskali, najčešće osakaćene i bezvrijedne.
Upitna je sloboda seksualnih izraza, psovki, nasilja i slično, makar utisnuta izvanrednom umjetničkom snagom. Zašto? Moć upravljanja piščevom slobodom očito je neodoljiva. Pojedinci iz puritanskih, konzervativnih centara s lažnom brigom za svjetovno i sveto, sve više izbacuju ono životno, profano, zanimljivo koje se paralelno bori sa poplavom internetske pornografije i masovnog istrebljivačkog nasilništva, te time unazađuju književnost ovih prostora koja ionako kasni za kulturnim svijetom.
Nasuprot takvima tzv. lijeve falange utječu preko novih seksualnih odabira i kalemljenja spolovila, namećući kao moderne ideje raspada ličnosti, neodlučnosti spola te obitelji kao nakazne tvorevine, do mjere monstruoznih opačina, silazeći u dubine dječje pornografije i svega nenormalnog, s ciljem, čini mi se popuniti nekakve praznine i zlostavljanja i iz djetinjstva te takve izbalansirane jezom i gađenjem nametnuti drugima koji to nisu prošli. Užas je moja furka rekao bi Džoni Štulić.
Mjera za mjeru pisao je Shakespeare, zahvaljujući totalitarnim režimima iz naše prošlosti te ovom posljednjem demokratskom djetetu kojeg su navedeni izrodili, sami ćemo je teško pronaći i mjeriti njome.
Sloboda stvaranja više ne zanima nikoga ili je potencirana do gađenja. Kritika i povjerenstva za financiranje, nagrade itd svojim odabirom upravljaju budućim radom upozorenih i uplašenih književnika, odbijanjem radova, svjesno utječu na budući pravac stvaranja jednoga pisca. Svjedoci smo posljedica takvih zabrana ili ne dopuštanja, volim istaknuti primjer Predraga Matvejevića u pogovoru za „Knjigu smijeha i zaborava“ Milana Kundere, u kojem je tek spomenuo kako je pisac disident pobjegao u Francusku upravo zbog slobode pisanja, naravno kako nije imao hrabrosti, ili nije htio, povući paralelu našega proljeća tih sedamdesetih godina sa češkim, niti je i jednom riječju spomenuo tu zastrašujuću seksualnu slobodu koju je Kundera implementirao u svakidašnjicu življenja. Razumljivo donekle u to vrijeme totalitarizma i zabrana, ali danas braniti nešto slično je nedopustivo i užasno.
Nažalost zbog svega ovog navedenog: ideologija, nedovoljna podrška zajednice, izostanak financiranja fondacija za izdavaštvo, književnih društava i ministarstava kulture, mladi pisci prestaju sa radom, odlaze vani u ponuđeni šareni svijet, konobare i peru suđe, znam ih osobno nekoliko, talentirani, pametni odlični pisci, ali odustaju.
Suočeni smo sa različitim pritiscima odasvud, nedavno mi je jedan vlasnik knjižare u Mostaru „dobronamjerno“ savjetovao kako moram izići iz ideologije kako bih uspio u novom poretku regije. Poslije sam tražio razloge. Vjerojatno je mislio to što sam se u posljednjem djelu dotakao zločina koje su počinili Broz i partizani nad zarobljenim i ranjenim pripadnicima hrvatske vojske 45 godine. Da podsjetim Izvedeni iz stroja prilikom povlačenja sa Bleiburga, iz bolničkih kreveta i školskih klupa iz stanova i kuća svi koji su predstavljali prijetnju Titu i komunistima, zazidani su živi u rudnike, neki su likvidirani pa pokopani u rovove, mnogi bačeni u jame, živi ili mrtvi svejedno. Tih par stranica koje sam posvetio njima predstavlja ideološku prijetnju našim modernim knjižarama i njihovim vlasnicima. Mada je i tema djela pored ostalog, današnja sprega politike s poduzetnicima i kriminal koji je tako nastao, te protjerao i danas iseljava naš narod s ovih prostora, možda kao takva zaslužna za taj krimen. Nisam više siguran, sumnjam i na logo Matice hrvatske na knjizi ili dio iz mog životopisa u romanu, tj. sudjelovanje u Domovinskom ratu kao pripadnik 2 gardijske brigade HVO- a u prvim borbenim skupinama prilikom oslobađanja Glamoča, Jajca i Mrkonjića. Ne znam, samo moje knjige još ni danas nisu na izlogu knjižnice modernog negatora ideologije ili ideologa modernih blokada nepoćudnih književnika.
Podilazeći drugima, osuđujući svoje, napose osvrćući se na 2 sv. Rat a zaobilazeći Domovinski rat , daleko doguraše pojedini osrednji pisci romana, malo bolji esejisti ali uporni polemičari. Oni ne prežu ni od uličnih grafita skrećući pažnju na sebe. Zamislite koincidencije, baš u trenutku kada im izlazi novo djelo pojavljuju se te uličarske poruke mržnje protiv njih. Samoreklamom prevazilaze samoga sebe, takvim metodama su se koristili veliki diktatori u povijesti, pa što ne bi i ljudi bez talenta s mrvicom volje u sebi.
Samo ću se kratko osvrnuti na žrtve u književnosti. Fenomen nastao tko zna gdje i kada, prvi put prepoznat još od grčkih tragedija, svoj kultni status u literaturi dobiva u BiH, moglo bi se u nedogled raspravljati o podgrupama toga naziva, ja ću ostati samo na ratnim žrtvama, kakvima sebe predstavljaju svi narodi u BiH a čini mi se i u Hrvatskoj. Nastavak prijeratne priče kako je koji narod i u kojoj mjeri žrtva, vrhunac je postigao u bošnjačkim žrtvama u ratu protiv Srba više-manje poznato ali pisati o sebi kao žrtvi kada su protjerivali Hrvate i ubijali ih na vlastitim ognjištima vrhunac je takve literature i licemjerstva. Naravno da su im podršku pružili tadašnji lijevi mediji iz HR time što su u svijet slali obrnutu sliku, tj. kako to rade Hrvati njima, ne samo zbog onemogućenosti pristupa novinarima na područja pod kontrolom armije BiH, već što su njihovi izvjestitelji radili pod ratnom cenzurom, za razliku od hrvatskih liberalno lijevih koji su imali potpunu slobodu izvještavanja, pristup svuda te svako ispaljivanje granate i običnog metka prenosili u svijet kao pucanj u „nenaoružane“ tada još uvijek muslimane, civile naravno. Sve završava kako je i počelo u literaturi, oko nje, u borbi riječima i mržnjom koja se množi, raste i buja. Ne mogu ovdje preskočiti memorandum SANU koji se prelio na bivše republike, čiji se jedan od tvoraca upravo promovira u RH. Masovni pokolji, koji su tada uslijedili, ubojstva, protjerivanja, silovanja, pljačke, sve su češća tematika u djelima i kao takva postaju poseban psihološki poticaj rata riječima u poraću, koji ne prestaje do danas. Tu rastuću netrpeljivost i mržnju uspješno je preuzeo Internet tako da ako želite malo uzbuđenja i polemike na pravom ste mjestu, tu možete svoje frustracije i oštricu mržnje okretati u željenim pravcima. Umjesto da zadatak književnosti bude smirivanje tenzija, kod nas je upravo suprotno, od da se ne zaboravi, ka zapamtit ćete vi nas, do pravih monstruoznih prijetnji umotanih u celofan pisane riječi. Teško opraštam ali nikad ne zaboravljam rekao bi Ivan Baković, od koga je on to pokupio ne znam.
Spomenuti književnost danas a ne reći nešto o AI-u bilo bi neodgovorno i kukavički, ignorirati Artificial intelligence, u najmanju ruku je kao: skriti se pred najvećim izazovom današnjice. Već sada govorimo o njoj kao nekakvom biću. To čudovište današnjice je istovremeno i najveći alat kojemu je dostupna cjelokupna literatura koju je napisao čovjek. Posebnu ulogu AI-a bih istaknuo kod prevođenja te analize napisanog. Osim što je neumorna i ne zaboravlja, jer bdije nad internetom kao nad otvorenom knjigom, uvijek je spremna i najlakše ćete je prepoznati po tome što u konačnici ima odgovor na sve i nikada, baš nikada vas neće ostaviti bez njega. Znači danas bismo mogli postaviti jednu definiciju koja bi glasila otprilike: ako šuti onda je čovjek.
Na godišnjoj skupštini kritičara ove godine u Đakovu tema je bila upravo ona AI. Cijeli moj tadašnji referat izaći će u zborniku: Đakovački susreti hrvatskih književnih Kritičara iduće godine. Ovdje ću navesti samo kratko o čemu se radi. Jednostavno je to kratak susret sa AI uz nagovor mog sina Nikole. Propustili smo kroz njegov plaćeni algoritam pdf mog romana Bezimeni. Ubrzo je algoritam izbacio recenziju koja je imala smisla u dosta stvari. Nakon toga smo ubacili pdf mog posljednjeg djela: Topologija sjene, AI je za pet minuta sastavio cijelu radio emisiju u kojoj su dvoje izmišljenih likova 15 minuta govorili o mom romanu.
Drugi eksperiment je bio također sinova ideja da pdf zbirke poezije „Oženit ću noć“ pustimo u aplikaciju. Zatražili smo da nam AI napiše pjesmu na osnovu pročitanog iz te zbirke. Ona ili on je to uradio za par minuta, duže je trajao prijenos iz Oklahome preko watsapp aplikacije, jer je Nikola tamo studirao. Pročitat ću stihove koje je napisala AI :
Oda tišini
Kad zora šapuće na rubu sna,
I zvuk svjetlosti u srce kapne,
U tihom trenutku sve se zna,
Tišina govori, ruke su stapane.
Tu nema riječi, ni glasa jeke,
Samo šum vjetra kroz lišće starih grana,
Rječnik duše, beskrajne rijeke,
Gdje vrijeme stane bez milovanja.
Zvijezde gore u plavetnom svodu,
One su svjetionik bez traga,
U toj tišini nalazim slobodu,
Skrivenu ispod noćnog praga.
I dok svijet bruji, tutnji i pleše,
Tišina pjeva svoje melodije,
U tom miru srca se tješe,
Jer tišina zna gdje ljubav živi.
I nakon ovoga čemu još možemo vjerovati? Sve je na internetu dostupno i laž i istina. Naravno, vjerujemo Antologijama koje nam svjedoče povijest bez AI, bez lažnih predstavljanja iz straha u totalitarnim režimima, bez optuživanja jednih i drugih zbog preživljavanja u nametnutim nam sustavima. Ovo su možda posljednje Antologije kojima možemo vjerovati. Nabrojit ću dvije izašle 2023 i 2024 godine, te s njima završavam ovo izlaganje.
Cvrčci u trubi: antologija hrvatske antiratne poezije
Autori: Tomislav Domović i Biserka Goleš Glasnović.
Objavljena 2022 godine.
154 autora odabrana vještim i impresivnim ticalima ovo dvoje autora. Od toga i nekoliko nas iz bih.
Druga antologija: Antologija suvremenog hrvatskog pjesništva u B i H.
Sastavio: Mato Nedić
Ogranak matice hrvatske Orašje 2024 god.
Uvrstio je 42 pjesnika abecednim redom uz životopis svakog od njih.
Srećko Marijanović
Stolac
